Zadar ima četiri sveca zaštitnika: sv. Krševan, sv. Šime, sv. Stošija i sv. Zoilo. Sv. Krševan je zaštitnik grada Zadra, suzaštitnik grada i nadbiskupije je sv. Šime. Sveta Stošija je zaštitnica Zadarske nadbiskupije i ovo troje svetaca Zadarska nadbiskupija slavi. Za sv. Krševana povijest je zapisala:"Kada su odgovorni za vodstvo ovoga grada birali svetoga Krševana kao zaštitnika, onda su birali zapravo vrloga rimskoga časnika i znali su da biraju osobitog Božjeg viteza. On je bio vrli vjeroučitelj plemkinje svete Stošije". Kao što je poznato od devedesetih godina blagdan sv. Krševana ujedno se slavi i kao Dan Zadra. To su odlučili veliki zadarski Hrvati na čelo s Davorom Arasom čiji su preci, prema novinaru Selimoviću podrijetlom iz Italije, pa su od tada mnoga poduzeća pala pod stranom okupacijom (Tankerska Plovidba, Dalmatinska banka, Teranova, Kurbastara i druga), a Poluotok počeo gubiti život i dušu. Ili kako je prije nekoliko godina napisao zadarski pjesnik Dragutin Herenda :" Umiru stare navade. I sve nas je manje (...)". Zato je na blagdan sv. Krševana 24. studenoga 2011. mons.

Želimir Puljić, bivši dubrovački biskup kojeg je papa iz uspješno ispražnjenog Straduna unaprijedio za zadarskog nadbiskupa u trajanju dok se Kalelarga ne isprazni, tijekom koncelebriranog slavlja u katedrali Sv. Stošije u Zadru citirao riječi svetoga Pavla:"Dobar sam bio, trku završio ( Kalelargu napustio op a.), vjeru sačuvao (Poluotok izgubio op. a.). Jedini od svetaca zadarskih zaštitnika siroti sv. Zoilo, suvremenik sv. Krševana i sv. Stošije ostao je beskućnik i nezaposlen, pa mu je danas preostalo da bude zaštitnik i kolega nezaposlenim i siromašnim Zadranima od kojih neki kopaju po kontejnerima, to jest onim prezrenima u Zadru, što je jedan od razloga da Zadarska nadbiskupija 16. prosinca ne slavi blagdan sv. Zoila. Prema povjesničaru D. Falate biskup Donat III. je početkom X. stoljeća donio iz Akvileje u Zadar tijelo sv. Krševana i sv. Zoila. Do 12. stoljeća Hrvati su bili samo feudalci ( tada se pokrštavala samo elita), pa je hrvatsko plemstvo u Zadru prigrlilo sv. Krševana kao sebi ravnog, dok su sv. Zoila, koji je bio obični svećenik prepustili zadarskom puku koji je uglavnom potjecao iz Ravnih Kotara poznati kao kolijevka Hrvata. Za razliku od današnjih "feudalaca" ondašnji feudalci ipak su vodili računa o svom puku jer su cijeli mjesec prosinac posvetili sv. Zoilu, pomažući i darivajući one najsiromašnije i bespomoćne kako bi bezbrižnije proživjeli nastupajući zimu. Tako je sv. Zoilo s vremenom postao zaštitnik zadarskog puka i najomiljeniji svetac.

Koliko je blagdan sv. Zoila važan za povijest hrvatskog Zadra najbolje dokazuje događaj koji se zbio prije točno 654 godine. Ljeti od 1345. do kraja 1346. u Zadru se događala drama, a povod je bio zadarski pokušaj približavanju ugarsko-hrvatskom kralju Ludoviku I. Anžuincu, što je mletački dužd saznao i odlučio nemilosrdno kazniti Zadrane. Zadranima je zabranjeno da se žene-udaju s Hrvaticama-Hrvatima, u gradu je bilo hrane samo za 4 dana i Zadrani nisu smjeli napustiti grad. Na žalost Zadrana Ludovikova je vojska u Zemuniku 1. srpnja 1346. poražena u sukobu s Mlečanima, a zbog gladi koja je tada vladala u Zadru Ludovik je bio prisiljen 15. prosinca sklopiti mir na osam godina. Tada Zadar ponovo pada pod mletačku upravu. Nakon okončanja perioda mira započeo je "Drugi mletački rat" u kojem Ludovik I. sa svojom vojskom provaljuje u sjevernu Italiju i nameće Mlečanima rat na njihovu teritoriju, ugrožavajući i posjede pape Klementa IV. U ulozi glasnogovornika pape Klementa IV. ( jer je papi "bila vuna") na scenu nastupa Nicolo Franceschi, koji odgovara Ludovika od daljnjeg napada na teritorij sjeverne Italije, te ga usmjeruje u pravcu Zadra. Istovremeno na blagdan sv. Zoila, zaštitnika zadarskog puka, 16. prosinca 1357. godine događa se živa aktivnost unutar gradskih zidina - međusobni šapat Varošana i hrvatskog plemstva. Noću 16. na 17. prosinca šapat je urodio plodom, jer je opat Antun iz samostana sv. Krševana uz pomoć Zadrana otvorio glavna vrata gradskih zidina, a Varošani na čelu s Bernardom Perinovićem ( tada je nastala poslovno-rodbinska veza obitelji Franceschi i Perinović) spustili su ljestve niz zidine kako bi Ludovikova vojska lakše ušla u grad. Stjerani u Kaštel ( što svjedoče ona dva topa kod hotela "Bristol" u bedemima op. a.), poraženi Mlečani 18. veljače 1358. godine s Ludovikom I. potpisuju mir u sakristiji klaustora samostana sv. Frane u Zadru ( vidi F. P. "Stanarci hrabri baštinici Zadarskog Mira 1358"). Ovim mirom cijela Dalmacija je vraćena matici Hrvatskoj, na što je papa Klement IV. ( koga je naslijedio papa Urban V.) reagirao zabranivši Zadranima proslavu blagdana sv. Zoila. Zabrana je trajala do 1713. godine kada je nadbiskupu Vicku (Vinku) Zmajeviću pukao film pa je naredio kanoniku Ivanu Tranzligeru da ispita povijest štovanja sv. Zoila u Zadru. Na temelju njegovog izvješća 15. travnja 1714. papa, odnosno Kongregacija obreda u Rimu ponovno odobrava štovanje sv. Zoila u Zadru.

