ZADAR – Jedan od vodećih javno-zdravstvenih problema u Hrvatskoj pa tako i u Zadarskoj županiji, je nedostatak hospicija, odnosno ustanove specijalizirane za palijativnu skrb, piše Zadarski list.
Na ovaj gorući problem nedavno su ukazali članovi zadarskog HNS-a, kada je na konferenciji za novinare dr. Željka Klarin ukazala na sve veći problem institucijskog smještanja ljudi s neizlječivim oblicima bolesti. Naime, bolnice ih navodno ne primaju, jer takvi bolesnici više nisu za aktivno liječenje budući da ono nema nikakvog učinka, dok s druge strane članovi obitelji takvih bolesnika nisu fizički, psihički, a ni materijalno spremni i sposobni brinuti se o njima u dužem vremenskom razdoblju.
Privatni domovi i udomiteljske obitelji
– Bolnica je ustanova koja bi trebala rješavati akutne slučajeve. Kako mi nemamo razvijene ustanove za palijativnu skrb, pacijenti s neizlječivim oblicima bolesti često ostaju duže vrijeme na bolničkim odjelima, jer jednostavno nemamo gdje s njima. Oni zapravo opterećuju postojeće bolničke kapacitete. Jedan dio takvih pacijenata pokušavamo uputiti u ustanove koje se bave produženim liječenjem. Mi u cijeloj državi nemamo niti jedan hospicij. Postoje određeni privatni domovi koji smještaju pacijente s neizlječivim oblicima bolesti. Takve bolesnike ne možete liječiti, ali im barem možete olakšati posljednje dane. Vrlo često bolnica, iako nije tako zamišljena, niti bi trebala biti ustanova takvoga tipa, u velikom broju slučajeva bude socijalna komponenta, odnosno privremeno rješenje dok se nešto ne napravi, odnosno pronađe nekakvo adekvatno rješenje, istaknuo je dr. Dario Nakić, ravnatelj Opće bolnice Zadar.
Palijativna skrb je pristup, kojim se bolesnicima suočenim sa smrtonosnom bolešću i njihovim obiteljima unaprjeđuje kvaliteta života. Hospicij, kao ustanova u kojoj bi se takva vrsta skrbi pružala u Hrvatskoj ne postoji te su stoga jedinice lokalne samouprave prisiljene na pronalaženjem nekakvih polurješenja.
– Bilo bi dobro da se u Zadru osnuje hospicij, ustanova koja bi se bavila upravo njegom neizlječivih bolesnika. To je nešto što je izrazito potrebno s obzirom na sve veći broj starije populacije te sve ubrzaniji tempo života. Prije ste imali veći broj ljudi u jednom domaćinstvu, barem tri generacije, pa bi se u takvoj situaciji uvijek pronašao način kako se pobrinuti za osobu koja zahtjeva takvu vrstu njege. Danas više toga skoro nema, jer se vrlo često radi o obiteljima od samo dva člana, te je tako teško organizirati život. Takvim bolesnicima problem su čak i najjednostavnije stvari kao što su, primjerice, dohvaćanje hrane, jer se čovjek ne može dignuti pa tako ni dohvatiti hranu i piće te se vrlo često dogodi da on dehidrira, itd. Iz tog i mnogih drugih sličnih razloga nameće se potreba osnivanja hospicija. Ipak, ne mogu reći da nemamo baš nikakvo rješenje za takve bolesnike, ali to nije dovoljno da pokrije potrebe našeg grada. Ništa nije konkretno organizirano, dakle, da se tim problemom bavi isključivo neka državna služba. Za takve pacijente koji zahtijevaju palijativnu skrb preostaju opcije smještaja u privatne domove i udomiteljske obitelji, zatim smještaj u domove za starije i nemoćne, koji u svom dijelu imaju organiziranu i pojačanu zdravstvenu skrb. No, jedna od varijanti je i bolnica te na kraju obitelj u onolikoj mjeri koliko oni takvu uslugu mogu pružiti. No, broj pacijenata s neizlječivom bolešću uvelike premašuje ponuđene kapacitete, kazao je dr. Nakić.
