ZAŠTO NE MOGU BITI RAVNOPRAVAN S ABDULAHOM SEFEROVIĆEM U MOME GRADU?

Kod nas u Zadru od davnina je tradicija da Sveta Štošija sve svece porta via, pa kad je tako, kad je blagdan Sv. Štošije prošao mogu komotno i u ovoj godini nastaviti povremeno pisati za ovaj portal. Za Božić bilo je lijepo i radno. Radno, jer sam morao, to jest bilo je korektno da na Božićne čestitke koje sam primio putem el. pošte odgovorim. A bilo ih je stotinjak iz cijelog svijeta. Posebno su me dojmile dvadesetak čestitki iz Kanade, Amerike, Argentine, Italije i Australije. Poslali su mi ih zadarski intelektualci sedamdeset godišnjaci koji su nekoliko godina poslije nego što je u Zadar došao Abdulah Seferović napustili Zadar. Zanimljivo je, da su zadarski čestitari iz inozemstva slično reagirali na neke rečenice koje sam napisao u mojoj knjizi "Zašto Poluotok gubi život i dušu":

Dragi Ferdo,
......................................................................................................................................................
"ignificativi i passaggi:
• ' ....da Domjan u mirovini na Rabu dnevno ulovi bar pokoju ribu, a da ja mjesečno na Kalelargi ne mogu uloviti bar jednog Zadranina iz moje generacije';
• ' Ponekad se sa sjetom prisjetim ispraćaja na kolodvoru, rivi, ili mulu, njihova lica ispunjena tugom, očajem i sjetom, uz tek dignutu ruku za pozdrav i smiješak na licu koji je mogao štošta značiti. Danas može proći i mjesec dana da na Kalelargi ne sretnem nikoga iz svoje generacije'.
'Lasciano l'amaro in bocca, riflettendo una realtà che fa male anche a chi scrive.
Indipendentemente dal fatto che nell'amata città non vi dimori né vi respiri per 365 giorni di fila.'
(Gorak okus odražava se i na onoga koji piše. Bez obzira što u voljenom gradu ne živim i ne dišem u 365 dana).
......................................................................................................................................................
Stoji mi dobro i ... " Ad majora". ...........
Već duže vrijeme moji me prijatelji upućuju da pogledam portal ZadaRetro i pročitam:
"Ničim izazvane objede Ferdinanda Perinovića
U knjizi Dica Kalelarge protiv četiri lažna mita u Zadru (Zadar, 2010) Ferdinand Perinović uvjerava čitatelje kako "gospodin Seferović nije nedavno (24. studenog 2009.) dobio nagradu Zadra nego ju je on odnio Zadranima". Objedu temelji na insinuaciji kako je Seferović u emisiji "1 na 1" zadarske televizije Wox, 6. prosinca 2009, višekratno izjavio "da Zadar poslije bombardiranja nije imao svoju inteligenciju" (str. 44, 71, 142).
Opetovanim pregledom snimke emisije utvrđeno je da u razgovoru od sat vremena uopće nije bilo govora o zadarskoj inteligenciji. Štoviše, nijednom nije izgovorena riječ inteligencija! Indikativno je da Perinović prešućuje zašto je Seferović dobio Nagradu grada Zadra, kako ne bi morao osporiti neupitno značenje knjige Photographia Iadertina za uvid u kulturalni i umjetnički identitet Zadra."
Jedna stara poslovica kaže, da ako kreneš na put i počneš se bacati kamenom na svakog psa koji zalaje nećeš nikad stići do cilja. Da stignem do cilja upravo radim na studiji "Zašto oni koji su došli poslije 1945. u Zadar kažu da je to bilo po kazni, da su došli po zadatku, da Zadar poslije Drugog svjetskog rata nije imao svoju inteligenciju?" Prošle godine (2011.) 21. prosinca oko podne na mostu sustignem Pavu Mendeša na njegovoj staroj ruti i pitam ga: "zašto je Pavao Jerolimov u Zadarskoj kronici 'Dogodilo sa na današnji dan' pored ostalog o njemu naveo da je po kazni došao u Zadar". Pave se onako, kao što je njemu svojstveno kurvanjski nasmijao i rekao: " Ja sam ti moj Ferdo 1952. radio na jednom gradilištu kod Omiša kojeg je vodio neki Rus. Bilo nas je desetak mladića i jedne noći završili smo s djevojkama na plažu. Ujutro umjesto u 6 došao sam u 10 sati na gradilište i to nije bilo prvi put da kasnim. Rus me je dočekao i ljutito rekao da će me kazniti tako da će me premjestiti u Zadar jer da tamo nema djevojaka. Tako sam ja došao u Zadar". Iznenađen njegovim obrazloženjem prokomentirao sam:"Ja sam dobio dojam da si za vrijeme INFORBIROA bio u logoru na otoku S. Grgur ili na Golom otoku u kojima je otpremljeno preko 16 000 osoba. Broj dosjea koje je vodila Služba Državne Sigurnosti u RH je bilo oko 150 000 osoba, a ti si ustvari kažnjen jer si bio na goloj djevojci i to po njezinom guštu, pa Jerolimov ponekad piše stvari koje ne stoje". Naime, da je Mendeš na Zapadu zakašnjavao na posao dobio bi otkaz i završio na Biro, a bivši sistem ga je samo premjestio, što je bilo za Mendeša humaniji postupak.

Sličnim perjem kao i Pave Mendeš kitili su se pokoji politički zatvorenici i neki današnji tajkuni. Od devedesetih svatko onaj koji je prije bio u zatvoru govorio je da je razlog bio političke naravi pa je tako mogao nastaviti s kriminalnim radnjama. Poznam jednoga koji je osamdesetih godina bio u zatvoru zbog pronevjere. Devedesetih se počeo naglo bogatiti a financijski je pomogao i Vrančićevu kampanju na izborima za gradonačelnika Zadra, na što mu se ovaj "velikodušno zahvalio". Tako danas imamo bogataše koji su prije devedesetih bili u zatvoru zbog pronevjere i gradonačelnika koji je prije devedesetih bio komunista. Zapravo, dobili smo one koji vladaju našim sudbinama, a protiv njih smo glasovali na prvim parlamentarnim izborima. Tko je onda bio gori i danas je gori. Zato nam i je gore. Kada je Vrančić došao na vlast odmah je poništio Odluku da se stariji od 65 godina mogu besplatno prevoziti lokalnim autobusima, pa Vrančić "prosipa baline" na Narodnom trgu kada javno iznosi da se on brine o svojim građanima. Čak u vrijeme nepopularnog Živka Kolege svi Zadrani stariji od 65 godina mogli su se besplatno prevoziti lokalnim autobusima.