Na žalost, 1918. godine talijanskom okupacijom Zadra, zabranjene su: službena upotreba hrvatskog jezika, proslave blagdana sv. Zoila, Gospe Mira ili kako se još zvala Gospe od Varoša i još štošta. Iz Zadra je u Šibenik preseljena Hrvatska gimnazija, iseljeno je oko 8000 Hrvata, a za demografsku kompenzaciju i talijansku nacionalnu supremaciju talijanske vlasti su uselile u Zadar isto toliko kolona iz južne Italije. U Zadru je iz temelja promijenjena nacionalna slika pa je Zadar postao gotovo u potpunosti talijanski grad. Godine 1922. Zadarska nadbiskupija podijeljena je na dva dijela: na talijanski i na jugoslavenski dio, jer je Italija tražila da Zadarska nadbiskupija, onaj dio kojeg je sramno okupirala bude u njezinim državnim granicama, pa je Sveta Stolica nevoljno odredila da tim dijelom upravlja zadarski nadbiskup kao apostolski administrator, a onaj dio nadbiskupije koji je ostao u Jugoslaviji dan je na upravljanju šibenskom biskupu. Kada se Italija konačno 1929.godine pomirila sa Svetom Stolicom, uspostavila je vatikansku državu i potpisala konkordat ( ugovor rimskog pape s nekom državom koji uređuje pravne odnose između katoličke crkve i dotične države op.a.). Od tada Vatikan nije simbolizirao samo Svetu Stolicu nego i Svetu Guzicu, to jest Državu. Godine 1933. i naši trećoredci morali su se preseliti iz samostana crkve sv. Mihovila u samostan na Školjiću, a samostan sv. Frane pripojen je Franjevačkoj provinciji u Marchama (Italija). U Zadar su došli trećoredci talijanske provincije. Kada se moja baba Marica 1939. htjela ispovijedati u crkvu Sv. Mihovila jedan talijanski trećoredac odbio ju je riječima: "Bog ne zna hrvatski".

