Kada sam se nakon mjesec i pol bolovanja vratila na svoje radno mjesto, s poslom sam odmah nastavila tamo gdje sam stala. Znam, većini ljudi koji se na posao vrate nakon duljeg bolovanja ili godišnjeg odmora, prvih je dana sve malo čudno, neobično im je da opet rade. Meni ništa nije bilo ni čudno, ni neobično. Dvadeset godina radim ovaj posao i kad sam se vratila, osjećala sam se kao da sam cijelo vrijeme tu. Uz to, prije negoli sam se pojavila na samom televizijskom ekranu, tjedan sam dana dolazila na posao, bila na kolegijima, normalno radila, samo se nisam ‘slikala’ – priča Dijana Čuljak-Šelebaj koja se nedavno vratila s bolovanja na kojemu je provela šest tjedana, od čega je dio vremena bila i u bolnici.
Urednica i voditeljica HTV -ova Dnevnika 3 u tom razdoblju nije željela govoriti za novine, no sada, kad je sve to iza nje, za Studio je ispričala što je sve proživjela.
– Došla sam, dakle, na svoje staro mjesto, u Dnevnik 3, emisiju na koju sam izuzetno ponosna i koja, s obzirom na to da počinje između 22.30 i 23 sata, ima sjajnu gledanost koja u prosjeku varira između sedam i deset posto. Gledanost ovisi o ulazu i terminu, ali ono što smatram velikim uspjehom jest činjenica da mi ‘poduplamo’ gledanost emisija koje idu u terminu ispred našeg – ističe HTV-ova novinarka.
Na bolovanju ste bili mjesec i pol. Što vam je zapravo bilo?
– Bila sam bolesna. O samoj dijagnozi ne želim govoriti, ali reći ću vam da se radi o jednoj autoimunoj bolesti izazvanoj stresom. Inače jako dobro podnosim i stres i adrenalinske injekcije koje televizijsko novinarstvo izaziva, ali u jednom se trenutku očito moj organizam pobunio. Sada kad je ta pobuna prošla, ja ponovno radim, svjesna sam da moram stati na loptu, malo manje pušiti, mnogo više vježbati, paziti što jedem… Ali, iskreno, veliko je pitanje hoću li ja sve to napraviti, pa čak i nakon ovog upozorenja.
Svašta se priča
Svašta se nagađalo kada se pročulo da ste na bolovanju. Pričalo se da imate problema s kralježnicom, da ste s ekrana skinuti jer ste se nekom zamjerili, da imate alergiju…
– Uvijek se u takvim situacijama, nažalost, svašta priča. Istina je da sam se naglo razboljela. Taj sam dan, sredinom studenoga, najnormalnije došla na posao, a prije toga sam u jednim novinama pročitala članak prepun laži o sebi. Taj je članak isti dan demantiran s jedne ozbiljne instance, ali koliko god se čovjek navikne da se o njemu pišu laži pa to svjesno i racionalno složi u glavi, iracionalno i emotivno u tebi se buni protiv takvih neistina. Dakle, nakon što sam pročitala taj članak, došla sam na kolegij i zafrkavala se kako mi je desno oko drugačije od lijevog, da mi se nekako spustilo, a onda sam shvatila da desetak ljudi bulji u mene kao u crno-bijeli televizor pitajući se gdje je nestala slika u boji. Ono što je uslijedilo bilo je ‘drž’ – ne daj’, odlazak u bolnicu i bolovanje dugo nekoliko tjedana.
Je li točno da liječnici nisu odmah mogli ustanoviti od čega bolujete?
– Da, dugo su tražili i nisu znali što je jer su svi pokazatelji bili jako čudni. No, ono što su nakon četiri do pet dana definitivno isključili iz moje priče bili su moždani udar i rak. A sve ovo drugo je, zaključila sam, manje važno.
Je li vas bilo strah?
– Kako da kažem? Naravno da me je bilo strah. Jer, to što mi je bilo, bilo je na mom licu, a ono je izravno povezano s mojim poslom. Naravno, uključujem tu i prosječnu taštinu svake žene jer niti jednoj od nas nije svejedno kako izgledamo. Uz sve to, kod mene je bio i dodatni element koji je govorio kako je za mene s ovim mojim televizijskim dijelom posla završeno. Definitivno nikome na mom mjestu ne bi bilo svejedno. Teško je sad razlučiti jesam li se u tim trenucima više brinula zbog izgleda ili profesije… Možda mi je čak najteže bilo to što sam se prvi put u životu našla u situaciji da mi se događa nešto što nije pod mojom kontrolom. Ja imam bolesnu kičmu, ali to mogu kontrolirati. Ako vježbam, boljet će me manje, ako se dovoljno ne krećem, boljet će me više. Postoje neki gabariti. Međutim, ovo me pogodilo, a da nisam znala što me pogodilo i nisam to mogla kontrolirati niti utjecati na to.