Zanimljivo, kada je 4. svibnja 1980. umro Tito mnogi roditelji budućih ustaša derali su grlo zaklinjući se da će braniti bratstvo. Njihove fotografije sa maramom kojom brišu suze naprosto su danas smiješne. Niti sam tada za Titom plakao niti ga danas klevećem.
Pitam se, tko je to "opetovanim pregledom snimke emisije utvrdio da u razgovoru od sat vremena uopće nije bilo govora o zadarskoj inteligenciji(...) ?" Onaj tko je pročitao "Dicu Kalelarge" i našao da sam nešto krivo napisao o Abdulahu Seferoviću mogao me je nazvati, obzirom da ne posjedujem tehniku za presnimavanjem tv emisija, zajedno bismo pregledali snimku, i ispričao bi se onaj kome bi to bila moralna obveza. Ovako ništa. Ne mogu se nikako obraniti. Sjećam se, da se Seferović u navedenoj emisiji, kada su zadnjih 10 minuta počela pitanja gledatelja (neka i ne baš ugodna za njega) udaljio sa stola, pa je voditelj Selimović sam odjavio emisiju što je bio presedan, obzirom da bi gost i voditelj u pravilu zajedno je odjavili . Na žalost "Objede Ferdinanda Perinovića" dolaze od onih koji imaju i sukno i škare pa mi je obrana nemoguća. To mi liči na onaj "Oglas "od 10. studenog 1944. godine
" OGLAS
Vojni sud Oblasti VIII Korpusa - Vijeće kod Komande Zadarskog Područja
..........................................................................................................................................................................................................................................
Na pretresu (noćnom op. a.) održanom dana 10. XI. 1944. g. donio je presudu kojima se kao ratne zločine i narodne neprijatelje u smislu čl. 14. i 15 Uredbe u vojnim sudovima
OSUDJUJU
na kaznu smrti streljanjem i konfiskaciju imovine"
slijedi popis 29. osuđenih i na dnu Oglasa i datum:
"Zadar, 10. novembra 1944. god."
Jasno, sudskog procesa nije bilo, a pitam se da ga je i bilo koji bi se odvjetnik odvažio osuđene braniti. I njega "bi noć pojela", to jest i njega bi pretresli.
Jednom osuđeniku pripisan je ratni zločin jer je na Sinjoretovo "vodio ljubav na Biblijski način" ( prema našem mularijskom Pravilniku Biblijsko vođenje ljubavi bilo je predviđeno u Članku 9, a značilo je da oba partnera maksimalno uživaju) sa curom iz susjedstva u koju je jedan komunista bio zaljubljen. Kako nije bilo zgodno da mu odsjeku "neprijateljski ratobornog" veseljka, jer bi se otkrilo zašto je kažnjen, strijeljali su ga u kompletu ( vjerojatno bi se među osuđenima pronašao netko tko je činio zločine, ali bez sudskog procesa po Međunarodnom kaznenom pravu svi su nevini op.a.) . Drugom osuđeniku pripisan je ratni zločin jer je trisnuo svojeg mještanina komunista kad mu je ovaj na boćalištu rekao :"Tvoj je (punat), ali ti ga ne dam". Treći osuđenik bio je poštar. Zgrada Pošte, koja je bila leglo fašista, nalazila se blizu gata na Krešimirovoj obali ( za vrijeme bombardiranja potpuno je srušena). Zamislite, da ja danas kažem onima koji rade u Gradskoj upravi, koja je leglo hadezeovaca, da su odgovorni za Sanaderovo, Prtenjačino, Kozulićevo, Livakovićevo, Kolegino, Vrančićevo ili bilo čije nedjelo. Ljudi jednostavno rade svoj posao, a za politiku, kriminal i ideologiju odgovornost snose političari.

Poslije Drugog svjetskog rata zadarski komunisti i boljševici kao npr. Simo Dubajić "prodao sam ti kuću ali ne i zrak iznad kuće"imali su vrlo jasnu strategiju čišćenja nepodobnih Zadrana ( starosjedilačko stanovništvo). Raznim provokacijama polovicu Zadrana prisiliti da se isele iz Zadra ( ovdje se radilo o optaciji, to jest izboru državljanstva, dozvoljen stanovništvu teritorija koji su pripali od jedne države drugoj, drugim riječima dio Zadrana se iselio birajući između dva zla manje op.a.) i postepeno, uglavnom iz ruralnih krajeva u Zadar useliti približno jednak broj moralno podobnih. Jednoj desetini Zadrana ponuditi da postanu članovi SK, ili doušnici. Preostalim 40% u koju je bila uključena i očeva obitelj, ne dozvoliti im da napreduju u karijeri i povremeno ih provocirati.