Poslije prvog bombardiranja Zadra 2. studenog 1943. godine, talijanski franjevci "na privremenom radu u Zadru" sklonili su se u Italiju, a u Zadru su ostali otac Josip Carvin, fra Armando Raponi i otac Hugolin Didon koji je, prema pripovijedanju mojeg djeda Marka u samostanu sv. Frane revno bilježio datum i sat napada bombardera na Zadar. Evo što je na današnji dan točno prije 68 godina zapisao otac Didon:"(...) Između 14 i 15 sati 16. prosinca 1943. godine Zadar je pretrpio svoje treće po redu najrazornije i najstrašnije bombardiranje savezničkih zračnih formacija. (...) čitav potrebni administrativni život grada preseljen je sa poluotoka u Stanove i ostala prigradska naselja.(...) Počinje iseljavanje grada po okolici i čak preko mora. Napuštaju se razoreni domovi a oni najsiromašniji zauzimaju do idućeg bombardiranja stalna nova prebivališta u podrumima visokih i masivnih stambenih zgrada. (...) Sa svih strana velika jata aviona približuju se gradu. Avioni su nad gradom u isto vrijeme kada zavijaju sirene.(...)Zajedno sa još nekolicinom osoba uspijevam se nekako dokotrljati do zvonika koji se sav trese od eksplozija(...) Kad je prestalo zujanje aviona izašli smo vani i vidjeli: dim, vatru i prašinu. Sve je bilo u neredu. Mnogo je ljudi stradalo jer su upravo bili zatečeni na ručku. (...) pored mnogo poginulih građana, čiji se broj ne zna najviše su stradali najvredniji kulturni spomenici grada: krstionica katedrale i samostan sv. Marije (...)" Crkva sv. Mihovila bila je oduvijek tradicionalno prva ispovjedaonica Zadarske nadbiskupije u kojoj su redovnici ispovijedali čitavo jutro i poslijepodne. Tada je u samostanu sv. Mihovila boravio i otac Anđelko Buratović, koji je završio 1943. u koncentracijskom logoru Dachau. Nakon završetka Drugog svjetskog rata mnogi redovnici, kao otac Ciprijan Lisica, padre Vjencislav Bandera ( posebno sam se divio padre Banderi i to, ne samo zbog njegovih odličnih prodika u crkvi sv. Šime, nego i zato što je jedini, za razliku od nekih zadarskih svećenika i biskupa priznao da ima sina op.a.) i otac Roberto Škunca vratili su se u Zadar. Vratio se iz logora i otac Anđelko Buratović. Već od 19. prosinca 1944. gradske vlasti subotom organiziraju čišćenje ulica. Ti dobrovoljno - obvezatni "udarnički radovi" trajali su oko dvije godine. Ruševine su se prevozile vagoncina ili karovima koje su vukli konji kojima su nasipavane uvala Jazine i Kolovare. Otac Ciprijan Lisica, kao i mnogi redovnici sudjelovali su čišćenju ulica, posebno onih oko zadarskih crkava. 

Od 1945. do 1990. katolička Crkva u Zadru, kao i u cijeloj Hrvatsko bila je jako poštovana od nas vjernika. Država ju nije milovala ali nije ni napadala kako neki danas pišu. Prisjetimo se uspješne suradnje barda hrvatske književnosti Miroslava Krleže i zadarskog nadbiskupa Marijana Oblaka. Plod te suradnje je današnja zgrada SICU (Stolna izložba crvene umjetnosti poznata kao Zlato i Srebro Zadra) u Zadru sagrađena 1974. godine. Za vrijeme komunizma Crkva je bila siromašna, ali moralno vrlo jaka. Čim dobije lažnu slobodu, ona se pokvari. Crkva je devedesetih godina ušla u jedno vrijeme za koje nije bila spremna. Onaj tko iole poznaje zna da postoje periodi rastuće Crkve i dekadencije. A ta dekadencija dolazi onda kad se iznevjeri osnovno poslanje. Služiti Bogu i poslanju. Svećenici nisu pozvani da budu čuvari nacionalnog identiteta, neka to rade političari, a narod ih mora provjeravati. Svećenici moraju čuvati Gospodina Uskrsloga i moraju to naviještati. Kada god je Crkva iznevjerila poslanje, Bog je poslao nekog da je očisti. Pa nije komunizam došao sam. I danas stoji grijeh crkvenih struktura i kad-tad doći će netko tko će Crkvu ponovo očistiti.

Godine 2005. teatralni zadarski nadbiskup Ivan Prenđa pokrenuo je akciju za osnutak metropolije u Zadru, što je Sveta Stolica odbila, a poznato je da se kod osnivanja Splitske metropolije Zadar nije htio priključiti Splitskoj metropoliji ( mogao se priključiti Kaptolu ako je alergičan na Split, premda nam Split preko Novog radija redovito šalje vremensku prognozu op.a.), jer bi izgubio status nadbiskupije i postao biskupija, pa bi tašti zadarski nadbiskup jednim potezom pera postao "obični" biskup. Tada su Prenđu napali talijanski iredentisti člankom koji je objavljen u njihovim novinama Didesa Adriatica koje izlaze u Rimu (2006, br.3, str.15). Da se zadovolje sve tri strane (Svetu Stolicu, taštog zadarskog nadbiskupa i talijanske iredentiste), Zadru je ostala nadbiskupija izravno podređena Svetoj Stolici. Kada nije uspio u osnutku metropolije nadbiskup Ivan Prenđa, kao i svi veliki Hrvati uveo je postavljanje vatikanske zastave na Sjemenište. Ta se zastava vijorila i 21. studenoga 2010. godine kada je nadbiskup Puljić redio đakone. Neke su zadarske tiskovine zaključile da je i poslije Prenđe Prenđa. Početkom 2008. godine predložio sam predsjedniku "Društva Stanaraca" Čedomiru Perinčiću da organizira proslavu 650-te obljetnice Velikog Zadarskog mira 1358. kao sjećanje na naše hrabre pretke koji su pomogli ugarsko-hrvatskom kralju Ludoviku I. osloboditi Zadar od Mlečana. Ubrzo je organiziran sastanak Društva sa predsjednikom MO Stanovi Brankom Dukićem.

