U članku novinara Ivana Stagličića u ZL od 28. prosinca 2011." Referendum tek nakon konačne presude"dr.sc. Zlatko Begonja pored ostalog izjavljuje:" (...)Ako hrvatske vlasti ne žele odgoditi referendum, time će samo pokazati da nas danas vode u EU oni koji ne znaju što s hrvatskom državom, kao što nisu znali ni 1918. pa su, nasuprot Radiću, odveli guske u maglu koje su tamo ostale gotovo jedno stoljeće, plativši to neizmjernim žrtvama, navodi se u dokumentu koji, između ostalih, potpisuju akademik Dubravko Jelčić, mons. Ante Jurić, nadbiskup u miru, akademik Josip Pečarić, dr. sc. Maja Andrić, doc. dr. sc. Zlatko Begonja, prof. dr. sc Slobodan Lang, Darko Domijan i više stotina hrvatskih uglednika iz čitavoga svijeta."
Da nisu iste guske one iz 1918 i ove iz 2011. citirati ću odlomak iz moje knjige "Dan kada su sva zvona zvonila".

"Krajem 19. stoljeća, pa sve do izbivanja Prvog svjetskoga rata ingerencije na Jadranskom moru imaju dvije velesile - Kraljevina Italija i Austro-Ugarska Monarhija. Nakon Berlinskog kongresa (1878.) ujedinjena Italija se svojom politikom 'približava' Austro-Ugarskoj, nastojeći dobiti saveznika za izlazak iz međunarodne izolacije, moćnog prijatelja za obranu od mogućeg francuskog napada. Savez s carskom Njemačkom i hazburškom Monarhijom sklopljen 1882. nije značio napuštanje već samo nepokretanje pitanja tzv. 'neoslobođenih krajeva' - teritorija koji su bili dio Austro-Ugarske Monarhije ( Goriška, Trst, Istra, Dalmacija). Tako je Italija ojačala svoj položaj u Europi, izašla iz međunarodne izoliranosti, stvorila uvjete za kolonijalna osvajanja u sjevernoj Africi. Svoj interes će Italija usmjeriti prema Albaniji ( bitnoj za nadzor nad Otrantom), Crnoj Gori te će nastojati biti prisutna na Balkanu kako bi mogla sudjelovati u rješavanju balkanskih pitanja i očuvati svoje interese u odnosu prema 'neoslobođenim teritorijima'. Zanimljivo je da će članom 7. Ugovora o Savezu steći i pravo na teritorijalne kompenzacije za svako širenje Austro-Ugarske na Balkanu.
Italija tada pozitivno ocjenjuje borbu Srbije za nezavisnošću od Austrije, ali je bila protiv njenih težnji za slobodnim izlaskom na Jadransko more, koji bi značio ugrožavanje talijanskih interesa na istočnoj obali Jadrana, odnosno, otvorio mogućnost za dominaciju Rusije na Balkanu. Proklamiranu neutralnost Italije početkom Prvog svjetskog rata Antonio Salandra, predsjednik talijanske vlade, objašnjavao je antiaustrijskim raspoloženjem javnosti te tezom da bi osvajanje Srbije značilo konačnu prevlast Austro-Ugarske i Njemačke na Balkanu odnosno gubljenje '(...) svake mogućnosti ekspanzije (...)' čime bi u konačnici trgovački i vojno za Italiju bila izgubljena istočna obala Jadrana. Pojavit će se i drugačija razmišljanja, primjerice o nužnosti intervencije sa ciljem oslobođenja tzv. 'neoslobođenih krajeva' i konačnog 'dovršenja talijanskog ujedinjenja'.

Naime afirmaciju Hrvata i Slovenaca u Istri, Trstu i Goriškoj te pobjeda Hrvatskog narodnog preporoda u Dalmaciji potiču razmišljanja o ugroženosti Talijana i potrebi da talijanska vlada ustane u njihovu obranu. Talijanska će javnost biti posebno senzibilizirana za ugroženost Talijana u prvom desetljeću 20. stoljeća kada je ojačao pokret za ujedinjenjem Hrvata, Slovenaca i Srba te zaživjelo mišljenje da će Austro-Ugarska Monarhija demokratizirati i u svojem okviru formirati jugoslavensku državu u kojoj će biti i Goriška, Trst, Istra i Dalmacija.
U to doba , senator Luigi Albertini, urednik milanskog dnevnika 'Il Corriere della Serra'( čije će bojazan dijeliti i Salandrina vlada) izražava sumnju u opravdanost neutralnosti Italije, upozoravajući da će ratom ravnoteža na Jadranu promijeniti na štetu Talijana te da će u slučaju pobjede Austro-Ugarska Monarhija osnažiti svoj položaj na Balkanu te pogoršati položaj Talijana u korist Slavena.
U slučaju poraza, južni Slaveni iz Monarhije, smatrao je Luigi Albertini, ujedinit će se sa Srbijom i osnovati vlastitu državu kojoj će Trst postati glavnom lukom. Smatrao je stoga da neutralnost Italije može biti prvi korak, ali ne i konačan stav. Valja istaknuti da se u godini koja je prethodila Prvom svjetskom ratu posebno snažno isticalo pitanje budućnosti 'neoslobođenih krajeva' - Trentina, Trsta, Istre i Dalmacije.

