ZADAR – Sudionici tribine o spomenicima u Domovinskom ratu, koju je u Gradskoj knjižnici organizirala udruga Žene u Domovinskom ratu, pitali su svog gosta likovnog kritičara Matu Bešlića vidi li on u Silađinovom projektu znakove pobjede domovine i Domovinskog rata.
– Ja ovdje, konkretno, nešto od toga i vidim. Prvo sam rekao što je za mene okomica i ne samo za mene, ona je univerzalna vrijednost. Pobjeda je uvijek okomica. Silađin u ovom materijalu u kojem je radio također ima tu tendenciju okomice, pobjede. To je simbolički čisto, kazao je Bešlić koji je dodao i da bi bilo bolje da se na spomeniku navodi “hrvatskoj domovini”.
Ipak, iz publike se moglo čuti da se tu ne vidi “ni križa ni grba” i moglo se primijetiti da je nezadovoljstvo Silađinovim rješenjem makar među posjetiteljima tribine veoma veliko. Dotaklo se tu i pitanje obeliska kao forme za koju je prof. Bešlić ustvrdio da je ovaj spomenik za njega prvenstveno okomica. Nakon burne rasprave ipak je najbolju ideju ovog skupa možda iskazao Zvonimir Pandžić, tajnik udruge Hrvatska sloga koji je kazao:
– Ovo je, koliko ja znam, prva rasprava o jednoj važnoj stvari, o jednom spomenu na žrtvu i opstojnost hrvatskog naroda. Također, Zadar ne smije biti preslik Samobora ili Novske. Spomenik mora biti svojstven ovom području. Prema tome, ako bismo se složili da ovaj spomenik ima nekakvu vertikalu pod uvjetom da se spomene ono što je žrtva i opstojnost hrvatskog naroda na temelju žrtve hrvatskih branitelja i to bi trebala biti glavna poruka svima. A umjesto nekog čeličnog materijala ili drvenog, ovdje bi trebao biti naš vječni bijeli kamen.
Milan Bešlić je, međutim, upozorio nazočne da jezik na kojemu rade umjetnici svih profila, od glazbe do arhitekture ima svoje zakonitosti i obično nije popularan. Pa ni suvremeni skladatelj ne piše melodije kao što pjeva Mišo Kovač i to je jednostavno tako.