Dogovoreno je da se naruče 400 pozivnica i da dvadesetak Stanaraca i Stanarski u večernjim satima uvježbavaju stare stanarske pjesme na katu zgrade stare škole kako bi što svečanije nastupili na dan proslave ove obljetnice, značajne, kako za povijest Zadra, tako i za Stanarce. Grad je obećao dati Društvu 8000 kuna. U crkvi Gospe Mira na Stanovima nedjeljne mise održavaju se u 8, 9,30 i u 11 sati. Većina nas starijih Stanaraca tradicionalno odlazimo na misu u 11 sati. U nedjelju 24. veljače 2008. nakon mise sastali smo se ispred dvorišta kuće Branka Dukića: Branko Dukić, Boris Dukić, Ante Dukić Bili, Mate Perinović i ja. Tada nam je Branko Dukić, u svojstvu predsjednika MO Stanovi izjavio da ga je telefonom nazvao nadbiskup Ivan Prenđa i rekao da zabrani Stanarcima proslavu 650-te obljetnice Zadarskom mira. Na to sam ja burno reagirao poslavši u "onu stvar" njega, nadbiskupa i sve stanarske šotobandijere.

U međuvremenu je naišao poznati najdugovječniji stanarski političar Milivoj Dujela. Čuo je što sam rekao pa mi se obratio riječima: "Ti Ferdo ni danas se nisi uhvatio pameti. Prije smo bili mi komunisti na vlasti, a danas smo mi hadezeovci i to trebaš poštivati". I njega sam "počastio" istim riječima kao Branka Dukića (poznajući ga sigurno se sprema uvući u Kukuriku koaliciju op.a). Branko Dukić je simpatičan i dobar ginekolog. Da bi Grad izbjegao financiranje izgradnje dječjeg vrtića kao i već dvadeset godina najavljeno proširenje Puta Stanova i izgradnju odvodnje na Stanovima, lukavi Zvonimir Vrančić, da ne napravi ništa od toga, elegantno je taj financijski problem riješio unaprijedivši Branka Dukića za ravnatelja zadarske Ginekologije. Branko Dukić je i član Gradskog vijeća i, kao i bivši komunisti u sve se petlja, pa tako i u rad Društva Stanaraca. Nijedan sastanak Društva nije mogao početi dok ne stigne Branko Dukić, pa je Društvo zanemarilo osnovni motiv svojeg osnivanja zapisan u Statutu u čijem Članku 10 piše da je "svrha, cilj i djelatnost Društva čuvanje i njegovanje njegovih povijesnih, kulturnih, folklornih i drugih vrijednosnih područja Stanaraca".

Umjesto da djeluje u skladu Statuta, Društvo je postalo produžena ruka HDZ politike na Stanovima, što je razlog da sam se povukao iz Društva, premda sam ga 1993. godine osnovao. Potvrda ovome je, premda su Stanarci najstariji Zadrani nijedna ulica na Stanovima nije posvećena nijednom zaslužnom Stanarcu a njih je u povijesti bilo mnogo. Dovoljno je spomenuti učitelja Ivana Dukića (1806.-1878.) koji je predavao u jednorazrednoj školi u Preku od 1844. do 1847. godine. Ovo je bila prva škola otvorena na otoku Ugljanu 1842. godine ( vidi "PREKO" POVJESNE, GEOGRAFSKE, FOLKLORISTIČNE I KULTURNE CRTICE-Tisak Dubrovačke Hrvatske Tiskare 1924, DUBROVNIK 1924. str. 57). Vjerujem da je i njegova zasluga što danas nema nijedne kulturne ustanove u Zadru a da u njoj nije zaposlen poneki Prečanin. Najbolji je primjer Radovan Dunatov.

Zapravo on nije primjer, jer je priznao učiteljici Perici Aras (Rina Aras) da jedna ulica na Stanovima nosi njeno ime, a nije ispunjavala ni minimalne uvjete po unaprijed zadanim kriterijima za preimenovanje ulica. Učiteljica Perica Aras bila bi zadnja učiteljica u stogodišnjem nizu učiteljica i učitelja koji su učiteljevali u školi Stanovi da bi joj se bilo što moglo posvetiti. Tijekom nastave nije gasila cigaretu, premda je prije više od 60 godina prosvjetarima bilo sugerirano da ne puše na nastavi kako ne bi ugrožavali zdravlje najmlađim , posebno neishranjenim učenicima. Učiteljica Perica Aras pušeći po učionici (koju bi jedino ona zadimila) oko naših klupa širila je neugodan zadah notornog pušača od kojeg smo se mi učenici udaljavali koliko smo to mogli i smjeli, što je razlog da sam bio odličan učenik (vidi moju svjedodžbu u knjizi "Zašto Poluotok gubi život i dušu"), ne zato što sam bio prepametan, nego da se učiteljica ne bi približila mojoj klupi radi ispravljanja zadaće. Umrla je prerano od raka pluća. Sigurno su rak pluća i politički utjecaj Davora Arasa bili osnovni kriteriji da joj se posveti jedna ulica na Stanovima.