Uspjesi Hrvata i Slovenaca na izborima

Uspjesi Hrvata i Slovenaca na izborima 1907. za Carevinsko vijeće u Beču izazivaju u Italiji bojazan da austrijska vlada protežira Hrvate i Slovence na štetu Talijana kojima prijeti nestanak u 'slavenskoj poplavi'. Pretjeruje se i s podacima o usponu i snazi Hrvata i Slovenaca u tim krajevima. Italija stoga već u trenutku proklamiranja svoje neutralnosti traži načine da pokrene pitanje 'neoslobođenih krajeva', a sile Trojnog sporazuma, imajući saznanja o talijanskim težnjama šalju joj prve poruke nastojeći je privući na svoju stranu. Primjerice, Sergej Sazanov, ministar vanjskih poslova carske Rusije u susretu s talijanskim veleposlanikom u Petrogradu Andreom Carlottijem već 5. kolovoza 1914. iskazuje spremnost da se Rusija zajedno s Francuskom zauzme kod velike Britanije kako bi Trojni sporazum osigurao Italiji prevlast na Jadranu. Uvjet je bio da Italija mobilizira snažne austrougarske vojne snage na svojim istočnim granicama ili uđe u Trentino.
Uskoro će sile Trojnog saveza za objavu ratu Italiji ponuditi Trentino, Trst i Valonu, te prevlast na Jadranu, uz uvjet da se i Srbija i Grčka teritorijalno prošire na njegovu obalu.
Dijeleći ovu bojazan sa spomenutim senatorom Albertinijem, Antonio Di san Giuliano - ministar vanjskih poslova u Salandrinoj vladi procjenjujući u rujnu 1914. da će doći do brze pobjede zemalja Trojnog sporazuma i da bi se Srbija i Crna Gora mogle znatnije proširiti na Jadransku obalu, a Rusija izbiti na Jadransko more, krajem rujna prve godine rata, nedvosmisleno iskazuje teritorijalne zahtjeve Kraljevine Italije za njeno pristupanje silama Trojnog Sporazuma. Talijanski ministar o tome brzojavom obavještava talijanske veleposlanike u Parizu i Petrogradu - Tommasa Titonija i Andreu Carlottiju. Talijanski ministar isticao je da će Italija biti prinuđena na sporazum sa silama Trojnog sporazuma ( ako se pokaže da Austro-Ugarska ne može održati ravnotežu na Jadranu i onemogućiti ' slavensko širenje"' i da će svoju pažnju usmjeriti prema Jadranu.
Srbija želi cijelu Dalmaciju.

U nastavku svojih zahtijeva talijanski ministar vanjskih poslova Antonio Di San Giuliano traži 'talijanske pokrajine Austrije' do razvođa Alpa - prirodnih granica. Italija istiće da bi granica na moru trebala dopirati ' minimalno do Kvarnera'. U tom trenutku on još više nema jasan stav u svezi s Dalmacijom bojeći se mogućeg sukoba 'sa slavenskim državama'. Predviđao je podjelu Albanije, uz uvjet da njena obala ostane neutralizirana, a Italija dobije Valonu u punu suverenost ili ako to nije ostvarljivo, da Valona bude internacionalizirana i dobije talijanski garnizon. Istodobno predsjednik srpske vlade Nikola Pašić smatra da Srbija treba dobiti cijelu Dalmaciju, a Kraljevini Italiji - pod uvjetom ulaska u rat protiv Austro-Ugarske priznaje ingerenciju nad Trstom i sjevero-zapadnim dijelom Istre (uključujući) Pulu.

Politički emigranti austrijskog dijela Monarhije - Franjo Supilo, Ante Trumbić i Ivan Meštrović u susretima s veleposlanicima sila Trojnog sporazuma u Rimu suprotstavljali su se talijanskim zahtjevima i isticali želju Hrvata, Slovenaca i Srba da se ujedine sa Srbijom u zajedničku državu. U memorandumu koji je Franjo Supilo o jugoslavenskom pitanju sastavio za rusku vladu nove slavenske države obuhvaća cijelu istočnu obalu Jadrana. Britanija je naprotiv bila mišljenja da se Italija ima pravo osigurati na Jadranu aneksijom Trsta, Pule i Valone. U siječnju 1915. Franjo Supilo u Londonu će u svojim razgovorima s Edwardom Greyom, ministrom vanjskih poslova, moliti da britanska vlada posreduje između južnih Slavena i Kraljevine Italije i postigne sporazum na osnovama 'realnog etničkog posjeda' na Jadranu te da se zaključi sporazum o jugoslavensko-talijanskom savezu za obranu od njemačke opasnosti.

