U Zadru će se vjerojatno i ovog 31. listopada izvoditi tradicionalni cirkus. Bivši SUBNOR, a danas Udruga antifašista i SDP položiti će vijenac žrtvama fašizma na zadarskom groblju, a gradonačelnik Zadra Zvonimir Vrančić kao i prethodne godine položiti će vijenac na Narodnom trgu, šaljući nama stanovnicima Poluotoka grobarsku poruku što je jedan od razloga da Poluotok već niz godina gubi život i dušu. Tada će po običaju Vrančiću biti prilika da blati Tita, a njemu i njegovom ocu Tito je dao sve.

Meni, mojem ocu i mnogima ništa. Sve smo morali sami steći. Za razliku od prethodnih godina, zadnje dvije godine polagači vijenca su svi bivši komunisti. Ako ćemo pravo, od svih komunista u Hrvatskoj, pa tako i u Zadru pola ih je otišlo u HDZ-e (Jadranka Kosor, Zvonimir Vrančić), četvrtina ostala uz SDP, a četvrtina u ostalim hrvatskim strankama. Zapravo, vrlo je teško naći političku stranku u Zadru a da joj čelnik nije reciklirani komunist, što je jedan od razloga da čak pola hrvatskih birača ne zna za koju će političku stranku glasovati na idućim parlamentarnim izborima. Naime, od 1944. do1966. godine dan oslobođenja Zadra slavio se 1. studenog na blagdan Svi sveti, a tek 1966. godine odlukom zadarskih jugokomunista dan oslobođenja Zadra počeo se slaviti 31. listopada. Međutim, kada se raspala Jugoslavija, trebala se raspasti i ova odluka. Ali nije,što najbolje dokazuje da su komunisti ostali na vlasti.

Podsjetimo se. I ako su se Nijemci već od 20. listopada 1944. godine počeli postepeno povlačiti iz zadarskog okruženja (otoka i zaleđa) potpuno povlačenje Nijemaca počelo je s položaja oko Preka 30. listopada 1944. godine oko 20 sati , a završeno je u 21 sat, kada su dva njemačka desantno-jurišna čamca isplovila iz Preka i nešto prije 22 sata uplovila u Zadar. Istog dana Nijemci su topove, koje nisu mogli ukrcati na brodove digli u zrak, a zatim aktiviranjem ukopanih zrakoplovnih bombi rušili su pojedine objekte u Zadru. Rušenje je trajalo do 22 sata. Kada su eksplozije prestale, ratni transporter" KT-6" isplovio iz Zadra na kome se nalazilo njemačko Zapovjedništvo luke Zadar s preostalim ljudstvom i ratnom opremom. Istovremeno je iz Zadra isplovio i njemački razarač "TA-21" na koji se ukrcao dotadašnji zadarski prefekt Vincenzo Serrentino ( zamijenio ga je viceprefekt Giacomo Vuxani koji je stanovao i stolovao u kući koja se nalazi tik uz kuću ministra Božidara Kalmete u Arbanasima), blagajnik banke ( Banca d' Italia) s još nekoliko osoba. Sve što se te noći događalo u Zadru ( jake eksplozije, rušenje Krešimirove obale i gata) promatrali su naši otočani s otoka Ugljana. Zanimljivo je, da je tog dana i pored velikog pokreta Nijemaca u Zadru, posebno u zadarsku luku Zadar nije bombardiran, premda se u knjizi Vennero dal Cielo (Došli su s neba) tiskanoj u Italiji, navodi da su 30. listopada saveznički zrakoplovi 3 puta bombardirali Zadar što je netočno . Oko 4 sata ujutro, 31. listopada 1944. iz Preka je pod zapovjedništvom Šime Valčića isplovila jedna satnija III. POS-a (Pomorsko obalni sektor) ukrcana na nekoliko ribarskih gajeta na vesla koja se u ranu zoru iskrcala u uvalu Bregdeti da bi ophodnjom preko kuća Minima (u kojima sam proveo djetinjstvo) stigla oko 9 sati u Fošu, zapravo u vojarnu Vittorio Veneto ( danas zgrada Znanstvene knjižnice i Državnog arhiva). Kroz Kalelargu, koja je zbog ruševina visokih i do 3 metra izgledala jezivo nije se moglo proći pa se sa prvog kata bez problema preko prozora moglo ravno na ulicu.