Kad je već postavljena ploča na njoj bi trebalo pored natpisa "Rina Aras učiteljica", dopisati "koja je postigla rekord u pušenju na nastavi". Kod nas Hrvata zna se, da radimo dobro, biramo krivo pa sve ukupno ispadne krivo. Zato propadamo. Za razliku od učiteljice Perice Aras, učitelj Ivan Dukić, koji je prije više od 170 godina podučavao, pored ostalog i pretke Radovana Dunatova, ispunio je maksimalne kriterije da mu se na Stanovima posveti neka ulica. Spominjem i stanarskog profesora i kanonika Ivana Perinovića (1810-1862.) koji je svoje članke pisao u "Zori dalmatinskoj". Za njega Zadranin prof. dr.sc. Juraj Gracin u svojoj knjizi "IZ ZADARSKE POVIJESNICE" piše da je profesor Ivan Perinović u svom pisanju isticao "težak ali slavan i vazda pobjednički put Hrvata kroz povijest".

Ne smijem zaboraviti stanarskog učitelja Antu Marka Dukića (1883.-1944.) koji je predavao u vježbaonici čuvene šibenske Učiteljske škole. Prof. dr. sc. Mate Zaninović u knjizi mr.sc. Tatjane Stupin "Misionari Svjetlosti" našeg Antu Marka Dukića podiže na razinu Vjekoslava Kaleba. Ante Marko Dukić bio je svestran, pravi erudita, govorio je pet jezika. Da i danas među Stanarcima ima vrsnih znanstvenika potvrđuju svojim članstvom u Nacionalno znanstveno vijeće moja sestra prof. dr. sc. Anamarija Perinović Grancarić i dr. sc. Andrej Dujela, a od Arbanasa maestro Valter Dešpalj. Zanimljivo je, da Zadar ima dosta znanstvenika koji se bave politikom. Ono što ne mogu postići u znanosti postižu u politici. Zadarskim pravašima, među kojima je i pokoji bivši komunist, ne smeta što je Anto Đapić počasni predsjednik njihove stranke, premda je falsificirao svoj magisterij. Čovjek, Bože mi prosti, građen je kao Leonardov materijalista od dvije vreće. Iz jedne jede u drugu sere. I Zvonimir Vrančić zbog niskih ocjena u indeksu nije u znanosti mogao napredovati, pa se na žalost građana uhvatio politike, napustivši Bolnicu u dugu, kako bi i u Gradskoj blagajni ostvario dug. Nisu svi sa istom diplomom isti. Njemu je dobrobit građana zadnja rupa na svirali. 

Pored zabrane nadbiskupa Prenđe i maltretiranja Stanaraca od strane Čedomira Perinčića i Branka Dukića raspolovljeni pjevački zbor Stanaraca ipak je 25. veljače 2008. zapjevao u zgradi Doma sindikata u Kampo Kaštelo, što je imalo i simboličan značaj, jer su u ovoj četvrt Varošani - preci današnjih Stanaraca i Ludovikova vojska na blagdan sv. Zoila 16/17. prosinca 1357. pobijedili Mlečane. Tako su Stanarci proslavili 650-tu obljetnicu Zadarskog mira. Zanimljivo je, da je proslavi nazoćilo nekoliko zadarskih novinara, ali o ovoj proslavi ni slova nisu napisali u zadarskim tiskovinama. Toliko o nezavisnosti lokalnih novina. Poznati zadarski pjesnik Slavko Govorčin tada mi se obratio riječima: " Profesore ( nisam profesor) šteta što ovako veliku i značajnu stanarsku obljetnicu Grad nije podržao". 

Svečana 650-ta obljetnica Zadarskog mira proslavljena je u travnju 2008. u crkvi sv. Frane. Tom prilikom je prof. dr.sc. Mladen Ančić naglasio da Mletačka Republika, radi falsificiranja kontinuiteta upravljanjem Dalmacijom u svojoj historiografiji ne spominje Zadarski mir (Zadarskim mirom prekinut je kontinuitet mletačkog upravljanja Dalmacijom u trajanju od 51 godine op.a.). Tada je svećenik, koji je predvodio misu sa oltara objavio da nadbiskup Ivan Prenđa zbog bolesti neće nazočiti proslavi. Slijedeće godine (2010.) mons Ivan Prenđa je naglo preminuo. Nekim Zadranima bilo je žao, ja pak mislim da ga je Bog pozvao na informativni razgovor jer je Ivan Prenđa počeo izigravati Boga. A prva Zapovijed Božja glasi: "Ja sam Gospodin Bog i nema drugih Bogova osim mene". Ivan Prenđa, čiji su predci uz pomoć mletačke vlasti 1733. godine preseljeni iz Turske Albanije u Zemunik (prema don Milu Čurkoviću bila je to druga seoba Arbanasa op. a.), nije smio omalovažavati moje pretke koji su s mukom i patnjom preko 7 stoljeća čuvali hrvatski Zadar za maticu Hrvatsku, nije bio vrijedan da propovijeda Evanđelje. Navedeno potvrđuje da je Zadarska nadbiskupija politička biskupija, obzirom da organizacijski to nije u mogućnosti postati, jer pod sobom nema ni jednu sufragenu (biskupiju), a da bi zadržala status nadbiskupije pala je pod jurisdikcijom Vatikana koji je produžena ruka talijanske vanjske politike. Najbolje se to odrazilo kada je prije nekoliko godina Italija jednostrano proglasila svoj ZERP, osporivši Hrvatskoj da i ona to isto učini, pozivajući se na svoje povijesno pravo ribarenja na hrvatskoj strani Jadrana. Pored vješanja vatikanske zastave na zadarsko Sjemenište i ne obilježavanja blagdana sv. Zoila, jurisdikcija Vatikana nad Zadarskom nadbiskupijom je najjače talijansko oružje koje pokazuje da nije u potpunosti završena tisućljetna borba Hrvata da samostalno i u potpunosti gospodare svojim dijelom Jadrana.