U veljači 1915. politički predstavnici istarskih Hrvata i primorskih Slovenaca, na sastanku u Trstu daju svojevrsnu punomoć Supilu i Trumbiću odnosno Jugoslavenskom odboru s obvezom da isti zastupaju 'nacionalne interese' i misao o ujedinjenju Istre i Slovenskog primorja s ostalim hrvatskim i slovenskim krajevima. Mjesec dana kasnije, u ožujku 1915. nakon sastanka u Rijeci, hrvatski i slovenski svećenici upućuju papi Benediktu XV. Memorandum u kojem zahtijevaju da hrvatske i slovenske zemlje u svakoj mogućoj kombinaciji ostanu zajedno te izražavaju želju da Hrvati i Slovenci zajedno sa Srbima uđu u zajedničku jugoslavensku državu. Predstavnici hrvatskih i slovenskih stranaka na tajnom sastanku u Trstu, održanom 11. travnja 1915. izjašnjavaju se za ujedinjenje Slovenaca, Hrvata i Srba iz Austro-Ugarske sa Srbijom i zaključuju da neće pristati da Istra i Slovensko primorje potpadnu pod Italijom. Zanimljivo je spomenuti kako je Frano Supilo ubrzo iznenada umro, pa je pitanje je li umro prirodnom smrću što nitko do sada nije ozbiljno istražio i rasvijetlio.


Tajni Londonski pakt

Program talijanskih uvjeta ulaska Italije u rat na strani Trojnog sporazuma sastavio je ministar vanjskih poslova Sidney Sonnino, a odaslan je u obliku Memoranduma talijanske vlade 16. veljače 1915. talijanskom veleposlaniku Guglielmu Imperialiju koji ga je trebao predati vladi Velike Britanije. Nalog za predaju upućen je 3. ožujka, a talijanski je veleposlanik obavijestio o traženjima Italije ministra vanjskih poslova velike Britanije Edwarda Greya - 5. ožujka. Memorandum je uručen britanskoj vladi 9. ožujka 1915. godine. O njegovu sadržaju uskoro su obaviješteni i ministri vanjskih poslova Francuske i Rusije. U njemu je, uz ostalo, Italija tražila da se nakon pobjede dobije Trentin, cisalpinski Tirol, Trst, Goricu i Gradišku, cijelu Istru do Kvarnera uključivši i Volovsko, otoke Cres i Lošinj, nekoliko manjih otoka na Kvarneru, Dalmaciju od Lisarice i Tribnja na sjeveru do Neretve na jugu, poluotok Pelješac te sve otoke koji leže na sjeveru i zapadu Dalmacije od Premude na sjeveru do Himare na jugu.
Memorandum je ostavio otvorenim pitanjem sudbine dijela teritorija sjevernog Jadrana - obalnog pojasa od Voloskog do sjeverne granice Dalmacije sa Rijekom, Novim, Karlobagom i otocima Krkom, Prvićem, Sv. Grgurom, Golim otokom i Rabom te na južnom Jadranu cijele obale južno od ušća Neretve. Talijanska vlada zahtijevala je da Ugovor po zaključivanju ostane tajnim.


Reakcija odbora za ujedinjenje južnih Slavena

Ugovor sila Trojnog sporazuma između Antante (V. Britanija, Francuska i Rusija) s Italijom sastavljen je u obliku memoranduma, a ne u formi uobičajenih ugovora o savezu. Potpisan je u Londonu 26. travnja 1915. Zahtjevi Italije u konačnom tekstu Memoranduma smanjeni su samo u svezi s teritorijem u Dalmaciji. Njime je Italija kao protuuslugu za stupanje u rat protiv Austro-Ugarske trebala između ostalog, dobiti Istru, Slovensko primorje, dio Dalmacije od Tribunja do rta Ploča ( južno od Rogoznice) sa Šibenikom i Zadrom, i sve jadranske otoke od Cresa do Mljeta, osim Krka, Prvića, Grgura, Golog, Raba, Velikog i malog Drvenika, Čiova, Šolte, Brača, Jakljana i Koločepa. Forma Memoranduma omogućila je izbjegavanje rasprave u talijanskom parlamentu o ulasku Italije u rat. Točka VII. Memoranduma isključivala je stvaranje jugoslavenske države i bila snažnim argumentom protiv ujedinjenja koji su ( nakon dobivenih saznanja o postojanju Londonskog ugovora) isticali pred vladama velikih sila kao svoj cilj - Jugoslavenski odbor i srpska vlada. Naime, u Memorandumu koji je Jugoslavenski odbor predao nakon konstituiranja, 10. svibnja 1915., francuskoj vladi tražila se pomoć za ostvarenje težnje južnih Slavena Austro - Ugarske Monarhije za ujedinjenjem. Istican je zahtjev da u novu državu uđe Dalmacija sa otocima, Hrvatsko primorje s Rijekom, Istra s otocima te Trst i Goriška. Svoj glas protiv Londonskog sporazuma diže i srpska vlada.

