Kao dopisnik RTV Beograd iz New Yorka (od 1980. do 1985.), novinar Goran Milić često je, kad bi dolazio u Jugoslaviju, gostovao na TV-u, u mozaičnim emisijama tipa “nedjeljno popodne”, i pričao o životu u Americi, u to vrijeme većini još uvijek privlačnom, dalekom, bogatom Zapadu. Ono što bi, elokventno i lako, iznio verbalno, začinio bi upečatljivim “Let’s go to the video tape!”, kako bi gledatelji i slikom pratili o čemu im mladi, zgodni i uspješni novinar govori.
Na TV Beograd Milić je počeo raditi 1970. godine. Od tada su prošla četiri desetljeća. Za koji dan, 24. siječnja, novinar rođen 1946. godine (u Zagrebu) puni 65 godina života. Ili – romantičnim rječnikom administracije rečeno – ispunio je sve uvjete za punu mirovinu.
Dan prije rođendana, 23. siječnja, Milić će voditi svoj zadnji dnevnik na HTV-u. No, možda taj dnevnik neće biti i posljednji, gleda li se šire od skuta HTV-a. Miliću su, naime – kao i nekim drugim hrvatskim novinarima – pristizale ponude da radi na televiziji Al Jazeera koja bi se s istoka širila na Balkan pod imenom Al Jazeera Balkans.
Upravo bi, dakle, taj poletni poziv “Let’s go…” mogao biti najranije sjećanje današnjih novinara mlađe srednje generacije na novinara koji će imati buran, i slavljen i osporavan profesionalni put. Od 1990. do 1992. godine Milić je radio na Yutelu, što je kratica za “jugoslavensku televiziju” kojom je ekipa novinara raspadajuću državu pokušala održati (barem) kao medijsku cjelinu.
Sjedište su imali u Sarajevu – istovremeno najneutralnijoj i najužarenijoj točki sukoba u nastajanju. Yutel i vođenje njegova dnevnika mnogi, naravno, Miliću nisu mogli oprostiti; i danas ga mnogi drže “Hrvatom s greškom”, “Jugoslavenom koji se maskirao u Hrvata”, ne opraštaju mu ekavicu koju je “nosio” i u jutelovsko doba.
S druge strane, puno je i onih koji drže da se premetnuo u velikog Hrvata, da je postao “veći katolik od Pape” i režimski novinar kojemu je hrvatstvo bilo potrebno kao moneta za zapošljavanje i napredovanje na HTV-u. Treći su, pak, posve odmaknuti od “analiza” Milićeve nacionalnosti i “beogradske prošlosti”, a ono što cijene i prema čemu se s poštovanjem odnose samo je Milićev rad, i to u svim profesionalnim razdobljima. Vjerojatno ima i četvrtih, ali tako je to s ljudima koji, gdje god prođu, dižu prašinu.
Svakako, sve sa “yu” se rasulo, računajući i Yutel; nekoliko godina poslije, do 1997., Milić je bio bez posla, odnosno radio je sporadično, pišući, među ostalim, za ljubljansku Mladinu, snimajući „TV sudnicu” na TV Mreži… Pet godina nakon Yutela, 1997., počeo je – kao honorarac, što je status koji će imati iduće četiri godine – raditi na HTV-u.
‘Likvidni’ svahili
Radio je kao urednik nedjeljnog Dnevnika, vodio emisiju “Brisani prostor” u kojoj se često bavio i mnogim problemima i pojavama tipa “tu oko nas, a nitko ne reagira”, i baš bi ih on uspijevao okupiti u zanimljive i razumljive priloge, s glavom, repom i poantom. Njegov rad obilježavala je lakoća pristupa, lakoća komuniciranja, lakoća kojom je govorio strane jezike.
Gledatelje je toliko navikao da se na svojim putovanjima po svijetu domaćinima obraća na njihovu jeziku da bi većina stavila ruku u vatru kako će, nađe li se u Africi, Milić progovoriti svahili. I to “likvidno”, što bi rekao jedan meštar od novohrvatskog. S vremenom, kako je žutjela medijska scena “na ovim prostorima”, sve zanimljivijim javnosti postajao je i njegov privatni život, broj kilograma, stambeni problemi…
Osim što ga se slavilo kao vrsnoga novinara – godine 2006. ceh ga je proglasio Novinarom godine – Milića se prozivalo zbog manje ili više prikrivenih reklama u emisijama koje je radio; govorilo se da je, u svojoj putopisnoj ležernosti, zašao u perolaku kategoriju… No novinarsko ime Gorana Milića o(p)stalo je iznad svega toga: čovjek je, štono bi se reklo – pa kome se to svidjelo, kome nije – “za života postao institucija”.
Navodi se, također, da ‘Milić sudjeluje u razgovorima s novinarima iz cijele regije koji su se prijavili na natječaj za posao na Al-Jazeeri Balkans, što znači da on, praktično, već formira svoj novinarski tim’. Već je prije objavljeno da će Milićeva plaća biti 10.000 eura.