Cijenjeni don dr. sc. Pavao Kero opasnost vatikanske jurisdikcije nad Zadarskom nadbiskupijom prije dvije godine preko TV Voxa i Zadarskog lista je negirao, što ni gospodarski, ni politički, ni nacionalno nije racionalan stav s hrvatske, posebno sa zadarske strane.  Prošle nedjelje poslije mise moj prijatelj Šime ukorio me, da idem na misu a pišem protiv Crkve. Odgovorio sam mu da sam ja kršćanin i da su moje kritike prema Zadarskoj nadbiskupiji u skladu s Evanđeljem ( buđenje nade i u bolje dane op.a.).

Notorna je istina da svatko tko besplatno piše, djelomično to čini, kao i ja zbog vlastite taštine. Ali, pored taštine pišem i iz drugih motiva. Pratim, prema proživljenoj povijesti mojih predaka stotinjak zadarskih obitelji čiji su preci bili autonomaši, talijanaši, fašisti, komunisti, Jugoslaveni, da bi devedesetih godina njihovi potomci postali najveći Hrvati. Da je njima bar jedan milimetar srca kucao za Hrvatsku i hrvatski Zadar ne bi došli u ovakvu nezavidnu situaciju, da smo opljačkani i da nam je ekonomski, a i dio političkog suvereniteta ravan nuli, to jest, kako je jednom lijepo napisao Herenda, da smo "radi Unije popušili pušenje". Ovi veliki Hrvati totalno su mi nabili kompleks egzistencijalne i nacionalne ugroženosti. Postoji jedno pravilo u povijesti koje se ponavljalo, da se one koje jedna vlast proganjala, druga vlast postavljala. Ovo pravilo uglavnom ne važi za Zadar. Oni koji su bili na vlasti ili pri vlasti i danas su na vlasti. Proganjani su uvijek u najvećem broju isti što najbolje pokazuje zabrana predstavljanja mojih knjiga u javnim ustanovama na Poluotoku. Imam jednog starog prijatelja Zadranina u Zagrebu kojem liječnici, kao i meni daju 6 + 6 (mjeseci ) i kad god objavim knjigu ili napišem neki tekst na portalu on me nazove i kaže "Piši, samo piši ". Ovu mi rečenicu ponavlja bar pedeset puta u tijeku našeg jednosatnog razgovora. I on i ja svjesni smo da je moje pisanje samo prdac u ispušni lonac autobusa krcatog domoljubno srcedrapajućih zadarskih komunjara, udbaša, doušnika UDB-e u kojem se može naći i pokoja sveta osoba, a koji su, kao Zdravko Tomac prikopčani na politički ventilator. U tijeku granatiranja Zadra ovog mojeg prijatelja lovili su i naši i njihovi Udbaši. Naredba je bila :"Pucaj, pa tek onda viči tri puta stoj!" Naime, u razdoblje prije devedesetih, u doba kad je jugoslavenska tajna služba regrutirala kriminalce za političke zadatke po zapadnim metropolama, iz tog miljea dolazili su "povratnici" u Hrvatsku, ostavši pritom u vezi s ljudima koji su u međuvremenu promijenili službu i političkog gospodara. Zato nije slučajno da je državna novinska agencija dobila ime - Hrvatska izvještajna agencija, pa je akronim, HINA, poprimio oblik starije, arhaične hrvatske imenice koja označava laž. Velika je šteta što Hrvatska nije devedesetih godina provela lustraciju (čišćenje od komunističkih i udbaških grijeha kao i ispitivanje njihove savjesti op.a.), kao što su to napravile Poljska, Mađarska i još neke države.