Potrebno je naglasiti da u Italiji ima tek neznatan broj onih koji su isticali potrebu pomirenja i sporazuma s južnim Slavenima. Prevladavalo je mišljenje da talijanska vlada treba težiti za dominacijom na Jadranu i da su južni Slaveni najveći neprijatelji talijanskog naroda i njegovih nacionalnih težnji.
Pred kraj Prvog svj. rata mijenja se stanje na bojišnicama. Zbiva se revolucija u Rusiji - pad carizma, Sjedinjene Američke Države ulaze u rat ( ne priznaju tajne ugovore). Sukobljavaju se ideje o pravu naroda na samoodređenje i interesi pojedinih sila da okončaju rat te utječu na diplomatske i vojne krugove Italije, odnosno pokažu spremnost za promjenu stavova prema novim političkim koncepcijama i politici narodnosti.

Objavljivanje Londonskog ugovora i poraz Italije kod Kobarida slabe ugled i položaj Italije, a opasnost od sklapanja separatnog mira s Austro-Ugarskom, kao i pritisci na talijanskog ministra vanjskih poslova Sidneya Sonnina dovode do promjene stava prema jugoslavenskom pitanju i iskazivanju spremnosti za traženje kompromisa.

Jugoslavenski odbor i talijanski Komitet za sporazum s potlačenim narodima Austro-Ugarske ( osnovan u veljači 1918.) nakon pregovora potpisuju 7. ožujka 1918. sporazum ( kasnije poznat kao Rimski pakt) koji u osnovi znači pristanak talijanskih ministara, političara i vlade na moguću reviziju Londonskog ugovora te ističe spremnost i jedne i druge strane na dogovor o granicama na Jadranu. Pakt sadrži stajalište da predstavnici jugoslavenskih naroda i talijanskog naroda priznaju da je ujedinjenje i nezavisnost jugoslavenskih naroda od životnog interesa za Italiju kao što je i ujedinjenje talijanskog naroda za jugoslavenske narode.

Glede teritorijalnih sporova istaknuto je da se rješenje nalazi u poštovanju načela narodnosti i prava na samoodređenje na način da interesi ni jedne strane ni u jednom času ne budu povrijeđeni te da se manjinama zajamče sva prava.
Neuspjeh austrougarske ofenzive na rijeci Piavi i njemačke ofenzive na zapadnoj bojišnici ukazuje u kolovozu 1918.na neminovnost raspada Austro-ugarske Monarhije. U Ljubljani se osniva Narodni svet (Narodno vijeće) za Sloveniju i Istru (17. kolovoza 1918.) U Zagrebu se osniva 'Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba' koje 19. listopada 1918. preuzima vođenje nacionalne politike i traži ujedinjenje Južnih Slavena na cijelom etičkom teritoriju. Zanimljivo je da akt proglašenja Države Slovenaca, Hrvata i Srba 29. listopada 1918. posebno naglašava da u novu državu ulazi i teritorij Istre. Matko Laginja zastupnik Hrvatsko-slovenske narodne stranke u Istarskom saboru i u Carevinskom vijeću u Beču, potpredsjednik Jugoslavenskog kluba u Beču i predsjednik Starčevićeve Stranke prava (1917.-1918.), imenovan je povjerenikom za Istru.
Teritorij koji je Italija okupirala u smislu odredaba primirja potpisanog 3.studenog 1918. nazivan je u zapovijedima, okružnicama i proglasima sve do Rapallskog ugovora različito. Tako nalazimo nazive:'okupirani teritorij onkraj granice' ('territori occupati oltre confine'), područja okupirana po talijanskim trupama ('regioni occupati dalle truppe italiane') i 'područje zaposjednuto po kraljevskoj vojsci'('territori ocupati dal R Esrecito'). U okružnici talijanskog Vrhovnog zapovjedništva od 19. siječnja 1919. godine govori se o oslobođenim područjima ('territori redenti'). U konačnici Zakonskom zapoviješću od 4. srpnja 1919. ova područja nazvana su novim pokrajinama.

U Zadru je 3. ožujka 1918. godine održana Narodna skupština na kojoj je prihvaćeno provođenje načela samoodređenja na kojoj su se Zadrani opredijelili za sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom. Talijanskom okupacijom i Rapallskim ugovorom 1920. to im je bilo onemogućeno.

