Na Radiju 057 gostovala je Ivana Maršan Jukić, voditeljica laboratorija za mikrobiološko istraživanje hrane, vode i predmeta opće uporabe Labosano.
Što je zapravo deklaracija i kako ju čitatiti?
Da bi znali pročitati deklaraciju i da bi znali što je od prezentiranih informacija točno, moramo znati osnovne informacije koje su zakonski definirane a za takvo nešto mi je 10 minuta premalo. Zato ću se pokušati dotaknuti ključnih termina a za sva ostala pitanja odgovore možete dobiti kod nas u laboratoriju Labo Sano. Interesantna mi je bila anketa koja upućuje na to što ljudi čitaju na deklaracijama i koliko su im razumljive. Na stranicama kupac.hr kaže da 39% ispitanika čita rok valjanosti, 29% sastav proizvoda, 22% porijeklo, 11% pročitat će i informacije o proizvođaču.
Deklaracija predstavlja osobni dokument svake namirnice koji otkriva njezino porijeklo, namjenu i sastav.
Ulaskom Hrvatske u Europsku uniju počinju vrijediti i nova pravila za hrvatske proizvođače hrane.
22. studenog 2011. godine objavljena je Uredba br. 1169/2011 o pružanju informacija o hrani potrošačima, tj. sada je to postao hrvatski Zakon o informiranju potrošača o hrani.
Cilj je pojednostaviti dosadašnja pravila označavanja hrane te osigurati pravo potrošača na ispravne i jasne informacije. Informacije sadržane na deklaraciji ne smiju obmanjivati, moraju biti točne, jasne i potrošaču lako shvatljive.
Obavezni dio koji svaka deklaracija mora sadržavati je:
naziv hrane, popis sastojaka, popis alergena, količina pojedinih sastojaka ili kategorija sastojaka, neto količina hrane, rok trajanja,posebni uvjeti čuvanja, ime ili naziv tvrtke proizvođača ili distributera, država podrijetla, upute za uporabu kod hrane koja ih treba, kod alkoholnih pića koja sadrže više od 1,2% alkohola stvaran sastav alkohola i hranjivu vrijednosti.
Moraju biti ispisane slovima minimalne visine 1,2 mm, odnosno kada je pakiranje manje od 80 cm2 0,9 mm.
Oznake hranjive vrijednosti mora sadržavati energetsku vrijednost i količine masti, zasićenih masnih kiselina, ugljikohidrata, šećera, proteina i soli.
Dodatno se mogu navesti: udio jednostruko ili višestruko nezasićenih masnih kiselina, polioli, škrob, prehrambena vlakna, vitamini i minerali.
Poprilično se moji kolege baziraju na hranjivim vrijednostima. Po meni je vrlo bitno da potrošači razumiju razliku između tzv. prehrambene i zdravstvene tvrdnje. To su dvije potpuno različite tvrdnje a često dovode potrošače u zabludu.
Što je to prehrambena tvrdnja?
Prehrambena tvrdnja – navodi, sugerira ili navodi na mišljenje da hrana ima određena prehrambena svojstva uvjetovana hranjivom tvari ili drugom tvari – koju sadržava, sadržava u smanjenoj ili povećanoj količini i/ili ne sadržava. Ističu se samo temeljem usporedbe s referentnim proizvodom Svi smo se u praksi susreli sa prehrambenim tvrdnjama kao što su: -smanjena energetska vrijednost -s manje šećera -sa smanjenim udjelom masti itd.
Što znače te tvrdnje ?
Te tvrdnje moraju zadovoljiti određene propise u smislu sastava hranjivih tvari, da bi se mogli označavati takvim prehrambenim tvrdnjama. npr. mala energetska vrijednost na određenoj namirnici označava da 100 g te namirnice u krutom stanju ne sadrži više od 40 kcal, odnosno 100 ml tekućine 20 kcal. Ukoliko na proizvodu stoji da je bez energetske vrijednosti, ne smije sadržavati više od 4 kcal. Hrana na kojoj je navedeno da ne sadrži masti, odnosno „fat free” namirnice, nisu sasvim oslobođene od masti, već u svom sastavu ne smiju imati više od 0,5 g masti na 100 g ili 100 ml, dok proizvodi sa malom količinom masti imaju do 3 g masti na 100 g ili 1,5 g masti na 100 ml.
Što je zdravstvena tvrdnja?
Zdravstvena tvrdnja jest svaka tvrdnja kojom se izjavljuje, sugerira ili navodi na zaključak da kategorija hrane, određena hrana ili sastojak hrane utječe na zdravlje ljudi. Odluke o tome što se smije, a što ne, pripisivati pojedinom proizvodu u RH donosi Ministarstvo zdravlja. U Europi evaluaciju zdravstvenih tvrdnji provodi Europska agencija za sigurnost hrane (EFSA) koja Europskoj komisiji podnosi znanstveno mišljenjem o odobrenju, odnosno zabrani određene tvrdnje.