Istog jutra I. bataljun ZPO ( Zadarski partizanski odred) krenuo je Murvičkom cestom preko Stanova, gdje su bile smještene vojne barake (Comando Tapo) i kroz Relju nastavio ophodnju do današnje zgrade Znanstvene knjižnice gdje ga je oko 9,20 sati dočekala satnija III. POS-a. Nije prošlo ni desetak minuta a njihovi saveznici su im bacanjem bombi po Zadru "uveličali" dobrodošlicu, što je jedan od razloga da se do 1966. godine 31. listopada nije slavio kao dan oslobođenja Zadra. Prema evidenciji tog dana poginulo je šest osoba, a 11 je ranjeno. Bombardiranje Zadra, koje je trajalo od 2. studenog 1943. do 31. listopada 1944., konačno je prestalo oko 14 sati. Tek sutradan, 1. studenoga (1944.) na blagdan Svi sveti, kada je u Zadru došao Gradski odbor kao najviša institucija vlasti, u grad i na gradsko groblje masovno su nahrupili Zadrani koji cijelu proteklu godinu nisu bili u mogućnosti ući u svoj voljeni grad. Cvijeće na groblju, suze, međusobno grljenje uz neprestano zvonjenje zvonika zadarske katedrale, čije je konope zvona povlačio Svetko Ivanov. Vitak i mišićav s iskustvom penjanja na jarbol, Ivanov je preskočio velika željezna vrata zvonika i počeo se penjati stepenicama zvonika, a kada je naišao na stepenice koje su oštećene od bombardiranja nastavio se penjati preko voda za uzemljenje gromobrana sve dok nije dohvatio konope zvona zvonika sv. Stošije. Zvona sv. Stošije pojačavala su ozračje masovnog oduševljenja Zadrana. Bio je to za partizane i normalne Zadrane nezaboravan dan, pa su Zadrani do devedesetih godina prošlog stoljeća govorili da je to najveći dan u dugoj povijesti Zadra (ja i dalje mislim da jest).

Većinu tadašnje hrvatske vojske sačinjavali su Hrvati, koji su masovno odlazili u partizane i umirali na raznim Sutjeskama i Neretvama ne zato što su bili komunisti i Jugoslaveni, nego, naprotiv zato što su se osjećali Hrvatima i zato što nisu željeli dopustiti da talijanski fašisti, u suradnji sa četnicima, dekroatiziraju njihov grad Zadar, njihov identitet. Prema B. Klaiću, na francuskom jeziku partizan znači onaj koji brani svoje naselje od nasilja. Za razliku od njih, današnju jezgru zadarskih antifašista čine kamuflirani komunisti. Prije svega, kao i kod recikliranih komunista ovdje nije riječ o antifašizmu, nego odnedavnom komunističkom novom ruho.

Umjetnik Pablo Picasso kao i mnogi tada poznati svjetski umjetnici, te državnici Roosvelt, Churchill, De Gaulle i kralj George VI. bili su antifašisti, ali nisu svom narodu nametali parolu bratstva i jedinstva, a poznato je da među narodima nikad nema jedinstva, bratstva još manje, jer se uvijek dogode neki nesporazumi. Ako se ne pokušavaju riješiti u otvorenom demokratskom razgovoru, nego naprotiv, zataškati, nastupa zakon Papenovog lonca,voda u loncu pod pritiskom eksplodira, kao što je i Hrvatska devedesetih godina pod pritiskom JNA i Srbije eksplodirala Jugoslaviju. Ova, svake godine sve malobrojnija šačica ridikula od 1966. godine 31. listopada zajedno sa SDP-om postavlja vijenac na spomenik palim partizanima u Drugom svjetskom ratu. Po genetici, i uzrečici, što mačka koti miševe lovi, i zadarski gradonačelnik, reciklirani komunist Zvonimir Vrančić ( kojemu je Gradska blagajna u dugu preko 80 milijuna kuna, po čemu će ostati zapamćen kao najnesposobniji gradonačelnik Zadra od 1806., kada je Trifun Pasquale ustoličen kao prvi gradonačelnik Zadra) postavlja vijenac na

Narodnom trgu što potvrđuje opće poznatu poslovicu da su komunisti uvijek isti. Ugravirana zvijezda na spomeniku palim partizanima za slobodnu Hrvatsku kao simbol slobode mogla bi ostati da nije na vrhovima petero kraka ušuškana komunistička ideologija. Ta je zvijezda 1990. godine kao zgužvani simbol konzervirane srpske ideologije postala simbol opasnosti hrvatskog bića, ne samo u Zadru nego i cijeloj Hrvatskoj.