Koliko je sv. Zoilo kost u grlu, ne samo Zadarskoj nadbiskupiji, nego i Vatikanu dokazuje da se Sancto Zoil nalazi na popisu zadarskih svetaca zapisanih na obodu sunčevih kolektora "Pozdrav suncu" ali se ne nalazi u katoličkom kalendaru. Da su moji preci od polovice 14. stoljeća baštinici slavljenja sv. Zoila najbolje priznanje dobio sam kada mi je nedavno na Kalelargi prišao predsjednik Udruženja obrtničke komore Zadar gosp. Mladen Malta i ispričao se što 16. prosinaca na blagdan sv. Zoila neće biti u Zadru, jer tog dana ima Skupštinu u Zagreb. Naime, gosp. Mladen Malta prvi je od vodstva Komore osjetio značaj proslave blagdana sv. Zoila za budućnost obrtnika na Poluotoku. Prije 4 godine, zahvaljujući, pored ostalog i mojem upornom pisanju o sv. Zoilu u Varošu je organizirana manifestacija "Prosinac na Poluotoku" koja nije bila dugog daha. Tada sam napisao podršku ovoj Manifestaciji:
"'Društvo za zaštitu biciklista u prometu' Zadar

Udruženje Obrtnika-sekcija trgovina Zadar

Predmet: Podrška Manifestaciji «Prosinac na Poluotok» uz obilježavanje blagdana
sv. Zoila (16. prosinca) zaštitnika Zadra u prošlosti zadarskom puku najmilijeg sveca, koji je stoljećima u Zadru osporavan od papa, Mlečana, Francuza, Austrijanaca,Talijana, Jugoslavena, pa je zadarskom puku bilo samo povremeno dozvoljeno, jedino sv. Zoilu, slaveći ga, pjevati pjesme na hrvatskom jeziku.

«Društvo za zaštitu biciklista u prometu» Zadar iskreno vas podržava u vašoj Manifestaciji u Prosincu koja je počela diplama, sviralama i rogovima simbolizirajući tako višegodišnju sudbinu naših-vaših trgovaca čije se danas radnje i trgovine na Poluotoku svakim danom sve više zatvaraju . Ovo je Društvo prije pet godina i osnovano u svrhu zaštite povijesne jezgre Grada od sve veće agresivnosti automobila što je posljedica ekonomskog i urbanog kaosa u našem Gradu u kome stradavaju najviše ljudski resursi ( građani Zadra), kao i naši trgovci i obrtnici na čije smo usluge stoljećima bili navikli. Već danas u ovim kasno jesenskim danima Poluotok doslovno zjapi prazan, jer su na mjesto tradicionalnih trgovina na najatraktivnijim lokacijama na Kalelargi došle banke koje jedine mogu plaćati astronomski najam od nekoliko tisuća eura.
.....................................................................................................................
Preko 1000 godina staroj tradiciji zadarskog puka, težaka, ribara, sitnih trgovaca i obrtnika prosinac je bio najdraži mjesec, a sv. Zoilo koji se slavio 16. prosinca najmiliji svetac. Početkom adventa (došašće, kod katolika vrijeme od oko 6 tjedana prije Božića koje označava početak crkvene godine) oko četrdeset crkava, benediktinskih samostana i visoko plemstvo uključivalo se u akciji pomaganja, darivanja ( platno, plugovi, poljodjelski alati, sol, dvopek...) i zahvaljivanja puku koji ih je tijekom cijele godine vjerno služio, kopao njihove njive, vinograde, voćnjake, čuvao njihovo blago, lovio najbolju ribu. Puk bi im se za pomoć i primljene darove, zahvaljivao pjevajući pjesme zahvalnice,veličajući njihovu kršćansku ulogu u slozi sa pučanima. Zahvaljujući takvom običaju današnji Stanarci - potomci starih Varošana, jedni od rijetkih zadarskih baštinika opstali su u Zadru do današnjih dana.
Srdačan pozdrav Predsjednik Društva" U Zadru, 06. prosinca 2007. mr.sc. Ferdinand Perinović"

Godine 2008. na jednom sastanku s Upravom grada kojem sam nazočio blagajnica Gradske uprave Grozdana Perić predložila je da se "Prosinac na Poluotoku" preimenuje u "Advent na Poluotoku". Ta osoba vodi groznu Gradsku blagajnu u dugu od 80. milijuna kuna. Kada je prije nekoliko godina uplatila 126.000 kuna Zadarskom klubu u Zagrebu, Pavao Jerolimov ubacio ju je u Zadarsku kroniku "Dogodilo se na današnji dan"( premda bi joj bolje pasala Crna kronika). Za njega moj Stanarac Mladen Dukić, koji je domar u Zadarskom klubu kaže da je tamo Jerolimov Bog. I jeste, kada je Grozdanu Perić svrstao među značajne osobe Zadra.