U Zadru zbrinjavanje starijih osoba u terminalnoj i predterminalnoj fazi bolesti, tzv. palijativi prema svim dostupnim podacima nije u skladu s potrebama. Zbog toga starije osobe češće koriste bolnički smještaj. Dakle, osim nepostojanja adekvatnih ustanova, problem je i u smanjenim kapacitetima za provođenje izvaninstitucionalne skrbi, odnosno smještaja i brige za bolesnike u terminalnoj fazi bolesti, u kojoj mnogi vide barem djelomično rješenje ovog zdravstvenog problema.
Pomoć u kući
Prema riječima dr. Klarin taj problem će se nastojati riješiti kroz pomoć starijim osobama u njihovim domovima, dakle kroz pružanje usluga u obavljanju svakodnevnih životnih aktivnosti. Osim prehrane usluga bi uključivala pomoć u kućanskim poslovima, čišćenju okućnice, brige za imanje i sl., a sve sa ciljem kako bi korisnik mogao zadovoljnije provoditi svoje vrijeme uz razgovor, druženje te pružanje higijenske i zdravstvene skrbi. Ovakva vrsta zbrinjavanja prihvatljivija je i članovima obitelji pacijenata s neizlječivim bolestima, jer nakon početnog entuzijazma o zbrinjavanju člana obitelji, vrlo često ta obveza postaje teško ostvariva u vremenima ubrzanog življenja.
– Najčešće ljudi nakon nekog vremena shvate da bolesnika nemaju kome ostaviti pa to postaje veliki problem. U početku, dakle, u najvećem broju slučajeva članovi obitelji krenu s entuzijazmom za organizaciju svog života, no nakon nekoliko mjeseci taj entuzijazam se počinje suočavati s realnošću i s teškoćom organizacije života i onda se pokušavaju naći ti izvaninstitucionalni oblici smještanja članova obitelji, kaže dr. Nakić.
Prema Nakićevim riječima, nakon uspostave dijagnoze neizlječive bolesti te prestanka aktivnog liječenja, koje na koncu više nema smisla, bolnica u jednom segmentu nastoji premostiti razdoblje do trenutka kada se obitelj mora organizirati na najbolji mogući način. Osim toga, jedna od varijanti je i termin produženog liječenja u bolnici u Biogradu, gdje se šalju takvi bolesnici.
Mjesec dana u biogradskoj bolnici
– Moram reći da imamo određene kontakte i dogovore, no nažalost, ne i previše uspješne, vezane uz termin produženog liječenja s bolnicom u Biogradu. No, to nije tip ustanove kao hospicij, već samo produženo liječenje koje može trajati do mjesec dana, a koje je potrebno pacijentima nakon moždanog udara, prijeloma, nepokretnima, itd. Bolnica Biograd bi trebala prihvaćati takve bolesnike, no ja, iskreno, govoreći nisam zadovoljan načinom dogovora. Mislim da bi tu trebao postojati bolji način suradnje, no sada smo se u tome opet vratili na neke početke, ali vjerujem da će se ipak u konačnici iznaći neko rješenje. Cilj liječenja do mjesec dana je pružiti jednom dijelu ljudi priliku oporavka u tom razdoblju. To je prvi problem, jer je takav smještaj vremenski ograničen, dok je drugi problem nedostatak hospicija, koji je ipak jedan oblik trajnijeg smještaja. Treba li to napraviti u sklopu određene institucije ili izvaninstitucionalno, to je nešto što nam nedostaje, no za to ipak mora postojati veći generalni plan. Mi kao bolnica imamo i jedna socijalna komponenta, jer bolesnike koji završe liječenje za desetak dana, mi zadržimo, ako imamo mogućnosti, još 20-ak. No, kada nemate više gdje s njima, morate ih otpustiti s odjela, jednostavno, zadržavanje u bolnici nakon tog razdoblja nije više humano niti etično, a obiteljima oboljelih se ipak dalo dovoljno vremena da se mogu organizirati. Izvaninstitucionalnih oblika zbrinjavanja je sve više, no mislim da o tome uvijek odlučuje ipak ekonomska situacija obitelji, jer koliko sam ja upoznat, takve usluge nisu baš jeftine, ističe dr. Nakić.