ZAGREB– U sedamdesetoj, u Parizu je umrla Nuša Marović, rođena u Splitu 1940. Naša će zemlja bez nje postatii siromašnija za jedinstvenu ljepoticu, ali je zato nebesko sazviježđe, kamo je zasvagda odletjela, postalo bogatije za divnu, sjajnu zvijezdu. Nama koji ga gledamo ono je od danas s njome raskošnije i blistavije. Nuša, koju je krasio jedinstveni čarobni osmijeh, bila je jedinica za glamur i eleganciju.
Najprije sam je viđao dok sam kao sportski novinar dolazio u Split i odlazio da šaljem izvještaje iz žuto oličene zgrade glavne pošte, nasuprot drevnih zidina i vazda rascvjetala đardina, koji je meštar Ivo Tijardović neponovljivo opjevao u svojoj slavnoj pučkoj opereti “Mala Florami”. Atraktivna crnokosa cura, krupnih očiju dubokih kao more, radila je na telefonskoj centrali i tankim glasićem, koji je neodoljivo vukao na splitski varoški govor, pozivala stranke kad bi uspostavila vezu: “Zagreb, kabina tri!”.
Revija šjore Marice
Kasnije kad smo se bolje upoznali, priznala mi je da nije ludovala za tim poslom u koji je uletjela silom prigode. Rano je ostala bez roditelja, pa je stanovala kod tete i strica, u Hektorovićevoj ulici na Bačvicama, u blizini hotela Park, a nije im željela biti na teret. Kako su i njih dvoje bili mladi, najčešće bi zajedno zalazili u prve diskoteke i ostale lokale koje je osvojio mlađi “splitski svit”.
Teta Vinka je najprije rogoborila, ali se poslije pomirila s udesom koji joj je nametnula atraktivna nećakinja da je ona i muž moraju jobski strpljivo čekati dok nabacuje na se šminku i češlja se. Besprijekorno uređenu Nušu, gdje god bi se pojavila, pratili su uzdasi momaka i zavidni pogledi cura.
I onda je, kao u sladunjavome vodvilju, odnekuda iznebuha iskrsnula Marica Krivić, lokalna krojačica ili od tih vremena otmjenije i zapadnije rečeno: modna kreatorica. Vidovito namirisavši koliko će joj u poslu koristiti ako se bude pisalo i govorilo o njenim modelima, šjora Marica je upriličila modnu reviju.
Njeno oko sokolovo nepogrešivo je otkrilo da u atraktivnoj telefonistici skriveno drijema manekenka koja će biti najbolja. Nušu nije trebalo puno nagovarati, rekla je povijesno “da” i poslije samo nekoliko pokusa uvjerila šjoru Krivićevu i ostale oko nje da je dragulj koji ne ostavlja ljude ravnodušnima. Bilo je to lice koje ostaje u sjećanju. Ubrzo nakon prvih slatkih manekenskih uspjeha, koji su joj, k tome, donosili daleko više novca od plaće službenice splitskoga PTT-a, na reviji u Zagrebu sudbonosno je sastavila pogled sa stasitim i pristalim zagrebačkim arhitektom Mariom Antoninijem.
Jedna filmska uloga
I nije isteklo mnogo vode Savom kad je Nuša Marović svome prezimenu dodala i muževljevo i nastanila se u njegovu prostranom stanu u secesijskoj zgradi iznad Kazališne kavane s pogledom na Meštrovićev Zdenac života i Hrvatsko narodno kazalište.
Nuša Marović Antonini postala je jedna od ikona privlačnoga manekenskog zanata. U Zagrebu su s njome suvereno vladale Mira Čutura, pokojna Marlena Jambres (kasnije Hohnjec), Mirjana Čiča (kasnije Lustig) i Irena Uhl, u Ljubljani Vesna Antunović i Mojca Platner, u Beogradu Tamara Bakić, Dana Žujović i Ljiljana Leskovac (kasnije Pribićević). Potonjoj, s kojom je Nuša bila napose bliska, javio sam tužnu vijest:
“Nuša se izdvajala od svih nas!” rekla je Ljiljana Pribićević. “I drukčijim hodom, i kako je zabacivala ruke sa strane, a i osebujnom šminkom! Kad se prvi put pojavila na Sajmu mode, pobrala je najveći pljesak.”Uslijedio je poziv kultne redateljice Soje Jovanović da se 1968. pojavi u glavnoj ulozi filmske dive u njezinoj komediji “Pusti snovi”, zajedno s Mijom Aleksićem, Mirom Banjac, Milivojem Tomićem, Miom Adamović (današnjom suprugom Nikole Pilića), Arsenom Dedićem, Boletom Stošićem i ostalim poznatim imenima.
Spominjem se da smo potom proveli nekoliko dana na putu diljem Jugoslavije s pjevačkom karavanom “Pjesma ljeta”, koju je pratila i luksuzna modna revija. I ma gdje se pojavili, Nuša Marović bila je prepoznatljiva, na vrhuncu popularnosti.
Kao glavni urednik Plavoga vjesnika pozvao sam Nušu u reprezentativni žiri koji je birao prvu jugoslavensku tinejdžersku miss, kad je na priredbi održanoj s prijelaza 1968. na 1969. u zagrebačkome hotelu Esplanadi bio nazočan i doživotni šef države Josip Broz Tito s prvom drugaricom Jovankom, što je bio prvi slučaj zabilježen u svijetu da prvi građanin neke zemlje prati takav bizarni događaj. To je bilo zapaženo zabilježeno u medijima diljem zemaljske kugle.
Nuša Marović je napravila i blistavu međunarodnu karijeru. U Parizu su je za svoju muzu uzeli slavni kraljevi mode Yves Saint Laurent i Guy Laroche, što je rezultiralo njezinim trajnim preseljenem u to modno žarište.
Nuša je tamo živjela sa svojim drugim suprugom, dubrovačkim liječnikom, više od dva desetljeća mlađim od nje. No, razlika u dobi nije se zamjećivala. O tome svjedoči i snimka s revije u Parizu kad se neuništiva Nuša prije tri ljeta, dakle u respektabilnoj šezdeset sedmoj, pojavila na reviji mlađahne Mile Fabris i fantastično suvereno nosila njene haljine iz kolekcije nazvane “Za sva vremena”. Tada je već bila i drugi put razvedena.