I Haška presuda hrvatskim generalima Gotovini i Mrkaču nekako mi slično smrdi kao presuda Vojnog suda iz 1944, i "moje objede". Politički zadatak Suda je,drakonski kazniti Gotovinu i Markača, a za uzvrat Hrvatskoj omogućiti priključenje u EU. Ili, kako hrvatski filozof Neven Sesardić piše u Jutarnjem listu na Badnjak 2011:"(...) Haški sud postavio je iznimno zahtijevan standard dokazivanja krivnje, a koji mnoge zemlje u kaznenom pravu ne prihvaćaju: to je dokaz izvan razumne sumnje. Takav standard dokazivanja znači da osuda ne smije biti donesena ako je preostala ikakva razumna sumnja u krivnju optuženog. Drugim riječima, nije dovoljno dokazati kako je vjerojatnije da je okrivljeni počinio zločin negoli da ga nije počinio. Štoviše, nije čak dovoljno dokazati niti da je vrlo vjerojatno da je optuženik kriv. Treba postići puno više: dokazni materijal iznesen na sudu mora imati tako veliku snagu da razumnom čovjeku ne ostavlja prostor za sumnju u istinitost optužnice(...)" Moj je stav : radije da Gotovina bude oslobođen nego da se Hrvatska priključi EU ili šahovski rečeno: ne žrtvovati kraljicu (Antu Gotovinu, ZERP...) da bi postali pioni EU. Prvo se prestrojimo, razvijmo kult rada, radnu etiku i radom vratimo dostojanstvo, pa tek onda uđimo u EU.
Lako je braniti Abdulaha Seferovića. Gospodin Seferović došao je iz Banja Luke u Zadar 1955.godine. Tada je prvi put vidio more i proglasio se čuvarem zadarskih memorija, ili kako je prošle godine rečeno, Izvor: www.zadarskilist.hr: "Seferović jednom mi je rekao kako je on čuvar zadarskih memorija, pa ga i ja večeras tako predstavljam, kazala je Antonija Mlikota sa Odjela za povijest umjetnosti zadarskog Sveučilišta na početku predavanja na temu - Zadarski porat". Pazite, Seferović ne pretpostavlja da bi još netko mogao biti čuvar zadarskih memorija. Ne može Seferović biti čuvar zadarskih memorija i pričati o Mare Biancu ( godine 1949. njemački stručnjak Werning je odsukao, razrezao i otpeljao Mare Bianco, čime je oslobodio dobar dio Liburnske obale za lučku operativu op.a.) kada je čak 11 godina poslije završetka bombardiranja Zadra došao u ovaj grad. Oni koji su za vrijeme bombardiranja Zadra boravili u Zadru, kao padre Dindon Ugolini ( predavao je matematiku na Sjemeništu kada je Zadar bio pod Italijom op.a.) i moj pok. djeda Marko ( i ne samo oni) koji su zapisivali svaki napad bombardera, zatim stariji, još na sreću živi Zadrani, kao moj rođak Paolo Večeralo, Paolo Tičina, Vinko Pavin, dr. Ivo Matulić, Ante Ivić, Zvonko Relja, moj rođak Milo Perinčić, Romano Dukić Ministrov, Romano Dukić Gluvin, moja majka Marija Perinović, Toni Perinović Tapular, moja teta Marija Perinović Dukić, Jakov Gazić, Luci Goić, Josip Bajlo Bumba, Ivan Đani Dujela, gospođa Mileva Petani Stipčević, i oni nešto mlađi, moj rođak Vice Mazija, Šimeto Perović, Pino Đerđa, Tonči Klarić, Šime Bajlo Šojin, Joško Gatara, moj rođak Renato Duella, moja sestra prof. dr. sc. Anamarija Perinović Grancarić, prof. Mario Petani, Franko Kresoja, prof dr. sc. Juraj Gracin, gospođa Marija Sabunjak Stoisavljević i mnogi drugi, oni su živi čuvari zadarskih memorija a ne teatralni Abdulah Seferović. Na kraju, ja nikad ne bih izjavio da sam čuvar zadarskih memorija premda sam čistio ruševine, gurao vagoncine, išao u Zabavište koje se nalazilo u podrumu OŠ Petar Preradović, uzgajao dudov svilac sa lišćem od murava koje su bile poredane uz cestu pored minimih kuća u kojima sam proveo djetinjstvo, zajedno sa Paulom Dukićem ( brat Angioline, supruge svestranog zadarskog umjetnika Josipa Špralje) i Feručom Kalmetom lovio gardeline na mocirama nadaleko kuće Đakoma Prasice ( danas poslovne zgrade i garaže Javne vatrogasne postrojbe), vozio balinjere, igrao na španja muro, zafrkavao Gracijelu (Klara Brazilleo Sutlović koja nikad sto posto nije bila svoja) i radio druge dječje funcutarije. Na Novu godinu 1952. cijela ekipa iz mojeg razreda gledali smo premjernu kazališnu predstavu "Crvenkapica" u Kazalište Lutaka ( bivša zgrada Balilla) o kojoj Seferović piše u svojim dvjema knjigama, pa se ponaša kao sudski vještak koji sve zna a ništa nije vidio. Završio sam prvi, drugi, treći i četvrti razred, pričestio se u podne 12. lipnja 1955. da bi me istog dana u 17 sati krizmao nadbiskup Mate Garković i blago trisnuo (što je običaj kod krizmanja) i tek se tada iz Banja Luke u svojoj 21. godini pojavio Abdulah Seferović, prvi put vidio more i Zadar, da bi kasnije preko medija Zadranima popovao da je on čuvar memorije zadarske povijesti. Koje li drskosti? To me podsjeća na moje šefove prije devedesetih. Srednju školu završili su po kup sistemu. U dva dana četiri razreda. S partijskom knjižicom navukli su iz pitaj Boga odakle, višu i visoku spremu, a neki čak i magisterij, a da nisu svladali ni jedan strani jezik, a o njihovom znanju iz matematike da i ne govorim. Oni su upropastili dio zadarskog gospodarstva osamdesetih godina, a devedesetih su ga u ulozi stečajnih upravitelja dijelom likvidirali ili rasprodali. Do sada sam napisao šest knjiga o Zadru u kojima ima dosta oralne povijesti, to jest usmenog svjedočenja oko stotinu Zadrana, pa i dalje ne mislim da sam čuvar zadarskih memorija. A kada je riječ o bombardiranju Zadra koje opisuje Seferović, gurajući se u prvi plan, pored tolikih zadarskih intelektualaca koji su živi svjedoci tog pakla i strahota, također je drskost za sebe reći: "Ja sam čuvar zadarskih memorija". Ja sam, za razliku od gospodina Seferovića imao dnevnik bombardiranja Zadra kojeg je vodio moj djeda Marko, usmenu predaju mojih tetaka i očevih prijatelja, i ono što je najvažnije, godine 1965. u Dublinu sam 15 dana( parobrodom "Ravni Kotari" Tankerske Plovidbe na putu od Dublina do Rijeke) razgovarao sa britanskim pilotom Conor O' Nill-om koji je bombarderom "Boston" bombardirao Zadar. Njegova svjedočenja su utoliko važna, jer će Velika Britanija tek 2017. otvoriti arhiv o Drugom svjetskom ratu. Poznajući Engleze izlaz arhivske građe u javnost biti će na rate i selektivno. Želja za pravdom, koja je osnovna definicija etike pritišće me da nešto napišem o pravom Zadraninu, predstavniku inteligencije i duše Zadra, o Zadraninu "in gamba", o prof. dr. sc. Jurju Gracinu, koji bi, ne samo po profesiji, po svojoj genetici, nego iznad svega i ljubavi prema ovom gradu mogao biti čuvar zadarskih memorija. Ali za razliku od Seferovića, on to nikad nije izjavio i vjerujem da ni neće. On je poput Kreše, Tomislava Ivčića, Milorada Ignjatovića,mojeg rođaka Pere Mazije naprosto duša Zadra, pa je vrijedno nešto o njemu zapisati. Prof. dr. sc. Juraj Gracin rođen je u Zadru 14. svibnja 1938. U Zadru je završio srednju školu, gimnaziju i filozofski fakultet. Magisterij i doktorat humanističkih znanosti postigao je na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Najprije je radio u zadarskoj glazbenoj školi Blagoje Bersa, gdje je jedno desetljeće vodio Odjel za klasičnu gitaru. Sjećam se da je jedno vrijeme u RTV centar Zadar Radio - televizije Zagreb bio glazbenim urednikom i komentatorom, potom je na Filozofskom fakultetu predavao scensku, filmsku i glazbenu umjetnost te i kulturnu politiku. Jedno vrijeme bio je na čelu Odsjeka za talijanski jezik i književnost, u sklopu kojega je predavao talijansku književnost. Za sobom ima oko 600 bibliografskih jedinica raznorodnoga karaktera, te čitav niz priloga i emisija. Jedini je u dvadesetom stoljeću na hrvatski integralno preveo Svete hvalospjeve Alessandra Manzojija. Godine 1997. napisao je knjigu "IZ ZADARSKE POVIJESNICE", a riječ je o vrijednom djelu koje na vrlo pristupačan način govori o prošlosti Zadra tijekom svoje duge povijesti, njegovom kulturnom i duhovnom bogatstvu, njegovoj borbi za slobodom, borbi za uvođenjem službenog hrvatskog jezika u svim javnim ustanovama, a posebno borbi za priključenje matici Hrvatskoj. Ovo štivo preporučujem svakom Zadraninu. Onaj koji ga je pročitao otkrio je mnoge zanimljive i vrijedne pojedince i njihova djela, sve značajnije događaje u gospodarskom, kulturnom političkom životu Zadra. Profesor Juraj Gracin cijela dva desetljeća vodio je Muzičke večeru u Sv. Donatu, a organizirao je i klavirske tečajeve prof. Rudolfa Kherera. Bio je tajnik Proslave 600. Obljetnice Visokog učilišta dominikanskog reda u Zadru, prvog učilišta u Hrvata. Na njegovu je inicijativu početkom 1991. godine u Zadru utemeljen Stol Družbe "Braća Hrvatskog Zmaja" kojemu je do 1996. bio pročelnikom. Član je brojnih hrvatskih i međunarodnih kulturnih, umjetničkih i strukovnih udruga. Već ga nekoliko godina ne srećem na njegovoj staroj ruti prema zadarskom Sveučilištu. Njegov visoki stas, otmjenost pravog gospodina, njegov prepoznatljiv melodiozni zadarski glas, po kome se Zadrani prepoznaju u svijetu (Svaki rođeni Zadranin ga posjeduje, jer je ugrađen u čeljust koja se formirala od jeke zvona Svete Stošije na Kalelargi i to se neda promijeniti, izbrisati. Obišao sam cijeli svijet i nema izvornog Zadranina u čijem glasu nisam prepoznao zvona Svete Stošije op.a.), njegov topao i diskretan pozdrav u prolazu, sve mi to nedostaje. Nije mi poznato, dali je dobio neku značajniju nagradu. Kada ga slijedeći put sretnem upitati ću ga. No, u nas u Zadru sve se može, ako si kao Abdulah Seferović bio glavni urednik Slobodne Dalmacije u vrijeme kada je Zadar bio pod djelomičnom okupacijom Jugoslavije (prije devedesetih biti glavni urednik Slobodne Dalmacije značilo je prije svega biti politički podoban), ako si bio šef novinaru Šenolu Selimoviću koji vodi emisiju 1na1, ako imaš kćer (Lada Kalmeta) koja ti piše za Slobodnu Dalmaciju, pogotovo ako među prijateljima imaš široku lepezu bivših gospodara života i smrti Zadra. Za tajkune važi pravilo, sve će reći, sve papire i dokumente o poslovanju pokazati, samo ih nemoj pitati kako su zaradili prvi milijun. Tako je slično i sa biografijom Abdulaha Seferovića, reći će dosta, možda i previše, ali sam siguran da neće u potpunosti biti iskren, ili kako se kod nas u Zadru kaže, da će početi trokirati, kada bi ga se upitalo kako je postao glavni urednik Slobodne Dalmacije. Mene, za razliku od Seferovića nema tko braniti, jer sam baštinik hrvatskog Zadra i kao takav trajno politički nepodoban, pa nemam kome da se u ovom gradu obratim. Molim, da kao što novinar Šenol Selimović u donjem članku traži da bude ravnopravni građanin i državljani kao i Nijemac, dakle, da isto tako i ja tražim, da budem ravnopravan s Abdulahom Seferovićem u mome gradu. Ovime ne omalovažavan sve što je napisao publicist Abdulah Seferović.
"VAROŠANI SE BUNE: POLICIJA NE NAPLAĆUJE"