Novoustrojene države SHS

Prva vlada novoustrojene države Srba, Hrvata i Slovenaca formirana je 20. prosinca 1918., a proglašenjem ujedinjenja prestala je funkcija Narodnog vijeća kao vrhovne vlasti Države SHS na teritoriju nekadašnje Austro-Ugarske monarhije. Slijedeća zadaća bila je ostvariti priznanje od strane saveznika te utvrditi granice. No, vlada Italije, u razdoblju koje je slijedilo, zahtijeva poštovanje Londonskog ugovora. Smatra da je novim okolnostima - nestanka Austro-Ugarske Monarhije te s obzirom na činjenicu da se nalazila na strani pobjednika, u mogućnosti ostvariti svoju potpunu dominaciju na Jadranskom moru. Stoga će i sve njene političke akcije biti usmjerene na onemogućavanje konsolidacije nove države, onemogućavanje njezinog priznanja tim više što je to u suprotnosti s ' tajnim ' Londonskim ugovorom. U talijanski se građanskim medijima vodi burna antijugoslavenska kampanja. Jugoslaveni kao najveći neprijatelji talijanskog naroda zamjenjuju dotadašnje neprijatelje - Austrijance. Već 9. prosinca 1919. Vitorrio Orlando u svojstvu predsjednika vlade i Sidney Sonnino, ministar vanjskih poslova te Armando Diaz, zapovjednik talijanske vojske odobravaju plan koji ima za cilj izazivanje međunacionalnih sukoba i potpomaganje separatističkih pokreta u novoj državi. Plan destabilizacije iste sastavlja pomoćnik zapovjednika generalnog stožera general Badoglio.

Talijani odbacuju kompromis

U prvoj polovini prosinca 1918. u Rimu se intenzivno raspravlja o uvjetima mira i teritorijalnim zahtjevima. Leonida Bissolati, osnivač i predsjednik Talijanske socijalističke reformističke stranke se na sjednici vlade zalaže za politiku dogovora sa susjednim zemljama, prije svega Jugoslavenima. Predlaže da se Italija odrekne zahtijeva za Dalmacijom, dijelom Tirola i Dodekanezeom te traži sigurnost za Trentin, Goricu, Trst i Istru do linije Učka - Rt Mašnjak. U zamjenu za teritorijalne ustupke u odnosu na ono što im je Londonskim ugovorom obećano, mišljenja je da Italija može tražiti Rijeku, a Zadar dobiti nacionalnu autonomiju. Bissolati ostaje u manjini, a nakon zabrane knjige Carla Maranelija i Gaetana Salveminja ' La questione dell' Adriatico' bilo je posve jasno da je talijanska vlada odbacila svaku pomisao na kompromis jadranskog pitanja. Talijanska vlada zaoštrava odnose s vladom SHS, progoni Hrvate i Slovence na okupiranim teritorijima. Raste broj izbjeglica. Talijanske se snage nastoje održati i na strateškim točkama koje su se nalazile i izvan demarkacijske linije. Saveznici, međutim, nastoje talijanske postrojbe zadržati u granicama demarkacijske linije, pa talijanski tisak reagira optužbom da saveznici podržavaju one koji su se borili na strani neprijatelja. Širi se mišljenje da je Italija izdana i da joj prijeti opasnost da njena pobjeda bude ' vittoria mutilata' ( osakaćena pobjeda). Talijanski tisak traži od Vlade da na konferenciji o miru traži ne samo teritorij obećan Londonskim ugovorom, već i Rijeku, a pojedinci zahtijevaju i cijeli teritorij Dalmacije.

Pariška konferencija o miru

Delegacija kraljevine SHS-a predvođena Stojanom Protićem bila je spremna na kompromise u skladu s Memorandumom srpske vlade od travnja 1918. i Memorandumu koji je ministar vanjskih poslova jugoslavenske vlade Ante Trumbić uputio Thomasu Woodrowu Wilsonu, predsjedniku Sjedinjenih američkih Država. Članovi delegacije su načelo narodnosti i pravo naroda na samoodređenje smatrali temeljem za utvrđivanje granica tražeći da novu državu Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca čini cjelokupan teritorij bivše Austro-ugarske Monarhije osim Gradiške te da Trst bude slobodna luka pod međunarodnom zaštitom. Kao arbitra u graničnim sporovima predlagali su američkog predsjednika Wilsona.
Talijanska vlada, naprotiv, 20. siječnja 1919. u Parizu inzistira na granicama Londonskog ugovora te zahtijeva i teritorij omeđen crtom Postojna - Cerknica - Rijeka. Ratne saveznice u ratu - Francuska i Velika Britanija bile su vezane obvezom potpisa Londonskoga ugovora dok su SAD ( protivnik tajnih ugovora), sukladno Wilsonovim točkama zastupali stajalište da se granica odredi prema etničkom načelu.
Tijekom Konferencije članovi Vijeća četvorice, raspravljaju o granicama, a talijanska vlada zadržava pravo da kao zainteresirana strana uloži veto i spriječi svaku odluku koja bi bila suprotna talijanskim teritorijalnim traženjima. O Londonskom ugovoru, David Lloyd, predsjednik britanske vlade i prvi delegat na Konferenciji o miru u Parizu pisao je Vittoriju Emanuelu Orlandu, predsjedniku talijanske vlade da je to bio '(...) više običan trgovački posao nego mirovno uređenje među narodima kojih se tiče (...)'