Ako don Milivoj Bolobanić, za koga jedan moj kolega koji stanuje blizu Katedrale kaže da je " hopa-cupa egzorcist"( kada drži prodike o moralu zabava je zajamčena), dakle, ako on u svojoj knjižici " SVETIŠTE ZADARSKOG ZAŠTITNIKA SV. ŠIMUNA " iz 1973. ne spominje da je današnja crkva sv. Šime od 1567. do 1632. bila posvećena Gospi Mira ili kako se još zvala Gospa od Varoša, a moji roditelji i prof. Ivo Petricioli tu činjenicu spominju, ako je učiteljica Perica Aras svojim pušenjem u učionici trovala generacije stanarskih učenika, pa i mene, i usprkos tome nosi ime jedne ulice na Stanovima, ako pauk ne diže automobile čiji su vlasnici podobni HDZ-u, ako je Živko Kolega još uvijek predsjednik Nadzornog odbora Luke i predsjednik Skupštine Gradskog vijeća premda je primao proviziju kada je bio član NO Hoteli Borik, ako je strancima jeftino rasprodano zadarsko zlato (Tankerska Plovidba) i srebro ( Dalmatinska banka), ako zadarski nadbiskup zabranjuje Stanarcima proslavu 650.-te obljetnice Zadarskog mira, ako je Zadarska nadbiskupija pod izravnom jurisdikcijom Vatikana, ako Italija Hrvatskoj osporava proglašenje ZERP-a, ako vatikanska zastava visi na Sjemeništu u Zadru, ako Gradska uprava ne polaže vijenac na spomenik palim partizanima za slobodu Hrvatsku, što znači i slobodan Zadar, ako Davor Aras zabranjuje predstavljanje mojih knjiga u Znanstvenoj knjižnici u Zadru, ako Zadarska nadbiskupija ne slavi blagdan sv. Zoila, ako srednjoškolci zbog krizmanja i maltretiranja vjeroučitelja i svećenika, kao i zbog međusobnog maltretiranja moraju učiti vjeronauk umjesto etike koja je humanija, onda je ovo sumrak hrvatske nacije i demokracije. Ustvari ovo je blaži oblik fašizma.


Da bi se vratio duh i život na Poluotoku, potrebno je slaviti Dan Zadra na blagdan Svi Sveti, kako su to 1944. godine odlučili partizani ( ne komunisti i boljševici). Vrijeme je da napokon, preko blagdana sv. Zoila uspostavimo dijalog sa sedmostoljetnom tradicijom pomaganja siromašnih i nemoćnih u Zadru kroz manifestaciju"Prosinac na Poluotoku". Svjestan sam da se ovo neće dogoditi dok je Zvonimir Vrančić gradonačelnik Zadra. On je odgojen da ne voli svece, pogotovo ne sve svece, tj. Svi Svete.
Moj doprinos proslavi blagdana sv. Zoila su izložbe "Dica Kalelarge" i "Varoš" postavljene u prostorijama Udruge umirovljenika "Poluotok" koje se nalaze u zgradi na Poljani Natka Nodila na Poluotoku. Na fasadi zgrade postavljena je ploča na kojoj piše:
NA OVOME MJESTU NEKADAŠNJEM SAMOSTANU
SESTRA DOMINIKANKI U ZADRU
NAPISAN JE GODINE 1345
RED I ZAKON
OD PRIMLJENJA NA DIL DOBRPOGA ČINJENJA
SESTAR NAŠIH SVETOGA OTCA NAŠEGA DOMINIKA
NAJSTARIJI OČUVANI TEKST NA HRVATSKOM JEZIKU PISAN LATINICOM
0 650. OBLJETNICI
SPOMEN-PLOČU PODIGLA GODINE 1995
DRUŽBA "BRAĆA HRVATSKOG ZMAJA"
Iz teksta se vidi da je "RED I ZAKON" napisan baš u vrijeme (1345.) pobune Zadrana protiv Mlečana.

Ps. Prije deset dana nazvao sam ORL ambulantu za pregled tumora. Odgovoreno mi je da nazovem krajem mjeseca i da ću se valjda uspjeti upisati za prvi mjesec slijedeće godine. Ljutim se na one grozne koji su glasovali za desetak liječnika koji su napustili Bolnicu i zaposlili se po lokalnim samoupravama, kao i na one koji su dozvolili da neki liječnici u Bolnici dogovaraju privatni termi, što je glavni uzrok dugom čekanju na preglede koji idu na teret HZZO. Još mi se i Zvonimir Vrančić sa Vox televizije grozno smije. Da je njemu do dobrobiti građana i života na Kalelargi, kako se stalno teatralno hvali, zbog duga Gradske blagajne od 80 milijuna kuna trebao bi polovicu djelatnika Gradske uprave, uključivši i ona dva dokona dogradonačelnika poslati na neplaćeni dopust, a ostalima podijeliti minimalac, kako to rade odgovorni. Što je najvažnije i produktivnost Gradske uprave bi se time povećala. Vrančić bi se pak trebao vratiti u Ginekologiju ili se i sam prijaviti na Zavod za zapošljavanje. Vjerujem da bi Zadrani, osobito obrtnici zbog nižih nameta taj njegov potez oduševljeno pozdravili.
mr.sc.Ferdinand Perinović