Danas se stvara vrlo iskrivljena slika o partizanima kao o Jugoslavenima, ateistima, nevjernicima što nije pravedno. -Prvo, od kraja četrdesetih godina prošlog stoljeća do danas redovito nedjeljom odlazim na misu i svjedočim da je poslije Drugog svjetskog rata više partizana odlazilo na misu nego što danas običavaju branitelji Domovinskog rata i isključivo je zasluga partizana (kojih je bilo deseterostruko više nego komunista) da se od 1944. do 1966. godine blagdan Svi sveti ( 1. studenog), ujedno slavio i danom oslobođenja Zadra. Većina partizana redovito su se ispovijedala i pričešćivala jer je tada kršćanstvo bio stil života (danas, pored ostalog zahvaljujući ponašanju Crkve u Hrvata od devedesetih godina kršćanstvo nije stil života). Prve dvije poslijeratne 1944. i 1945. godine još se slavio Božić, a u školskoj godini 1944./45. i 1945./46. predavao se sat vjeronauka. Čak je i u svjedodžbama bio zapisan predmet vjeronauk. U osnovnoj školi vjeronauk je predavao don Ivo Gregov, u gimnaziji don Lovre Lasić, a u školi za talijansku manjinu don Giovanni Lovrović. Don Giovanna sam najviše zapamtio jer je poslije rata zgradu Dopolavoro (poslije rada) na Stanovima preuredio u kapelu na čijim zvonima je pisalo Domina pacis (Gospa mira ili kako se još popularno zvala Gospa od Varoša) koja su pored triptiha Gospe od Varoša koji se nalazi na pomoćnom oltaru crkve sv. Šime u Zadru bila jedan od rijetkih materijalnih uspomena mojih predaka koji su do 1567. boravili u Varoš sv. Martina. Moj stric Šime bio je partizan, Nijemci su ga zarobili i deportirali u njemačkom logoru. Kad se vratio u Zadar odbio je, kao i moj otac, partijsku knjižicu, koju su mu ponudili zadarski komunisti, pa je u tadašnjem zadarskom Komunalcu obavljao najteže fizičke poslove ( njegova kćer Ksenija je i danas časna sestra Benediktinka, na otoku Pagu). Mi smo djeca tada redovito s našim roditeljima i rođacima, odlazili na nedjeljnu misu.

Odlazak na nedjeljnu misu bila je tada masovna pojava, osobito na našim otocima i priobalju. Godine 1952. zabranjene su sve procesije, osim one Velikog petka, Tijelova, Spasova ( Križeva - stanarski blagoslov Varoškog polja) i Gospe Karmelske. Brzo je došlo do reakcije, pa su mnogi partizani koji u ranija vremena nisu redovito išli na mise, na zabrane komunista postali redoviti na nedjeljnoj misi. Zbog komunističkih zabrana vjerskih manifestacija veliki je broj partizana izvršilo suicid, jer se nisu mirili sa činjenicom da su ih komunisti prevarili. U ratu su im komunisti govorili da se bore za slobodu, ali su im prešutjeli da će zabraniti javno ispovijedati vjeru. Da se povijest u nas Hrvata ponavlja slično se dogodilo i našim braniteljima. Reciklirani komunisti devedesetih godina u demokratskim izborima obećali su Hrvatima nezavisnu Hrvatsku, ali im nisu rekli da će uvesti divlji kapitalizam što je jedan od razloga da je preko 1730 hrvatskih branitelja izvršilo suicid. Da bi naglasili svoju važnost 1966. godine zadarski jugo-komunisti odlučili su sebi pripisati sve zasluge za oslobođenje Zadra, pa se od tada do danas oslobođenje Zadra obilježava 31. listopada što dokazuje da su i danas u Zadru komunisti na vlasti, ma koliko oni to prikrivali slikanjem sa zadarskim benediktinkama ili zauzimanjem prvih klupa u zadarskim crkvama. Nije nevažno napomenuti da je Zadarska nadbiskupija jedina u Hrvatskoj pod izravnom jurisdikcijom Vatikana, a ne Kaptola, što znači da nije obuhvaćena teritorijem Republike Hrvatske.