Svi pokušaji određivanja granica ( nakon povratka talijanske delegacije na Konferenciju) bili su bezuspješni. U Italiji se mijenjaju vlade, Orlandovu zamjenjuje vlada Francesca Nittija, a stanje se na okupiranim teritorijima pogoršava. D'Annunzio na čelu svojih legionara ulazi u Rijeku i proglašava aneksiju.

Istodobno u Kraljevini SHS nasilna unifikacija i centralizacija čine stranačko primirje neodrživim. Zaoštravaju se nacionalni sukobi, jača seljački pokret Stjepana Radića koji ne priznaje ujedinjenje i traži plebiscit za Hrvatsku.
Jugoslavenska delegacija na inzistiranje Ante Trumbića odbija 14. siječnja 1920. i prijedlog kojeg su dan ranije dale vlade Britanije i Francuske - da se Italiji dodjeli Rijeka, otoci Lošinj, Vis i Palagruža te da Zadar postane slobodna država pod zaštitom Lige naroda.

U jugoslavenskoj delegaciji profilirale su se dvije struje. Jedna je bila za popuštanje i dogovaranje sa susjedima koju podržava i regent, te druga nepopustljiva - Trumbićeva, o čemu je talijanska delegacija imala saznanja jer je bila u posjedu dešifrirane korespondencije delegacije. Istodobno, Wilson prosvjeduje što se jadransko pitanje nastoji riješiti bez američke vlade, a francuska i britanska vlada odustaju od svojih prijedloga te sporazum o granicama prepuštaju izravnim pregovorima dviju zainteresiranih strana - Kraljevini Italiji i Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca.

U novostvorenim okolnostima u svibnju 1920., kada vladu nove državne zajednice sastavlja Milan Vesnić, a vruća fotelja ministra vanjskih poslova biva ponovno povjerena Anti Trumbiću, bitno se mijenja sigurnosno-politička situacija i u Italiji i u Kraljevini SHS. Talijanska vlada ne može računati na lojalnost ( imala je više ambicije nego municije op. a.) svojih zapovjednika na okupiranim teritorijima. D'Annunzio izravno kontaktira s opozicijom u novoj zajednici u nastojanju rušenja novostvorene države. Na okupiranim teritorijima organiziraju se napadi na slavenska društva - spaljen je Narodni dom u Puli, uništena tiskara Hrvatskog tiskovnog društva u Pazin, zapaljen je hotel "Balkan" u Trstu. Napadi na kulturna hrvatska društva (posebno u Zadru op.a) i čitaonice pogoršavaju i onako loše odnose između dviju država.

Sigurnosno stanje u novoj državi nije ništa manje problematično - dio frankovaca osniva Hrvatski emigrantski odbor, vlast ima saznanja o pokušaju povezivanja tog odbora s crnogorskim kraljem Nikolom, otvara se makedonsko pitanje(...). Sve to pospješuje početak razgovora o utvrđivanju granične crte između dviju zainteresiranih država. Nova talijanska država Giovannija Giolittija ( konstituirana 11. lipnja 1920.) preko novog ministra vanjski poslova Carla Sforze obavještava Trumbića da su spremni na nastavak pregovora te da su temelj za razgovor - pripojenje Istre, otoka Lošinja, autonomija Zadra, nezavisnost Rijeke i strategijske granice koje bi štitile grad Trst.

Rapalski ugovor
Pripreme za početak pregovora koji bi riješili pitanje granične crte između dviju država - Kraljevine Italije i Kraljevine SHS započinju za novoustrojenu državu u posve nepovoljnim okolnostima. Pregovori su započeli 8. studenog u 9,30 sati u mjestu Santa Margeherita Ligure. Delegaciju Kraljevine SHS čine predsjednik vlade dr.Milenko R. Vesnić, ministar vanjskih poslova Ante Trumbić i ministar financija Kosta Stojanović, a talijansku cavaliere Giovanni Giolotti, predsjednik ministarskog savjeta i ministar unutrašnjih poslova ( ne sudjeluje na početku), grof Carlo Sforza i ministar obrane Ivan de Bonomi te Francesco Salata.