Zašto su važni jednostavni šećeri, ili bolje rečeno, njihova zastupljenost u hrani ?
Na deklaraciji je dobro obratiti pozornost i na količinu jednostavnih šećera ako su posebno naznačeni, gdje je poželjno da njihova masa bude što manja, a složenih šećera veća. Također, uputno je provjeriti udio zasićenih masti koje također trebaju biti zastupljene u što manjem udjelu.
Još jedan od čimbenika koji uvelike utječu na zdravlje je sol, odnosno natrij klorid. Na deklaracijama je obično izražena količina natrija u gramima, pri čemu je prihvatljiva količina između 0,1 i 0,6 g natrija na 100 g namirnice, što odgovara između 0,3 i 1,5 g soli. Za lakše snalaženje, valja imati na umu da je maksimalni dnevni dopušteni unos soli 5 g ili jedna čajna žličica.
Na deklaraciji često vidimo oznake RDA i GDA, što to znači?
RDA i GDA RDA (Recommended Daily Allowances) je standard kojim se propisuju preporučene dnevne količine vitamina i minerala potrebne za uravnoteženu prehranu. Te brojčane vrijednosti obično su navedene u stupcu pokraj količina vitamina i minerala koje su prisutne u 100 g pojedinog proizvoda i izražene su kao postotak. Primjerice ako uz vrijednost vitamina A u stupcu koji navodi RDA stoji 80% – to znači da će se unosom 100 g te namirnice podmiriti 80 % dnevnih potreba za vitaminom A. GDA (Guideline Daily Amounts) je noviji sustav izražavanja dnevnih potreba koji se često navodi na vidljivom, prednjem mjestu na pakovini proizvoda u formi tablice ili „semafora”. GDA (Guideline Daily Amounts) je vodič koji pokazuje koliko kilokalorija i hranjivih tvari (bjelančevina, ugljikohidrata, šećera, masti, zasićenih masnih kiselina, vlakana i soli) sadrži određena količina hrane (obrok) u odnosu na referentni dnevni unos od 2000 kcal. Navođenje GDA vrijednosti na hrani pomaže potrošaču izbjegavati prekomjernu konzumaciju određene hrane te mu omogućava da svakodnevno vodi brigu o uravnoteženoj prehrani i održava normalnu tjelesnu masu.
Što predstavljaju aditivi i jesu li svi nužno loši?
Iako sama riječ ‘aditivi’ u mnogim ljudima budi strah, nisu svi aditivi loši. Primjerice, vlakna, enzimi i vitamini su također aditivi, ali prirodnog porijekla. Problem su sintetski aditivi na koje treba obratiti pozornost. Njih u namirnicama ima, ali nisu opasni ako su u manjim količinama. Za svaki aditiv definiran je dnevni unos i toga se treba pridržavati. Utješna je informacija da u dostupnim namirnicama ima 100 puta manja količina aditiva od one koja bi mogla prouzročiti zdravstvene probleme. Podaci koje su hrvatski potrošači posljednjih godina počeli pomno pratiti su takozvani E-brojevi ili oznake za aditive u prehrambenim proizvodima. Prije 15-tak godina u Hrvatskoj su se pojavile crne liste sa E-brojevima koje imenuju aditive štetne za zdravlje čovjeka. Liste su izazvale paniku i zbrku među potrošačima, tim više što se na jednoj od tih lista našla i limunska kiselina (E330), potpuno bezopasan aditiv. Klinika za dječju onkologiju iz Düsseldorfa koja se najčešće povezivala s tim informacijama, poslala je službeni javni dopis kojim je demantirano da lista potječe iz te ustanove. U popisu sastojaka na proizvodu moraju biti navedeni i svi korišteni aditivi.
I na kraju nekoliko savjeta za potrošače?
Što više sastojaka to je bolje da ne konzumirate proizvod, ako mu je rok trajanja po nekoliko godina ni to nije za preporuku, ukoliko su navedeni sastojci koje ne razumijete, nemojte taj proizvod jesti, šećeri se svakojako nazivaju saharoze, fruktoze, kukuruzni sirup, ječam ili slad, smeđi šećer, karamel, dekstroza, fruktoza…..moja preporuka je da pogledate li je u prva četiri sastojka. Ako je istaknuta zdravstvena tvrdnja, pogledajte u kojoj količini je dodan sastojak na koji se ista nadovezuje. Prirodno…to je vrlo profaniran izraz….. i arsen je prirodan ali je u većoj količini otrov.
I za žene jedna anketa na kraju: navodno je dokazano da žene koje čitaju deklaracije na prehrambenim proizvodima imaju prosječno 4,5 kilograma manje u usporedbi sa ženama koje ne obraćaju pozornost na deklaracije…