Kako se tretiraju žitelji Varoša od strane čuvara reda i mira u Varošu najbolje pokazuje članak novinarke Lade Kalmete objavljen u Slobodnoj Dalmaciji 22. kolovoza( na stanarski blagdan Gospe od Varoša op.a.) 2008. godine. 

"molim hrvatsku policiju da mi omogući da u Zadru imam status ravnopravnog građanina s državljaninom Njemačke, ništa drugo - uputio je Zadranin Šenol Selimović (voditelj tv emisije '1na1' na Voxu Zadar op. a.) dopis policiji, nakon što se uvjerio da djelatnici Prometne policije Zadar stavljaju kazne na nepropisno parkirane automobile hrvatskih registracija, a da na istom mjestu strani državljani mogu slobodno parkirati i da im kazna neće biti napisana. 

Nisam se u to uvjerio samo gledajući s prozora što se događa, nego mi je to prometni policajac doslovno kazao. Kada sam sišao na ulici da razgovaram s njim, rekao mi je: ' nama je zabranjeno kažnjavati strane automobile'-navodi Selimović. Mjesto događaja je ulica Sirac u zadarskoj varoši, gdje uz ogradni zid škole 'Petar Preradović' uvijek ima parkiranih automobila, iako parkiranje tu nije dopušteno. Od proteklog ponedjeljka gledam automobil njemačkih registracija kako je parkiran uz zid i punih pet dana je na tom mjestu. U petak sam parkirao u nizu ispred njega i s prozora sam vidio kako policajac piše kazne. Na moj automobil stavio je kaznu 20 minuta nakon što sam tu parkirao, a onda je automobil s njemačkim oznakama jednostavno preskočio. Po tome, na istom mjestu Nijemac može pet dana držati parkirani automobil besplatno, a ja za 20 minuta parkiranja moram platiti 500 kuna kazne. Zato molim hrvatsku policiju samo da budem ravnopravan s Nijemcem u mome gradu-ustrajan je Selimović, koji je odmah, kada je to uočio, nazvao 92. - Vrlo ljubazno su me spojili s Prvom policijskom postajom i ja sam pitao po kojim kriterijima rade, jer svi smo mi u toj ulici u istom prekršaju, a policija kažnjava selektivno. Dobio sam broj koji u ponedjeljak trebam nazvati i ja ću to učiniti-zaključio je Selimović". 