Prije godinu dana Ivica Maštruko bio je gost na VOX televiziji u emisiji "1:1" koju vodi novinar Šenol Selimović. Hvalio se, da kada je Tito 1979. godine posjetio Zadar,da je kao gradonačelnik Zadra u Titovoj pratnji imao hrabrosti obući bijelo odijelo. Naime, Tito to nikome do tada nije dozvoljavao jer je nošenje bijelog odijela bila samo njegova privilegija. Ono, čime se Maštruko nije hvalio, nego prešutio je, da je tada njegov otac Tomo upao u mesnicu na Relji, omalovažavajući nas koji smo čekali red, sa vrata doviknuo mesaru da mu da najbolje meso jer da ima generale na ručku. Ja sam mu tada rekao da ide u kurac on i njegovi generali, pa su me iz SUP- su pozvali na informativni razgovor. Ivica Maštruko je zahvaljujući tadašnjim generalima postigao zavidnu diplomatsku karijeru, a kada početkom devedesetih generali nisu smjeli više na ručak kod njegovog oca Tome, počeli su granatirati Zadar, a Ivica Maštruko je na nacionalnoj televiziji poručio Hrvatima više tolerancije. U istu "onu stvar" sam 1997. godine, preko ing. Krsta Pestića poslao Živka Kolegu koji je u ulozi člana Nadzornog odbora "Hoteli Borik" tražio od mene proviziju. Kako je nisam htio dati, ostao sam bez posla i zaradio rak, a Živko je zaradio lijepu kuću na Puntamici. -Drugo, šezdesetih godina plovio sam na brodovima Tankerske plovidbe pa mi se pružila prilika upoznati stotine partizana s naših otoka koji su na brodu obavljali poslove mazača, ložača, mehaničara, mornara, kormilara, čistača, kuhara, konobara, vođe palube ili stroja, dakle obavljali su poslove namijenjene nižoj posadi. Kada bi ih budio za smjenu viknuo bi kvarat, što je značilo da je do početka smjene ostalo 15 minuta. Otvarajući vrata njihovih kabina na zidu ili na stoliću primijetio bih krunicu s križem a u nijednoj nisam primijetio crvenu zvijezdu. Što je još važnije ovi samozatajni ljudi nikad mi nisu spominjali patnje koje su proživjeli u Drugom svjetskom ratu.

Tek sam ih kasnije u novinskim tekstovima ili knjigama nalazio da su bili u logorima na Musapstanu, Ošljaku, Ugljanu, Molatu, Rabu, u talijanskim i njemačkim logorima, u El-Shattu ili da su se borili na Frontu. Istina, nekim partizanima bio sam kum na tajnom (noćnom) krštenju njihove djece ( npr. malome Žarku 1961. u crkvi sv. Ivana na Relji). Njihovo obrazloženje glasilo je:" da bi napredovao u poslu moraš se prethodno odreći odlaska u crkvu ". U Drugom svjetskom ratu za slobodnu Hrvatsku, što znači i za slobodni Zadar, poginulo je oko 300 tisuća Hrvata, dok je u Domovinskom ratu u obrani Hrvatske poginulo oko 22 tisuće Hrvata. Ovo dokazuje da bi na zadarskom groblju trebalo postaviti križ na spomeniku palim partizanima bar jednak, ako ne i veći od onog posvećenom braniteljima. -Treće, hrvatska vojska u Drugom svjetskom ratu, dobila je Narodno oslobodilačka vojska, jer je čitav hrvatski narod ( svatko koji je mogao nositi pušku išao je u partizane) bio uključen u oslobađanju zemlje, a ne samo komunisti. Zadarski jugo-komunisti su 1966. godine odlučili sebi pripisati sve zasluge u oslobađanju Zadra određujući i novi datum, to jest 31. listopada za proslavu dana oslobođenja Zadra. Kako su to oni, bez ijednog ispaljenog metka oslobađali Zadar, kada su ih 31. listopada 1944. njihovi saveznici tukli? Ni Isus, kada su ga razapeli na križ, na Veliki petak ( zapravo bio je četvrtak) nije bio slobodan. Bio je slobodan tek sutradan. Tako i Zadrani, dok su ih saveznici bombardirali nisu bili oslobođeni, nego su kao i "oslobodioci" bili u skloništima. Komunisti su izgleda iz skloništa oslobađali Zadar. No, takvih "hrabrih" poduhvata pojedinaca imamo i devedesetih godina. Na žalost, i aktualna gradska vlast ih u tome podržava.

