ZADAR – Gradske tržnice, negdje u Dalmaciji pijace, a negdje pazari, nekada su bile prepune domaćeg povrća i voća, te prodavača za koje se smatralo da puno rade, ali i dobro zarade. Vremena kad se povrće nije uvozilo, a prodavači dobro zarađivali, odavno su iza nas.
U vrijeme kad su se nudili samo sezonski poljoprivredni proizvodi iz zaleđa i okolice gradova, preko oka se gledalo na one koji su bili na glasu da “imaju plastenik i sanitrom polijevaju povrće”.
Danas su pravila drukčija, a konkurencija iz trgovačkih centara nepovratno je promijenila ponudu na tržnicama.
– Kupci su uvijek jednako zahtjevni, samo se mijenjaju trendovi. Oni koji još uvijek dolaze kupovati na tržnicu samo pitaju: “Je li to domaće?” Više nitko ne pita kako uzgajate ili tretirate povrće, važno je samo da je domaće.
Naravno, takvi su kupci malobrojniji od onih koji idu u jeftinije trgovačke centre, a jeftiniji su jer otkupljuju velike količine povrća s velikih nasada i sami kreiraju tržišnu cijenu – kaže Ljubo Marinović, koji zamjenjuje bolesnu suprugu za štandom na zadarskoj tržnici i dodaje:
– Za radno mjesto prodavača na otvorenoj gradskoj tržnici podrazumijeva se da ste dobrog zdravlja, dobrih živaca, strpljivi i uporni.
Posao od kojeg se ne može živjeti
Dobro vam zdravlje treba da zimi izdržite hladnoću, vjetar i kišu kad 7-8 sati stojite na otvorenom. Dobri živci trebaju vam za kupce, koji nas i čistače ulica doživljavaju kao zanimanja s društvenog dna, a strpljenje i upornost da se cijeli dan smješkate, šalite i izdržite kako biste prehranili obitelj.
Nitko ovdje više ne može živjeti samo od ovog posla, a nekada su cijele obitelji mogle živjeti od rada jednog člana. Ovo je sada samo dopunski posao za umirovljenike.
Uskoro se nikome neće isplatiti dolaziti na tržnicu. Rezervacija banka je mjesečno 378 kuna, dnevna taksa, ovisno o količini robe, od 20 do 36 kuna, a dnevni i obvezni najam vage 10 kuna. Izračunato na temelju 26 radnih dana, prosječni mjesečni izdaci za dva četvorna metra štanda iznose oko 1400 kuna.
Koliko bih ja trebao prodati robe da isplatim samo taj trošak?! Ispada da je skuplji ovaj naš kvadrat na kojem zimi trpimo studen, a ljeti žegu, nego kvadrat u izvrsnom poslovnom prostoru na Kalelargi.
Ovi suncobrani ne štite ni od sunca ni od kiše. Kupci s kišobranima ne mogu proći između štandova, a ne mogu ni majke s kolicima jer ima nekoliko stepenica. Uvijek nam kažu da smo mi dobro i prošli kako je na drugim tržnicama ili da onaj kome se ne sviđa, može ići ća – smatra Ljubo koji je u mirovini, ali pomaže supruzi oko štanda jer trebaju nekako prehraniti obitelj i financirati studiranje dvoje djece.
Zato su i zakupili zemljište u okolici Zadra pa sami proizvode povrće. Supruga se razboljela tijekom svakodnevnog stajanja na hladnoći, pa Ljubo sada sam obrađuje polje i prodaje na banku.
Kaže da još uvijek radi i dolazi jer voli raditi i ne želi živjeti od socijalne pomoći, ali i zato što nema velikog izbora. Deseci praznih štandova oko njegova govore da je dobar broj njegovih kolega već odustao.
ZADAR – Gradske tržnice, negdje u Dalmaciji pijace, a negdje pazari, nekada su bile prepune domaćeg povrća i voća, te prodavača za koje se smatralo da puno rade, ali i dobro zarade. Vremena kad se povrće nije uvozilo, a prodavači dobro zarađivali, odavno su iza nas.
U vrijeme kad su se nudili samo sezonski poljoprivredni proizvodi iz zaleđa i okolice gradova, preko oka se gledalo na one koji su bili na glasu da “imaju plastenik i sanitrom polijevaju povrće”.
Danas su pravila drukčija, a konkurencija iz trgovačkih centara nepovratno je promijenila ponudu na tržnicama.
– Kupci su uvijek jednako zahtjevni, samo se mijenjaju trendovi. Oni koji još uvijek dolaze kupovati na tržnicu samo pitaju: “Je li to domaće?” Više nitko ne pita kako uzgajate ili tretirate povrće, važno je samo da je domaće.
Naravno, takvi su kupci malobrojniji od onih koji idu u jeftinije trgovačke centre, a jeftiniji su jer otkupljuju velike količine povrća s velikih nasada i sami kreiraju tržišnu cijenu – kaže Ljubo Marinović, koji zamjenjuje bolesnu suprugu za štandom na zadarskoj tržnici i dodaje:
– Za radno mjesto prodavača na otvorenoj gradskoj tržnici podrazumijeva se da ste dobrog zdravlja, dobrih živaca, strpljivi i uporni.
Posao od kojeg se ne može živjeti
Dobro vam zdravlje treba da zimi izdržite hladnoću, vjetar i kišu kad 7-8 sati stojite na otvorenom. Dobri živci trebaju vam za kupce, koji nas i čistače ulica doživljavaju kao zanimanja s društvenog dna, a strpljenje i upornost da se cijeli dan smješkate, šalite i izdržite kako biste prehranili obitelj.
Nitko ovdje više ne može živjeti samo od ovog posla, a nekada su cijele obitelji mogle živjeti od rada jednog člana. Ovo je sada samo dopunski posao za umirovljenike.
Uskoro se nikome neće isplatiti dolaziti na tržnicu. Rezervacija banka je mjesečno 378 kuna, dnevna taksa, ovisno o količini robe, od 20 do 36 kuna, a dnevni i obvezni najam vage 10 kuna. Izračunato na temelju 26 radnih dana, prosječni mjesečni izdaci za dva četvorna metra štanda iznose oko 1400 kuna.
Koliko bih ja trebao prodati robe da isplatim samo taj trošak?! Ispada da je skuplji ovaj naš kvadrat na kojem zimi trpimo studen, a ljeti žegu, nego kvadrat u izvrsnom poslovnom prostoru na Kalelargi.
Ovi suncobrani ne štite ni od sunca ni od kiše. Kupci s kišobranima ne mogu proći između štandova, a ne mogu ni majke s kolicima jer ima nekoliko stepenica. Uvijek nam kažu da smo mi dobro i prošli kako je na drugim tržnicama ili da onaj kome se ne sviđa, može ići ća – smatra Ljubo koji je u mirovini, ali pomaže supruzi oko štanda jer trebaju nekako prehraniti obitelj i financirati studiranje dvoje djece.
Zato su i zakupili zemljište u okolici Zadra pa sami proizvode povrće. Supruga se razboljela tijekom svakodnevnog stajanja na hladnoći, pa Ljubo sada sam obrađuje polje i prodaje na banku.
Kaže da još uvijek radi i dolazi jer voli raditi i ne želi živjeti od socijalne pomoći, ali i zato što nema velikog izbora. Deseci praznih štandova oko njegova govore da je dobar broj njegovih kolega već odustao.