Ljeti 2009. godine novinarka Slobodne Dalmacije Lada Kalmeta i ja pili smo kavu ispred Atrija (prostorije bivšeg Studenskog doma) u ulici Jurja Barakovića. Dao sam joj intervju vezan za značaj razvoja biciklizma u povećanju prometanja biciklom na Poluotoku ( ne na Kalelargi) u cilju smanjenja prometa motornih vozila, posebno ljeti kada je grad krcat turista a asfalt užaren, ne samo od sunca, nego i od dugog reda automobila koji čekaju na semaforu. Tom prilikom sam joj poklonio svoju knjigu "Kada je Brig postao Bili".

Na kraju našeg druženja zapitala me je što mislim o Abdulahu Seferoviću. Odgovorio sam joj da ne mislim dobro jer je Seferović u Slobodnoj Dalmaciji napisao da poslije bombardiranja Zadar nije imao svoju inteligenciju, što je netočno i neetično, da ne kažem nešto vulgarnije. Čak sam joj naglasio da je dr. Edvin Andrović, koji nije bio član Partije ( Kažimir Zanki ju je imao), a 1951. bio gradonačelnik (predsjednik) Zadra, da je grčevito branio ondašnju zadarsku inteligenciju. Kada nije uspio napustio je Zadar i otputovao u Trst. Umro je 30. siječnja 1973. u Rimu. Tada mi je Lada Kalmeta rekla da joj je Abduah Seferović otac. Premda mi to nije bilo poznato, nisam ni trepnuo, jer se nikad ne sustežem reagirati kada mi netko vrijeđa Zadrane.
Kao što prometna policija gospodina Selimovića ne bi trebala kažnjavati selektivno, tako ni mene mediji ne bi trebali kažnjavati selektivno, na način da bez dvojbe objave "Objede Ferdinanda Perinovića".


Kada je 1991. donesen Zakon o pretvorbi društvenih poduzeća često sam nastupao na Radio Zadar i pisao u Narodnom listu pojašnjavajući da Zakon o privatizaciji društvene imovine sadržava elemente planirane pljačke, jer većina radnika, osobito u tijeku rata, koji nisu financijski u mogućnosti otkupiti dionice na popust gube pravo popusta, pa iznos popusta postaje legalna pljačka. Jedan moj članak od 26. listopada 1991.(samo 8 dana poslije pada Škabrnje; vidi FP "600 godina povijesti Stanaraca" str. 138) naglašava:" (...)Notorna je činjenica da su nove demokratske izbore u Hrvatskoj podržale široke narodne mase iz najnižih socijalnih slojeva, HDZ može njima zahvaliti na pobjedi, a ti domoljubi su potom masovno ostali bez posla. Da li je izlaz u privatizaciji ili postoje bolja rješenja? (...) 2. Pod hitno razriješiti razne torbare koji bi šetajući Kalelargom brzo privatizirali društvenu imovinu. (...) Istina je kako piše gospodin Projić u 'Narodnom listu' od 19. listopada 1991. godine da je Shumpeter napisao:' Kao što ljudi umiru prirodnom smrću, u slučaju poduzeća prirodan uzrok smrti je njihova nesposobnost da drže korak inoviranju', ali ja ipak predlažem zadarskoj Vladi da kod obnove zadarskog gospodarstva koristi misao velikana hrvatske književnosti Antuna Gustava Matoša koji je rekao " da ljudi umiru a budale ostaju budale'. Ovo predlažem iz razloga što oni koji su 45 godina pljeskali sada misle rukama pa insistiraju na pronalaženju titulara vlasništva poduzeća čiji su radnici potjerani s posla, jer bez obzira na to što su mnoga poduzeća pala pod stečaj za to su najmanje krivi otpušteni radnici(...) Zato bi i ovom prilikom predložio parolu:' Tvornice radnicima, a otkaz neradnicima' (...). mr. Ferdinand Perinović"

Kada je bivši ravnatelj zadarske Bolnice Zvonimir Vrančić 2004. razaslao Okružnice zadarskim ambulantama da liječnici primarne zdravstvene zaštite ( u predsoblju ambulante dr. Mladena Škare na Relji Okružnica je visjela na zidu tik do ikone Majke Božje) zbog visokih troškova smanje izdavanje uputnica za nalaz PSA, posljedica te Okružnice je, da su Zadrani per capita, osim po drogi zauzeli prvo mjesto u Hrvatskoj po karcinomu prostate. Ovo navodim iz osobnog iskustva. I pored toga što je Vrančić odgovoran za ovu katastrofalnu bolest za mnoge Zadrane, uspio je postati gradonačelnikom Zadra, premda je ostavio Bolnicu u dugu, ostvario novi dug u Gradskoj upravi, a u ove dvije godine izgleda da kao ginekolog uspješno "abortira" obrtnike i trgovce na Poluotoku. Zato je "Društvo za zaštitu biciklista u prometu" kojem sam na čelu prošle godine zatražilo njegovu ostavku. No, unaprijed smo znali da Vrančić neće dati ostavku, jer je ostavka moralan čin, a Vrančić i moral ne stanuju skupa.
Kada je Ante Lozo prije 3 godine na Narodnom trgu izjavio:"Imoćani su branili Zadar, ne Zadrani", ja sam u "Dici Kalelarge" odgovorio da su ponajprije Zadrani branili Zadar, doduše uz pomoć Imoćana i mnogih drugih, a veliku financijsku logistiku pružalo im je vitalno zadarsko gospodarstvo kao na primjer Tankerska Plovidba i Dalmatinska banka. Na žalost, ta pomoć nije uvijek stigla tamo gdje je bila namijenjena što dokazuje otvoreno pismo bivšeg direktora Tankerske Plovidbe Zadar Stanka Banića bivšem zadarskom županu Šimi Prtenjaču koje je objavila Slobodna Dalmacija 19. svibnja 2005. godine.


