ZADAR – Najgora noćna mora svakog roditelja – da mu se dijete neće vratiti iz noćnog provoda – dogodila se trima povljanskim obiteljima. Za troje mladih, koji su poginuli u stravičnoj nesreći u nedjelju oko 2,30 sati, praktički na samom izlazu iz rodnog mjesta, svi su planovi za budućnost nestali u nekoliko sekundi. Martina Škoda (19), Ante Pogorilić (21) i Marin Orlić (24) danas će biti pokopani na mjesnom groblju po tradicionalnom, starinskom običaju. Njihov prijatelj Dario Škoda (19) liječi se u zadarskoj bolnici, u nesreći mu je pukla ključna kost. Vozač Tonči Stupičić (22), neozlijeđen, priveden je istražnom sucu i smješten u zatvor.
Povljana je jučer bila tiha, gotovo pusta. Ono malo ljudi, koje se moglo zateći u suncem okupanom mjestu, okupilo se u kafiću na glavnom trgu, u nevjerici prepričavajući prekjučerašnje događaje.
– Nikada više ljudi na cesti, a nikada tiše, komentirao je bračni par, Dejan i Marija Sabolić.
– Žalost je to velika. Za cijeli otok. Mi smo svi povezani, rodbina smo. Drugačije je to nego u gradu, govorilo se.
Crna zastava vijorila se ispred župne Crkve sv. Jurja. Preko puta, zatvoren kafić Kampanel, gdje su se u subotu navečer zabavljala gotovo sva povljanska mladost. Njih 30-ak tu je i posljednji put vidjelo svoje prijatelje. Nakon zatvaranja krenuli su put Paga, put diskokluba. Bio je to normalan izlazak kakvih ima na tisuće, i kakav su svi prošli makar jedanput u životu. Tonči (22), sin jedinac, uzeo je očev auto, staru “citroen xantiu”, u koju ih je stalo koliko je moglo. Martinu se moralo nagovarati da nastavi provod s njima, htjela je ići doma, bilo joj je dosta, ali je na kraju ipak popustila…
– Da sam bio tu, bio bih sada s njima… Bili smo nerazdvojni, zajedno smo izlazili, rekao nam je Mate Vučković, najbolji prijatelj Marina i Anta koji je jučer doputovao samo kako bi se oprostio s njima. Zatekli smo ga na mjestu tragedije, pored upaljenih svijeća i cvjetova. Svako malo zaustavio bi se koji auto, a iz njega izlazili uplakani ljudi. Malo tko s otoka jučer nije došao vidjeti gdje je petoro mladih stradalo. A potom obiteljima izraziti sućut. Toga su se svi pribojavali.
– Kao da smo u nekom ružnom snu i svi očekujemo da će se vratiti. Marin je taman kupio vjenčano odijelo, a sada će ga u njemu pokopati. Radio je kao vatrogasac u DVD-u preko ljeta i taman se neki dan zaposlio u klesariji, plakao je kao malo dijete od sreće… A Martina, uvijek nasmijana, veselila se maturalcu. Ante je pak bio poseban, predobar, marljiv. Radio je u kafiću, brinuo se za parkove… Da je bog birao mirnije od njih, ne bi ih našao. Oni nisu često izlazili, tek subotom kad i svi drugi, govori Mate.
Iz Njemačke, nakon cjelonoćne vožnje stigla je i Marinova teta, Palmina Fruhsammer. Htjela je znati što se dogodilo, kako to da je mladić očevim autom odvezao troje prijatelja u smrt i to na cesti koja je gotovo pa ravna. Na kolniku jasni tragovi nesreće, ali ne i kočenja, već klizanja. Tridesetak metara duge crne linije odmah nakon blagog zavoja svjedočile su o brzini. Sumnja se da se auto zanio na pijesku, šrotu koji su kotači zahvatili uz rub ceste. Auto se rotirao po kolniku, prevrnuo na bok i uklizao u smrt. Blagi zavoj je, navodno, jedan od tri najopasnija, kažu, jedino je opasno mjesto na dionici. Inače se vozi brzo. Priča kruži o nečijem rekordu od četiri minute od Povljane do Paga, dionici dugoj 14 kilometara.
– Krenuo sam nešto prije njih za Pag. Na tom dijelu bio je zid magle, ništa se nije vidjelo, morao sam smanjiti brzinu na 50, rekao nam je Marin Rumora. – Močvara je to.
Nakon nesreće pomoć je prvi zvao vozač Tonči Stupičić, vikao je: “Spasite mi rodicu!” Zajedno s Darijom Škodom, koji od šoka nije ni osjetio da mu je slomljena ključna kost, panično su pokušavali pomoći Martini, Anti i Marinu. Ubrzo je na taj noćni košmar naletio i prijatelj koji se vraćao iz Paga, Šime Tičić. Njemu je Ante umro na rukama. Još uvijek nitko ne zna što se točno dogodilo, no tragedija je to koja će se dugo pamtiti.