A četvrta zapovijed Božja glasi:"Poštuj oca i majku da dugo živiš i dobro ti bude na zemlji" - u Zadru, u vlastitoj Domovini. Zbog toga poštujmo naše partizane i naše istinske branitelje. Očito je da polagači vijenca u Zadru 31. listopada ili ne poznaju ovu Božju zapovijed, ili je iz ideoloških ili karijerističkih ambicija ignoriraju što je pogubno za budućnost ovog naroda i našeg grada Zadra. Da se dan oslobođenja Zadra obilježavao 1. studenoga dokaz je da je nekad ime "Prvi novembar" nosila jedna biciklistička radionica na Poljani Petra Zvonimira, najfrekventnija pješačka ulica na Poluotoku, koja se proteže od Novih vrata do Narodnog trga ( danas Jurja Barakovića), kao i natpis na zidinama ispred mosta gdje je do nedavno visjela ikona hrvatskog generala Ante Gotovine. Nepravedno su zatvoreni i natpis i Gotovina. I ono što je najvažnije, dokle god Zadarska nadbiskupija bude pod izravnom jurisdikcijom Vatikana (afera u Dajli jasno nas na to upozorava) i dokle se u Zadru bude 31. listopada obilježavao kao dan oslobođenja Zadra, u Zadru će vladati organizirani nered i Zadar neće imati mira, jer pored gradonačelnika Zadra ustoličenog u zgradi na Narodnom trgu br.1, još dva lakrdijaša pretendiraju na titulu gradonačelnika Zadra. Jedan iz Italije, drugi iz Srbije.
Još je dvadesetih godina prošlog stoljeća moj dida Marko rekao da braniti hrvatski Zadar znači temeljito poznavati njegovu prošlost, pa ga je talijanska policija (Questura) koja je okupirala kuću Ante Perovića na Stanovima (Perovići su se tek 1948. mogli useliti u svoju kuću), zajedno sa kaljskim pjesnikom Joja Ricom zatvorila u logor na Musapstan. Ali Bog je Velik i Pravedan pa je odlučio da baš njegov praunuk Marko Perinović, kao jedini Zadranin zavesla u dvojcu bez kormilara za Hrvatsku reprezentaciju na Olimpijadi 1992. u Barceloni. Bio je to prvi nastup tek međunarodno priznate Hrvatske.

I pored granatiranja Zadra i kajli Romana Bajla ( za izbor sportaša godine 1992. za Marka su glasovali Splićani i Riječani, Romano Bajlo ne) Marko je za Hrvatsku uspio osvojiti bolje mjesto nego Romano na Olimpijadi1972. za Jugoslaviju . Premda je Marko bio i ukupno uspješniji veslač od Romana, Romanu je Grad dao sve. Marku ništa. Ove godine je obilježena 20-ta godišnjica Hrvatskog Olimpijskog odbora. U lokalnim tiskovinama o Marku ni riječi što dokazuje vječnu istinu da braniti i baštiniti hrvatski Zadar znači trajno biti politički nepodoban.

Prema angloameričkoj tradiciji, poslije cirkusa na zadarskom groblju i Narodnom trgu, u noći na razmeđu 31. listopada i 1.studenoga svoj štrigarsko-ekshibionistički ples izvode vještice, pa se može zaključiti da u Zadru 31. listopada danju cirkus izvode ridikuli, a noću vještice.

mr. sc. Ferdinand Perinović