"Piše: Stanko Banić
OTVORENO PISMO BIVŠI DIREKTOR TANKERSKE PLOVIDBE STANKO BANIĆ BIVŠEM ZADARSKOM ŽUPANU ŠIMI PRTENJAČI
DAVAO SAM TI MILIJUNE ZA ORUŽJE KOJE NIKADA NIJE STIGLO U HRVATSKU
OSVJEŽAVANJE MEMORIJE
Sjeti se samo uplate od 1.812.000 dolara koju sam po tvom nalogu uplatio u inozemstvu, a nije stigao niti jedan metak ili dalekozor - piše Banić koji nije dočekao da Prtenjača posvjedoči kako nekadašnji čelnik Tankerske plovidbe nije lagao u polemici s Kalmetom. 

Sad kad su izbori završili, da se vratimo našoj priči o istini i lašcima. Naravno, ne bih trošio riječi na politikantske ocjene da sam se javio u javnosti pred izbore jer me je Kalmeta tri puta na izborima pobijedio - svi u Zadru, a vjerujem i šire, znaju da se nikad na izborima nisam natjecao, a zna se i koga je i kako Kalmeta pobjeđivao. Moglo bi se reći da sam pri tom i dobro prošao jer sam dobio kompliment da sam ljevičar, a prije su me zvali starom komunjarom. 

Nisam se iznenadio što mi se, Šime, nisi javljao, nije prvi put da se skrivaš kada zagusti. A htio sam te zamoliti da javno posvjedočiš u polemici Banić-Kalmeta kako Stanko nije lagao.

Ogovarao si Kalmetu
Zašto baš ti, Šime? Iako nisi bio nazočan sastanku, ti si čovjek koji o ovome najviše zna. Žao mi je što te je u ovo uvalio gospodin Kalmeta svojim nesmotrenim izjavama. Sjećaš se da sam mu dao priliku da se naknadno ogradi od izjave da sam lažac, nije poslušao. A da jeste, sada tebe ne bih trebao gnjaviti.
Vidiš, Šime, odavno sam pročitao da u životu napredujemo do stupnja vlastite nesposobnosti. Što ne bismo danas dali da smo taj stupanj na vrijeme prepoznali i stali. Imovinska kartica bi nam bila nešto tanja, ali zato duše puno ispunjenije i noći mirnije. Ti bi vjerojatno i danas bio šef financija u zadarskoj bolnici, Kalmeta bi bio šef proizvodnje u Maraski, a ja umirovljenik s mjesta komercijalnog direktora u Tankerskoj plovidbi gdje sam vjerojatno preskočio svoj stupanj nesposobnosti. Divota. Ali eto, bili smo samo ljudi, nismo znali ili htjeli stati, zato sad plaćamo. A cijena je viša svakim udaljavanjem od stupnja nesposobnosti. 

Tvoje ponašanje, to da si mi se javio tek preko posrednika iako smo godinama surađivali, dokazuje da nisi različit od svih dvorskih spletkaroša - zamuti i nestani. Predugo smo skupa igrali boće da ne bih znao koliko malo voliš gubiti. Stoga se nadam da si složio dobru obranu za ovo što slijedi. 

Pred svake izbore dolazio si kod mene osigurati odstupnicu (čitaj egzistenciju) za slučaj neuspjeha na izborima. Svaki put sam ti odgovorio: «Šime, ljudi smo!» Tada sam bio uvjeren da to i jesmo obojica. U više sam navrata Kalmeti pod nos stavljao gospođu Peroš, a nije to možda ni zaslužio jer si mi se u više navrata hvalio da si pored gospodina Šileša morao ispregovarati i gospođu Peroš, jer da je Kalmeta bio nesposoban za to pored ostalih stvari. I tako je tvoja stranka nakon prošlih lokalnih izbora ostala na vlasti. 

Sadašnjeg ministra Kalmetu često si znao ogovarati u mom uredu i to vrlo ružno. To nisam nikad nikome prenio jer sam vjerovao da si čovjek kojem je lakše ako olakša dušu ili svoju muku s nekim podijeliš.

Prekasno sam shvatio da je sve to plod tvoje ovisnosti za ogovaranjem i spletkama. Tako sam morao slušati kako te Kalmeta znojnih dlanova došao moliti da se ne kandidiraš za predsjednika Županijskog odbora HDZ-a, a da ti se takvi ljudi naprosto gade. Ne znam zašto, usput si mi nabrojio i njegovi imovinsku karticu otkad je u politici - te nova kuća u Arbanasima, te kuća na Lavdari, te veliki stan u Zagrebu, stan za prijateljicu, itd. Nikada nisam od tebe čuo lijepu riječ o tvojim suradnicima i članovima Županijskog poglavarstva. Svi su oni po tebi lijenčine i neznalice, a znaju da ih nitko ne plaća tako dobro kao ti. 

U želji da ti pokažem da je Tankerska plovidba prerasla mentalne sklopove podneblja iz kojeg djeluje, vodio sam te u London, Beč, itd. što te i pripadalo kao predsjednika Nadzornog odbora. Na žalost, ta su putovanja bila uzaludna jer tebi i takvima ne odgovara tvrtka svjetskog renomea u Zadru, već balkanska krčma kojom možete manipulirati.

Dokaz tome je i svečani potpis ugovora s Japancima iz 1999.godine o gradnji dvaju brodova. U gospodarskom smislu to je sigurno bio najvažniji događaj u Zadarskoj županiji od početka Domovinskog rata. Iako su pozivnice poslane tjednima unaprijed, gradonačelnik se ispričao i nije došao, ti si, Šime, izdržao do pola ručka i ispričao se, a predsjednik Gospodarske komore je došao u crnoj majici bez kravate.
Vrijedni darovi koje su vam donijeli Japanci još su u skladištu Tankerske plovidbe. Eto, koliko vi cijenite Tankersku, posebice kad joj je na čelu jedan ljevičar. Ipak mislim da je pravi razlog takvog ponašanja bio strah da vas netko ne pita za zdravlje na engleskom jeziku ( kažu mi Maložani da Veloižani manje nalove ribe od njih jer dok love međusobno komuniciraju na engleskom jeziku pa ih ribe ne razumiju op.a.).
Mogao bi mi, Šime, reći i par riječi što si kao član povjerenstva za Viktor Lenac našao za Tankersku jer ste, kako je javnost izviješćena, nešto tražili, a ne zna se jeste li što intrigantno našli. 