Mama, jesi zdrava?
Jeste li razmišljali što je uzrok bolesti?
– Vjerujem da su sve bolesti psihosomatske i smatram da je uzrok nagomilani stres koji se godinama taložio te na neki čudan način izašao van.
Tko se brinuo o vašoj petipolgodišnjoj kćerkici Lari Viktoriji dok ste bili u bolnici na Rebru?
– Vladimir, bake, djedovi… A kad sam ja došla kući, ona se brinula za mene i stalno me pitala: ‘Mama, jesi zdrava? Mama, jesi bolje?’
Jeste li sad ozdravili?
– Da, zdrava sam. Mogu normalno funkcionirati, ali moram promijeniti stil i način života i manje se nervirati. Rekla sam vam već da duboko vjerujem kako sam se razboljela zbog nagomilanog i potisnutog stresa koji sama zapravo i nisam doživljavala kao stres, nego je to postao moj stil života. Godinama živim tako da pratim sve internetske portale, čitam sve novine, gledam sve televizije, pratim tko je neku vijest donio prvi, a tko drugi, gledam što ćemo mi imati prvi, animiram ljude, a onda se navečer uredim, izađem na ekran… Uz sve, naravno, pratim političku situaciju i aktualne događaje na sceni. Radeći sve to, nisam mislila koliko je to stresno, zapravo to uopće nisam doživljavala stresnim. Jasno, ljudi oko mene često su mi savjetovali da malo usporim, upozoravali me da je novinarstvo zanimanje, a ne poziv, govorili mi da u drugim poslovima postoji radno vrijeme. Ja sam, s druge strane, živjela po svome jer to jest moj život. I onda odjednom vidiš da se taj tvoj život manifestira u vidu jedne bolesti. Vjerojatno su i fizički kapaciteti organizma različiti s dvadeset, trideset ili četrdeset godina.
Rekli ste da morate promijeniti stil života. Što ste promijenili u ova dva tjedna otkako ste se vratili na posao?
– Priznajem, ne previše. Nekoliko puta bila sam na vježbanju, a trudim se piti manje kave i pušiti. Još uvijek radim sama na sebi. Imam autogeni trening, svaki dan u svakom pogledu moram raditi na sebi, ali nisam mnogo napredovala.
Ne znam niti je li to moguće u mom slučaju. Jer, neki moji kolege novinarstvo shvaćaju kao zanimanje. Oni su sretni ljudi. Drugi, poput mene, novinarstvo shvaćaju kao poziv. Imaju mnogo sretnih, adrenalinskih trenutaka, ali i puno tuge, emocionalno su mnogo ranjiviji jer takav život vode 24 sata dnevno.
Oni ne obavljaju posao, oni tako žive i zbog toga su izloženiji i stresu i problemima. Ja novinarstvo doživljavam poput neke ljubavne veze: koliko god je lijepa, toliko je i bolna.
Je li vas, nakon svega što ste prošli, strah da vam se, nastavite li živjeti starim načinom života, bolest ne vrati?
– Znate što, nakon ovoga sam u svoj sklop ukalkulirala i jedan novi element, a to je da se i ja mogu razboljeti. Prije ovoga nikad to nisam imala u glavi. Sada znam da mogu biti bolesna, što je svakako destabilizirajuće jer nikome nije drago priznati to samome sebi. Ali dok me nije bilo, dogodila mi se jedna senzacionalna stvar. Naime, tijekom tjedana što sam ih provela na bolovanju cijelu televizijsku situaciju promatrala sam s odmakom. Psihijatri bi kazali da sam se mentalno izmjestila.
Zahvaljujući tome, shvatila sam da baš svaki naslov nije o glavu, da svaka neizgovorena istina, a govorim ovo iz percepcije televizijskih novinara, nije nužno istina i da ne mora biti bolna, da prenošenje informacija, što je osnova našeg novinarskog posla, nije najvažnija stvar na svijetu te da postoje i druge važne stvari.
Novinari za koje će se čuti
Kako su vas na povratku dočekali vaši kolege u Informativnom programu?
– Moram kazati da sam bila vrlo ugodno iznenađena reakcijama ljudi oko sebe. Dirnuli su me i brigom i pozivima i cvijećem i drugim lijepim gestama.
Željela bih naglasiti da ovaj format uz Mislava Togonala, Sinišu Kovačića i mene, radi uigrani tim profesionalaca na čelu s urednicima Ankicom Posavljak i Edijem Škovrljem, a drago mi je što za nas rade i mladi talentirani novinari za koje će se, sigurna sam, još itekako čuti.