Pišem u ime svoje obitelji koja uključuje kćer sa svojim mužem i četvero malodobne djece, sina supruga i mene. Živimo u obiteljskoj kući (djedovini) moga supruga. U braku smo 40 godina. Suprug i ja ostali smo bez posla u vrijeme pretvorbi. Radila sam u TUZ-u (tekstilna industrija), a suprug u Auto Hrvatskoj. Ja sam sa zaštitom na Zavodu za zapošljavanje stekla pravo na staračku mirovinu i od 2009. godine dobivam 1580 kuna mirovine, a suprug poznavajući u automehaničarskoj struci otvara obrt 1996. godine i s tim obrtom stvara se malo po malo dug prema poreznoj upravi. Pošto iz raznih okolnosti nije bio u stanju podmiriti dug, 2007. godine Porezna uprava provodi ovrhu nad kućom i na dražbama je prodaje. U međuvremenu suprug je obrt zatvorio. A da sve skupa bude tragičnije, Porezna uprava se ne naplaćuje ni lipe, jer je prethodno, prije svih događanja, naša kći digla hipotekarni kredit kako bi u potkrovlju kuće riješila stambeno pitanje za svoju obitelj. S otplatom kredita nije bilo problema. Sud novac od prodaje dodjeljuje banci.

Poslije svih mukotrpnih tužbi i žalbi, odlukom Suda, 23.03. 2012. godine moramo osloboditi kuću i time suprug (64 godine) i ja (63 godine) postajemo beskućnici, a za podstanarstvo nismo sposobni.Ukratko, to je cijela priča. Cijelo ovo vrijeme samo si postavljamo pitanje...zašto? Kome je potrebno da uništava nas i našu djecu? Obraćali smo se pismenim putem svim institucijama za koje smo smatrali da mogu razjasniti situaciju i pomoći na bilo koji način. Nitko se nije odazvao tim pozivima u pomoć. I tako ćemo kao mali i neumreženi ljudi postati žrtve sustava velikih i umreženih ljudi. Zadržavamo naš ponos i ne tražimo milost, ali samo želimo dostojanstveno ostarjeti u djedovini mog supruga i ostaviti je našoj djeci u nasljedstvo. Želimo da se čuje naša priča i nadamo se da će je netko čuti.

Višnja i Miro Vukić