Siguran sam da je tvojoj uspješnoj političkoj karijeri pridonijela i uspješna obrana grada u Domovinskom ratu, odnosno nabava oružja i ratne opreme. Što se Tankerske plovidbe tiče, koja je plaćala sve nabave, nalog za plaćanje u inozemstvo sam dobivao ili od tebe, Šime, ili Bože Jusupa kao šefa logistike HV-a Zadar. 

Činjenica je da su pošiljke uplaćene preko Jusupa stizale na vrijeme i u cijelosti, a što god je plaćeno u inozemstvu po tvom nalogu ili nikada nije stiglo ili je stigao samo dio uplaćene robe. Sjeti se samo uplate od 1.812.000 dolara koju sam po tvom nalogu uplatio u inozemstvu, a nije stigao niti jedan metak ili dalekozor ( Ovo Banićevo pismo trebalo bi biti poziv "Galebu", koji karakterno ima malu glavu, jaka krila, puno sere i lovi samo sitnu ribu. Velike ribe financiraju neke novinare i neka književna djela koja im veličaju lik a prikrivaju nedjela. Neka starta sa Banićem i Prtenjačom ako smije. op.a.) .

Previd u spletkarenju 

Podsjećam te na razgovor, dok si još bio predsjednik NO-a Tankerske plovidbe, kada sam ti rekao da se jedan od direktora sektora spetljao sa svojom službenicom, da namještaju službena putovanja i da je sve to prešlo mjeru dobrog ukusa. Budući da nam se radilo o zajedničkom prijatelju, zamolio sam te da mu skreneš pozornost na to da u kući ozbiljno bruji o njegovoj «aferi» i da mu više neću potpisivati službena putovanja. 

Glatko si to odbio učiniti. Međutim, u travnju 2003.godine, kada više nisi bio ni predsjednik ni član NO-a, energično interveniraš, i to u mojoj odsutnosti (bio sam na putu), lobirajući za prohadezeovsku struju u Tankerskoj plovidbi, oko ustroja uprave nakon mog umirovljenja. Da si bio učinkovit, pokazuje sadašnji sastav Nadzornog odbora. Tako se nije ponašao ni Komitet. Ovo što si, Šime, u svom spletkarenju previdio jest da Stanko Banić nije ni Renata Peroš ni Mirko Šileš.
Eto, moj Šime, malo sam se previše raspričao, a za svaki slučaj ponešto i zadržao za sebe. Da se razumijemo, Šime, nisam ni ja anđeo, ali ne ogovaram, ne spletkarim, a najmanje od svega ne pokušavam lagati cijeli narod cijelo vrijeme".
Iz navedenog pisma vidljivo je da su Stanko Banić i Šime Prtenjača napredovali ( kako piše Banić) iznad točke svoje vlastite ne sposobnosti, inače ne bi se 10 godina poslije završetka rata naknadom pameću častili koji je veća kurva. Oba. Njihove previsoke otpremnine i mirovine izgleda da im nisu dovoljne, jer su dušu prodali, ili kako se žali Banić da im "duše nisu ispunjenije i noći mirnije". 

Za razliku od potentnog ratnog zadarskog gospodarstva, gospodarstvo ostalih dalmatinskih gradova, koji su manje granatirani od Zadra nalazilo se u komi. Na kraju, mogu ja Imoćanima udariti kontru. Moj predak vojvoda Ivan Perinović je noću od 1. na 2. kolovoza 1714. godine oslobodio Imotsku krajinu od Turaka. Ovaj njegov poduhvat opisao je Andrija Kačić Miošić, u pjesmi "Rata malog i posli":
........................................................
Leti soko' k gradu Imotskome:
Po imenu Perinović Ive,
I opali varoš oko' grada:
To se zgodi rata malenoga"
......................................................"
Pretpostavimo da Kačić Miošić kada je pisao ovu pjesmu popio malo više misnog vina. No, istina je, kada su Turci napustili Topanu( turska kula blizu Imotskog) da je vojvoda Ivan Perinović naišao na mlinicu sa 12 mlinova i do nje tursku kulu u kojoj je zatekao starog turskog bega. Ivan je iskoristio priliku, kulu je uzeo za stanovanje, mlinicu za gospodarenje, a naselje po njemu nazvao Perinuša. I danas se tako naziva. 

Kada su u zimu 2009. na nogometnoj utakmici Zadar-Hajduk održanoj u dvorani Krešimira Čosića navijači Tornada navijali za Hajduk na takvo protuzadarsko navijanje reagirali su Narodni list "Zašto Zadrani ne vole Zadar?", Jutarnji list (Ante Tomić) "Zadar je provincijski grad jer nema autohtonog stanovništva", Slobodna Dalmacija (Zlatko Gal) "Zadarska riva nije socijalizirana", ja sam u "Dici Kalelarge " odgovorio Narodnom listu da tko ne voli Zadar nije Zadranin. Specijalno, za meni dragog književnika Antu Tomića napravio sam studiju "Koliko Zadar ima autohtonih stanovnika" i utvrdio da Zadar ima 38% autohtonih Zadrana, Split 33% autohtonih Splićana, Zagreb 32%. Novinar, kolumnist Jutarnjeg lista i književnik Ante Tomić poslije tribine "Koliko Zadar ima autohtonih Zadrana?" svojim nastupom u travnju mjesecu 2009. u Gradskoj knjižnici Zadar posuo se pepelom priznavši da Zadar izgleda bolje od Splita .

Poseban gušt imao sam odgovoriti Zlatku Galu koji postaje rotvajler kada je u pitanju bilo što o Zadru. Zato što Zlatko Gal naziva Zadar provincijskim gradom za nagradu je dobio Željka Keruma neobrazovanog provincijalca iz Muća za gradonačelnika Splita. Na žalost, na prošlim parlamentarnim izborima Jadranka Kosor, koja je postavši premijerkom visoko prešla svoju točku vlastite nesposobnosti (Cyril Northcote Parkinson je rekao da čovjek napreduje do točke svoje vlastite nesposobnosti op. a.), koalicijom sa Željkom Kerumom omogućila mu je da "doktorira "u Hrvatskom saboru. Željkova "Seka" će i poslije tv serije"Ruže vjetrova" nastaviti ulogu sestre "Stipana" koji će kad tad završiti u zatvoru.
Kada je Zvonko Šupe prije 2 godine u lokalnim tiskovinama izjavio da Zadar nema tradiciju Karnevala, ja sam u "Zašto Poluotok gubi život i dušu" napisao da Šupe "prosipa baline" po Kalelargi, jer je francuski putopisac Pierre Lescalopire u svom putopisu po Jadranu iz 1574. naveo da:" dok je svojom družinom prošetao Zadrom i gledao maske, da za to vrijeme bijahu pozvani na jednu predstavu komedije u upraviteljevoj palači" jasno govori, ne da Zadar nema tradiciju karnevala, nego da je Zadar u Hrvatskoj pionir u organiziranju karnevala.