Pripremajući se za početak pregovora tijekom rujna i listopada 1920. Trumbić u okolnostima poraza Wilsonove politike u SAD-u i izbora republikanca Hardina za novog predsjednika nastoji iznova vlade Velike Britanije i Francuske zainteresirati za jugoslavensko pitanje. No, nalazi na hladan prijem. Istodobno Giovanni Giolotti uspijeva za talijanske prijedloge osigurati podršku Francuske i Engleske. Talijanskom otpravniku poslova Galantiju u Beogradu grof Carlo Sforza pisat će '(...) Mi idemo tamo s duhom najveće pomirljivosti, pod uvjetom da g. Trumbić bude znao da prizna naše najviše potrebe (...)'. Slijedećeg dana A. Popovića pomoćnika ministra vanjskih poslova u vladi Kraljevine SHS-a francuski otpravnik poslova u Beogradu u povjerenju obavještava o talijanskim stavovima glede granične crte.

Među bilješkama koje je vodio Trumbić nalazi se zapis o boravku u Beogradu Giuseppea Volpija, čovjeka koji je do 1912. nosio počasnu titulu konzula Srbije u Veneciji i bio prijatelj predsjednika vlade Milenka Vesnića. Tijekom službenih i privatnih susreta Volpi je prenio talijanska stajališta u svezi s granicom na Snježniku, te zahtjevom da državni teritorij Italije ima granicu s teritorijem Rijeke. Zagovara nezavisnu Rijeku s tim da bi '(...) Primorje i Istra kod Opatije pripala našoj zemlji (...) Otoci Cres i Lošinj trebali bi pripasti Italiji. U svezi sa Dalmacijom objašnjavao je da je Italija spremna prepustiti je u cjelini '( s izuzetkom Zadra, jer je čitavo javno mišljenje uvrtilo u glavu, da se taj talijanski grad ne može predati Jugoslaviji(...)'. Trumbić će uz bilješke o razgovoru dopisati i primjedbe: (...) Isključeno je, da mi možemo prihvatiti granicu na Snježniku (...)'; '(...) Vara se... Da mi možemo dobrovoljno pristati na tzv. strategijsku granicu, koja bi bila kao ona na Snježniku ofenzivna protiv nas (...); '(...) predlažemo da Italija ostane na Wilsonovoj liniji (...)'. Zabilježit će da je ono što nudi Italija '(...) mnogo gore nego što je Niti suglasno s Francuskom i Engleskom nudio u siječnju i što smo odbili kao neprihvatljivo (...)'.
Talijanski će ministar vanjskih poslova, najprije brzojavom 31. listopada 1920. obavijestiti svoje veleposlanike u Londonu (Guglielma Imeralija) i Parizu ( grofa Bonina Longare Lelija) da informiraju vlade da će se razgovori održati u Italiji te da vjeruje u njihovu umješnost da svojim razgovorima učine da vlade tih zemalja izvrše 'uspješan pritisak u Beogradu... za otklanjanje jednog razloga za nespokojstvo (...)'. Tražio je da vlade upozore Beograd da ne očekuje podršku budući da su vezani Londonskim ugovorom i da će Italija imati slobodne ruke raspolagati teritorijem koji joj je obećan.

Poruka vlade Francuske bit će predana Anti Trumbiću, pred polazak iz Beograda 5. studenog 1920. od strane francuskog poslanika Fontenaya u vagonu Simplon-Orijent ekspresa. Talijanski će ministar vanjskih poslova obavijestiti i američkog veleposlanika da su '(...) isključili Wilsonovu liniju za Julijsku granicu i da traže Snježnik, koji jedino zatvara vrata (naše) kuće (...)'.
Razgovori su se vodili uz stalan pritisak talijanske delegacije. Dana 9. studenoga 1920. Salata će predati Trumbiću posljednju ponudu s naglaskom da od nje nema odstupanja. Plašeći se prekida pregovora, delegacija novoustrojene države bila je spremna pristati na Snježniku ( s manjim izmjenama kod Logateca i Kastva). Prihvatila je da Lošinj s manjom grupom otoka pripadnu Italiji, ali ne i Cres, Vis i Lastovo. Glede Zadra predložila je da taj grad bude nezavisan ili da dobije široku autonomiju. Tražila je i ustupak s obzirom na prihvaćanje granice na Snježniku, da teritorij južno od Postojne prema Idriji i opatijska rivijera pripadnu Kraljevini SHS.
Nakon prihvaćanja gotovo svih talijanskih zahtijeva u Rapallo stiže i Giovanni Giolotti, predsjednik talijanskog ministarskog savjeta i ministar unutrašnjih poslova.