Kao dopisnik RTV Beograd iz New Yorka (od 1980. do 1985.), novinar Goran Milić često je, kad bi dolazio u Jugoslaviju, gostovao na TV-u, u mozaičnim emisijama tipa “nedjeljno popodne”, i pričao o životu u Americi, u to vrijeme većini još uvijek privlačnom, dalekom, bogatom Zapadu. Ono što bi, elokventno i lako, iznio verbalno, začinio bi upečatljivim “Let’s go to the video tape!”, kako bi gledatelji i slikom pratili o čemu im mladi, zgodni i uspješni novinar govori.
Na TV Beograd Milić je počeo raditi 1970. godine. Od tada su prošla četiri desetljeća. Za koji dan, 24. siječnja, novinar rođen 1946. godine (u Zagrebu) puni 65 godina života. Ili – romantičnim rječnikom administracije rečeno – ispunio je sve uvjete za punu mirovinu.
Dan prije rođendana, 23. siječnja, Milić će voditi svoj zadnji dnevnik na HTV-u. No, možda taj dnevnik neće biti i posljednji, gleda li se šire od skuta HTV-a. Miliću su, naime – kao i nekim drugim hrvatskim novinarima – pristizale ponude da radi na televiziji Al Jazeera koja bi se s istoka širila na Balkan pod imenom Al Jazeera Balkans.
Upravo bi, dakle, taj poletni poziv “Let’s go…” mogao biti najranije sjećanje današnjih novinara mlađe srednje generacije na novinara koji će imati buran, i slavljen i osporavan profesionalni put. Od 1990. do 1992. godine Milić je radio na Yutelu, što je kratica za “jugoslavensku televiziju” kojom je ekipa novinara raspadajuću državu pokušala održati (barem) kao medijsku cjelinu.
Sjedište su imali u Sarajevu – istovremeno najneutralnijoj i najužarenijoj točki sukoba u nastajanju. Yutel i vođenje njegova dnevnika mnogi, naravno, Miliću nisu mogli oprostiti; i danas ga mnogi drže “Hrvatom s greškom”, “Jugoslavenom koji se maskirao u Hrvata”, ne opraštaju mu ekavicu koju je “nosio” i u jutelovsko doba.
S druge strane, puno je i onih koji drže da se premetnuo u velikog Hrvata, da je postao “veći katolik od Pape” i režimski novinar kojemu je hrvatstvo bilo potrebno kao moneta za zapošljavanje i napredovanje na HTV-u. Treći su, pak, posve odmaknuti od “analiza” Milićeve nacionalnosti i “beogradske prošlosti”, a ono što cijene i prema čemu se s poštovanjem odnose samo je Milićev rad, i to u svim profesionalnim razdobljima. Vjerojatno ima i četvrtih, ali tako je to s ljudima koji, gdje god prođu, dižu prašinu.
Svakako, sve sa “yu” se rasulo, računajući i Yutel; nekoliko godina poslije, do 1997., Milić je bio bez posla, odnosno radio je sporadično, pišući, među ostalim, za ljubljansku Mladinu, snimajući „TV sudnicu” na TV Mreži… Pet godina nakon Yutela, 1997., počeo je – kao honorarac, što je status koji će imati iduće četiri godine – raditi na HTV-u.
‘Likvidni’ svahili
Radio je kao urednik nedjeljnog Dnevnika, vodio emisiju “Brisani prostor” u kojoj se često bavio i mnogim problemima i pojavama tipa “tu oko nas, a nitko ne reagira”, i baš bi ih on uspijevao okupiti u zanimljive i razumljive priloge, s glavom, repom i poantom. Njegov rad obilježavala je lakoća pristupa, lakoća komuniciranja, lakoća kojom je govorio strane jezike.
Gledatelje je toliko navikao da se na svojim putovanjima po svijetu domaćinima obraća na njihovu jeziku da bi većina stavila ruku u vatru kako će, nađe li se u Africi, Milić progovoriti svahili. I to “likvidno”, što bi rekao jedan meštar od novohrvatskog. S vremenom, kako je žutjela medijska scena “na ovim prostorima”, sve zanimljivijim javnosti postajao je i njegov privatni život, broj kilograma, stambeni problemi…
Osim što ga se slavilo kao vrsnoga novinara – godine 2006. ceh ga je proglasio Novinarom godine – Milića se prozivalo zbog manje ili više prikrivenih reklama u emisijama koje je radio; govorilo se da je, u svojoj putopisnoj ležernosti, zašao u perolaku kategoriju… No novinarsko ime Gorana Milića o(p)stalo je iznad svega toga: čovjek je, štono bi se reklo – pa kome se to svidjelo, kome nije – “za života postao institucija”.
Navodi se, također, da ‘Milić sudjeluje u razgovorima s novinarima iz cijele regije koji su se prijavili na natječaj za posao na Al-Jazeeri Balkans, što znači da on, praktično, već formira svoj novinarski tim’. Već je prije objavljeno da će Milićeva plaća biti 10.000 eura.