Posljednji dan mjeseca listopada, jedan od rijetkih starih, prirodnih blagdana, temeljenih na odnosima Zemlje i Sunca te ciklusima godišnjih doba, koji se u tom obliku uspio sačuvati kroz nizove dugih stoljeća i tisućljeća.
Samhain, Halloween, kod nas poznat i kao Noć vještica, obilježavao se širom keltske Europe ali su ga prihvatili i Germani, dok su Rimljani još u samim početcima Vječnog grada imali, također tradiciju vezanu uz ovo doba godine.
O tome najstarije pisane zapise nalazimo kod rimskog pisca Ovidija. On opisuje svetkovinu koju su Rimljani zvali “Oktobarski konj” i priređivali je u čast boga Marsa koji je s ovim dobom godine povezan preko astrološkog znaka Škorpiona. Na Marsovom polju održavala bi se utrka zaprega i konj iz pobjedničke zaprege bio bi kopljem žrtvovan Marsu, za osiguranje dobre žetve. Potom bi mu odrezali glava i rep, a glavu bi ukrasili hljebovima kruha. Za glavu bi se tada borili mladići iz dva nasuprotna rimska kvarta. Pobjednici bi imali pravo odnijeti glavu u svoju četvrt i tamo je svečano izložiti. Rep bi, pak, odnosili u Regiju, gdje je u davno doba bila palača rimskih kraljeva te bi ga objesili iznad ognjišta. Krv što bi kapala iz repa, skupljale su Vestalke, svećenice boginje ognjišta i čuvale je do travnja kad bi je rabile za obredno proljetno čišćenje stoke. Tradicija koja se održavala i u Ovidijevo doba bila je toliko stara da ni on ni itko drugi više nisu mogli u potpunosti pojasniti. Rimljani su, međutim, u religijskim stvarima bili praktični empirici. Vladalo je opće suglasje da navedena svetkovina služi svoju svrhu održavanja harmoničnog suglasja prirodnog poretka te da pomaže stočarima i ratarima pa su je nastavili održavati.
Oko podrijetla svetkovine u drugim krajevima Europe su stručnjaci podijeljeni, budući da neki drže da je i tamo pa i na britanskom otočju, glavni poticaj došao s uspostavom rimske vlasti te da su mu korijeni u svetkovini božice Pomone ili svečanosti mrtvih, parentalijama. Pomona bi, prema legendi, na današnji dan bila zatočena u podzemnom svijetu gdje ona do proljeća bdije nad mirujućim sjemenkama, usnulim životinjama i dušama mrtvih.
Povjesničar Nicholas Rogers, pak, smatra da je tradicija na britanskim otocima izvorno keltska, a tome u prilog govore i primjedba Gaja Julija Cezara koji piše kako se Gali na taj dan opijaju i dižu veliku halabuku. Rogers, nadalje, tvrdi da je prvotni oblik svetkovine bio keltski i galski Samhain, u Engleskoj poznat kao Calan Gaeaf. Značenje riječi Samhain bilo bi jednostavno “kraj ljeta”, a kasnije se to značenje proširilo kao zadnji dan u čitavoj godini. Nakon antičkih pisaca, prvi pisani tragovi o Samhainu potječu iz X. i XI. stoljeća, u Irskoj, Škotskoj i Walesu. Tekstovi spominju okupljanja na ovaj dan i proslavu uspješnog okončanja radova u polju i voćnjaku. Treba, također spomenuti da se na ovaj dan obilježavao kraj svijetlog i početak tamnog dijela godine. U Irskoj su ranosrednjovjekovni vladari na taj dan održavali plemenske skupove.
U poljoprivrednim zajednicama na ovaj je dan bilo uobičajeno napraviti svojevrsnu inventuru prikupljenih plodova i usjeva te odrediti što će od stoke biti zaklano i pripremljeno za nadolazeću zimu. U tome se jasno zrcali simbolika Škorpiona, zodijačkog znaka povezanog sa smrću i žestokim aktivnostima. U rimskome kalendaru listopad je october, što zapravo znači osmi, a ne nikakvi “deseti” mjesec i u njemu započinje Škorpion, kao osmi znak Zodijaka, povezan s osmom kućom horoskopa, kućom smrti, seksa i regeneracije.
Ako se želi saznati nešto o budućem suprugu ili supruzi, treba oguliti jabuku u jednom komadu i koru baciti preko ramena. Potom se gleda kako je kora pala i na oblik kojeg slova podsjeća. To se uzima kao prvo slovo imena žene ili muža. Drugo vjerovanje kazuje da ako djevojka na ovu noć sjedi u mraku i gleda u zrcalo, u njemu će se pojaviti lik budućeg supruga. Ako se pojavi lubanja, to znači da se djevojka ne će udati. Ovaj običaj je još u XIX. stoljeću bio toliko popularan da ga se dalo tiskati na razglednicama i čestitkama.
Drugi važan simbol Noći vještica je svakako i bundeva, kojoj su prethodile repa i cikla, no upravo bundeva najviše naliči na kotao koji je u keltskoj mitologiji bio sveti predmet u kojem su se na današnji dan pripremali čarobni napitci. U nju se stavlja svijeća kao uspomena na Jacka Ferala, koji je nekoliko puta prevario samog vraga, koji ga je kaznio poslavši ga u vječni mrak s komadom žeravice koju je Jack stavio u izdubljenu repu da je može nositi.