Kada sam za Božić primio stotinjak Božićnih čestitki iz cijelog svijeta, i to ne samo od Hrvata, u čestitkama pored čestitanja stajao je žal za Antom Gotovinom, znači, da ne samo Zadar, Hrvatska, Europa, nego cijeli civilizirani svijet uviđa da je Gotovini učinjena nepravda.

Kada je ove godine u nedjelju 8. siječnja novinar Šenol Selimović, voditelj tv emisije "1na1" upitao svojeg gosta zadarskog nadbiskupa Želimira Puljića za slučaj (koji je dosta medijski praćen)don Ivana Grubišića, mons. Puljić mu je odgovorio:"Svećenik kad se redi, biskup uzima njegove ruke u svoje ruke i oči u oči gleda ga i pita:'Obećaješ meni i mojim nasljednicima poštovanje i poslušnost'. Nakon što je ležao na zemlji, nakon što se molila litanija Svih Sveti, dozivalo se nebo, da mladić koji se odlučio da se zaista odlučio da bude izabran onda kaže: 'Obećajem'. To je čin koji njega veže na poslušnost. Po Kanonskom pravu Kanon 273. kaže:' svećenici su posebno obvezni iskazivati poštovanje, poslušnost svojem ordinariju, svom biskupu'. Ivan Grubišić je otkazao poslušnost svom ordinariju. Don Grubišić ne može polemizirati, ne može preispitivati, nego naprosto mora poslušati. Slijedeći kanon kaže:'Zabranjuje se klericima prihvatiti se javnih službi koje sa sobom nose sudjelovanje u vršenju svjetovne vlasti, to jest svjetovne političke vlasti gdje se donose zakoni. Neka aktivno ne sudjeluje u političkim strankama, niti u upravljanju sindikatima i sindikalnim društvima osim ako mjerodavne crkvene vlasti gdje se traži zaštita crkvenih prava i promicanje crkvenog dobra. Jer svećenik preko nadbiskupovih ruku ima ovlasti". Na žalost, voditelj Selimović nije (kao što obično radi zadnjih 1o minuta emisije)otvorio telefonsku liniju za pitanja gledatelja, a da je to učinio upitao bih ( prethodno bih se predstavio) mons. Puljića: Po kojem kanonu Kanonskog prava je pok. zadarski nadbiskup Ivan Prenđa ( 24. veljače 2008.)telefonom nazvao predsjednika MO Stanovi i naredio mu da zabrani Stanarcima proslavu 650-te obljetnice Velikog Zadarskog Mira 1358? Naime, nigdje u Kanonskom pravu ne stoji da predsjedniku MO Stanovi biskup uzima njegove ruke u svoje ruke i oči u oči gleda ga i pita:"Obećaješ meni i mojim nasljednicima poštovanje i poslušnost".

A predsjednik MO Stanovi i član Gradskog vijeća onda i danas je gosp. Branko Dukić (HDZ )i koliko je meni poznato nije svećenik , a ipak je poslušao nadbiskupa. I što je još važnije nadbiskupa Prenđu je po Kanonskom pravu papa trebao suspendirati, a nije. Izgleda da se u slučaju don Ivana Grubišića Crkva uhvatila na baketinu iz koje će se teško odlijepiti.
Kada je početkom 2010. godine nadbiskup Prenđa našao u mojoj monografiji "Stanarci hrabri baštinici Zadarskog mira 1358." da je moj predak 1357. Bernardo Perinović zajedno sa Varošanima pomogao kralju Ludoviku I. istjerati Mlečane iz Poluotoka, prisjetio se, da su Mlečani 1733. pomogli njegovim precima da se iz Turske Albanije presele u Zemunik pa je od tuge za Mlečanima naglo preminuo.

Kada me je 12. siječnja 1212. točno u podne u Ulici Špire Brusine kod Četiri kantuna zaustavio moj Stanarac Dario Tikulin ( koji se trudi dokazati da su Arbanasi u prošlosti učili glagoljicu) i zamolio da mu pokažem mjesto gdje se nalazila kuća Mate Tikulina, odgovorio sam mu da se ista nalazi nedaleko nas u dvorište zgrade Borelli( Rivnica 4)čija fasada graniči sa Ulicom Špire Brusine. Naime, davne 1406. godine vremešni svećenik Matej uzeo je noge svoje sluškinje u svoje ruke i oči u oči gledajući je upitao: "Are you coming in?" Dobio je odgovor :"Not yet". Od žalosti se srušio. Kada je došao sebi, još dok je ležao, na jednoj pergameni je napisao"de littera slava" ( vidi F.P. "600 godina povijesti Stanaraca" str. 16) da njegovo nasljedstvo ostavlja majstoru Tikulinu za opće dobro. Tada je započeta gradnja kuće Mate Tikulina. Svoje goste Selimović ne tretira jednako zbog čega gledatelji ostaju prekraćeni. Nekim gostima zadnjih 1o minuta otvara telefonsku liniju da izravno odgovore na pitanja gledatelja, neki, kao Abdulah Seferović ranije pobjegnu, a nekima, kao u slučaju nadbiskupa Puljića i ne otvara telefonsku liniju, tako da ponekad pitanja gledatelja ne mogu doprijeti do gosta. Najteže mi je bilo sinoć gledati dr. Dodiga kako ga Selimović prekida. Dodig je pored ostalog rekao da mu je bilo teže svjedočiti u Hagu nego kada je 1972. sjedio na optuženičkoj klupi. Selimović nije shvatio da je dr. Dodig bio proganjan, bio u zatvoru jednu godinu i da se kao i ja pola stoljeća bori protiv istih ljudi, a nije ni uvažio da je gost 20 godina stariji od njega i da mu treba malo duže vremena da kvalitetno promisli. Zadnjih 10 minuta emisije gledatelji su opravdano kritizirali nekorektan odnos Selimovića prema svom gostu dr. Dodigu.


Zbog mojih čestih javnih reagiranja na neke neprimjerene izjave i ponašanja umišljenih hodajućih ikona po Kalelargi razni Seferovići pikiraju na mene.

mr.sc. Ferdinand Perinović