Rapallskim ugovorom potpisanim u noći 12. studenog 1920. Italija je dobila Gorišku-Gradišku, Trst, dio Kranjske, Istru ( bez dijela općine Kastav i otoka Krka), Zadar, otoke Lastovo i Palagružu. Talijanska delegacija nije prihvatila obvezu glede zaštite nacionalnih prava za 600.000 Hrvata i Slovenaca koji su postali talijanski državljani, ali je druga strana bila prisiljena prihvatiti obveze za malobrojnu talijansku manjinu. Italija je priznala ujedinjenje i postojanje Kraljevine SHS. Iste noći potpisana je Antihazburška konvencija o suradnji s ciljem onemogućavanja povratka dinastije na prijestolje Austrije i Mađarske.

Potpisivanje Ugovora osudili su zastupnici krajeva koji su pripali Kraljevini Italiji izjavom koji će objaviti 1. prosinca 1920. navodeći da je granična crta povučena a da nije poštovan Rimski pakt od 10. travnja 1918, kojeg su dogovorili zastupnici talijanskog i jugoslavenskog naroda prema kojemu se teritorijalno pitanje imali riješiti na 'osnovi narodnog načela i prava naroda na samoopredjeljenje' i poštujući interes svake strane. Smatrali su da je Rapalski ugovor protivan ovim načelima i da je prihvaćen pod pritiskom te da ga 'Jugoslaveni tih krajeva ne mogu priznati (...) dižemo svoj najodlučniji protest (...) te izjavljujemo da ne će biti trajnog mira i željenog prijateljstva... dok povrijeđena prava ne udovolji revizijom Rapalskog ugovora'. Izjavu koju će pročitati dr. Josip Wilfan, potpisalo je 13 zastupnika među kojima su bili Matko Laginja, Vjekoslav Spinčić, Dinko Trinajstić i Ivan Zuccon.
Zanimljivo je da Rapalski ugovor zbog ogorčenja i prosvjeda Hrvata i Slovenaca te jugoslavenske javnosti nije ratificiran u Narodnoj skupštini, ozakonjen je objavom u 'Službenim novinama' prvi put 8. prosinca 1920., bez objašnjenja, pečata ili potpisa organa vlasti, a drugi puta - 26. lipnja 1921. kao privremeni Zakon koji je stupio na snagu danom kraljeva potpisa.

Prema članu 11 Rapallskog ugovora Italiji je pripao Zadar (grad i općina) s rajonima Arbanasi (Borgo Erizzo), Crno (Cerno), Stanovi (Casali), Bokanjac (Boccagnazzo) dio sela Dikla (crta polazeći od mora 700 metara jugoistočno od Dikla ide u pravoj crti prema sjeveroistoku do kote 66 Griž). Granična je crta prolazila preko jugoistočnog dijela Bokanjačkog blata, pa sjeveroistočno od njega, a zatim preko Gromnice na Babindub i onda prema moru kraj Sv. Jelene u istoimenu uvalu. S Jugoslavijom je uspostavljeno 10 graničnih prijelaza (Sv. Jelena-Bibinje, Dračevac, Gospa od Rovere, Babindub, cesta Zadar - Murvica, cesta Zadar - Briševo, Bokanjac, Blatski Gaj, Kožino i Diklo). Granične prijelaze držali su karabinjeri i financi. U upravnom pogledu Zadar s otokom Lastovom bio je 94. provincija Kraljevine Italije. To je bila po teritoriju ( Zadar 52 km2, Lastovo 58 km2) i po stanovništvu najmanja talijanska provincija. Zadar je prema popisu iz 1910. imao 18.642 stanovnika, a 1941. blizu 24.000. nakon što je ušao u sastav Italije, iz Zadra je iselilo oko 9.700 stanovnika ( uglavnom Hrvata) u Jugoslaviju ili druge zemlje. Broj stanovnika povećan je zbog dolaska pridošlica iz Italije ( uglavnom sirotinja iz Calabrije i Sicilije), pa je na primjer 1931. od 18.614 stanovnika samo njih 53% bilo rođeno u Zadru".

Ante Trumbić prošao je kroz pravi diplomatski pakao kako bi kroz odškrinuta mala vrata pokušao sačuvati hrvatski Jadran za buduću državu Hrvatsku. Nasuprot Trumbiću, hrvatska ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić žuri se za ulazak Hrvatske u EU kako bi kroz širom otvorena vrata propustila da drugi upravljaju Jadranom više nego Hrvatska iz čega možemo zaključiti da "guske" iz 1918. i iz 2011. ne samo da nisu iste, nego se dijametralno razlikuju. Pogreb Ante Trumbića ispratilo je 50 000 građana. Vesnu Pusić neće ni približno toliki broj počastiti.
mr.sc. Ferdinand Perinović