U ruci držim Poziv, citiram tekst: " U utorak,22. studenoga u 12,00 sati u Izložbenoj dvorani Znanstvene knjižnice Zadar otvara se tradicionalna godišnja izložba 'IZDAVAŠTVO NA ZADARSKOM PODRUČJU', koju Knjižnica priređuje povodom Mjeseca hrvatske knjige i Dana Grada Zadra." Pozivu se ne ću odazvati. Evo zašto.
Tridesetog listopada 2007. godine u Svečanoj dvorani zadarskog Sveučilišta organizirana je tribina na temu "Budućnost Poluotoka": Koliko se sjećam, okrugli stol zauzeli su zadarski sociolozi; Miro Jurić i Inge Tomić ; arhitekti Igor Pedišić i Zdravko Livaković. Malo poslije okruglom stolu prišao je Miljenko Domjan bez razloga. Promotor tribine bio je zadarski novinar Slobodne Dalmacije Ivica Nevešćanin. U publici bili smo mi, okrugli Zadrani. U nedjelju, 6. studenog 2011. u na TV Vox u emisiji "1:1" koju vodi novinar Šenol Selimović kao gost nastupio je Miljenko Domjan. Doznao sam da se rodio na Rabu, da se nije mogao upisati u građevinsku školu jer je imao matematiku 1 ili 2 i da se zbog toga upisao na Umjetničku akademiju u Rijeci. Kasnije se zaposlio na zaštiti spomenika u Zadru, dobio mnoge, čak i međunarodne nagrade. Naglasio je da u Zadru nema ni jedan spomenik koji nije obnovljen i da odlazi u mirovinu u svoj rodni Rab gdje će loviti ribu. Za razliku od Domjana, ja sam rođen u Zadru, malo sam stariji od njega, imao sam matematiku 4 ili 5 i jebe mi se za obnovljene spomenike na Poluotoku, ako se ne obnavlja urušena zgrada Vojne Bolnice(koja se nalazi u Ulici Jurja Barakovića, a djelovala je od 1611. godine), kao i stare stambene zgrade u Varošu i Kampo Kaštelo koji su najveći spomenici kulture, rada i života u prošlosti mojih Varošana, koji su stoljećima Zadru čuvali hrvatski identitet. Ne obnavljanje ovih zgrada u kojima žive ljudi, ugrožava budućnost Poluotoka. Na žalost, već je devedesetih godina Poluotok počeo gubiti život i dušu, kada se evidentan broj zadarskih komunista učlanilo u HDZ. Tada se moralno politička pogodnost preselila iz zgrade koja se nalazi na Trg Pet Bunara u katedralu sv. Stošije. U svrhu preobraćenja komunista, što je značilo iz njih istjerivanje vraga, poznati zadarski egzorcist, kontroverzni svećenik don Milivoj Bolobanić u organizirao je u Katedrali noćno klanjanje, tj. orgijanje, što je zadarskoj mladeži poslužilo kao okidač za njihov početak orgijanja vikendom na Poluotoku. Tjeranje vraga trajalo je, sve dok stanovnici Poluotoka nisu dojavili papi, pa je don Bolobanić 2006. godine premješten u crkvu Gospe Mira na Stanovima. No, i tamo je nastavio sa orgijama. Čak je dao uz crkvu postaviti nakaradni šator, kako bi brojni hodočasnici iz cijele Hrvatske svake prve nedjelje u mjesecu mogli komotnije orgijati. Tako je stanarska crkva Gospe Mira postala jedina crkva u Hrvatskoj u kojoj je petkom organizirano cjelonoćno klanjanje. Kako ova crkva nema dovoljno WC-a hodočasnici su, na negodovanje stanovnika okolnih obiteljskih kuća, osim što bi svojim automobilima zakrčili dvorišna vrata, "blagoslivljali" injihove vrtove". Jednako tako, i vladajući HDZ je polovicom devedesetih godina organizirao masovno zapošljavanje podobnih ( oni koji su mu se duboko klanjali) u Gradskoj upravi, tako da je prvotnih 77 zaposlenih naraslo na 172. Tu ubrajam još i dva dokona dogradonačelnika. Da bi tu prekobrojnu svitu Grad mogao plaćati izmislio je desetak nameta, a posebnu težinu imala je spomenička renta koju su morali plaćati ugostitelji, trgovci i obrtnici na Poluotoku ( svi poslovni prostori). Jasno je, da su oni svojim cijenama te namete prebacivali na stanovnike Poluotoka, što je razlog da je u proteklih 15 godina 80 posto obrtnika, kojima je zbog visokih cijena pala prodaja i 2000 stanovnika (6700-4700) moralo napustiti Poluotok. Naime, spomenici, koje je obnavljao Domjan su materijalni dokaz kulture koja pripada prošlosti, ne budućnosti Poluotoka. Nije budućnost Poluotoka u njegovim spomenicima, nego u njegovim stanovnicima. Nema dana da HRT ne hvali Dubrovnik, njegove spomenike i gay parade, ali HRT ne spominje da je zadnjih deset godina iz povijesne jezgre Dubrovnika iseljeno 4200 stanovnika(preko 82 posto) i da ih sada ima jedva 800. Kao zadarski baštinik ne želim da Zadar doživi sudbinu Dubrovnika, da Domjan u mirovini na Rabu dnevno ulovi bar pokoju ribu, a da ja mjesečno na Kalelargi ne mogu uloviti bar jednog Zadranina iz moje generacije. Zato sam prethodno napisao da je Domjan sjeo za okrugli stol bez razloga. I nije mi drago da novinar Selimović poziva u goste, one koji su posredno ili neposredno utjecali da Poluotok svakim danom sve više gubi život i dušu, nego bi za budućnost Poluotoka bilo učinkovitije da poziva one Zadrane koji se trude ( npr. obrtnike, vlasnike caffe Đina ili Borgo) obnoviti život i dušu na Poluotoku.


U studenom 2007. godine u rubrici "odjeci i reagiranja "Zadarski list je objavio moje reagiranje na članak "Zašto je odgođeno predstavljanje knjige (3)" u kome sam naveo da su razlog zabrani predstavljanje moje knjige "Dan kada su sva zvona zvonila", najavljeno za 31. listopada 2007. u dvorani Znanstvene knjižnice Zadar, bile riječi koje sam izgovorio na tribini "Budućnost Poluotoka" organiziranoj dan prije, to jest, kako sam gore naveo 30. listopada 2007. godine u Svečanoj dvorani Sveučilišta u Zadru. Na mnoga pitanja koja su okruglom stolu postavljali ugledni Zadrani nije bilo konkretnih odgovora. Jedino sam se ja, javljajući se za riječ za tadašnje (kao i za sadašnje) stanje i budućnost Poluotoka dao odgovor: "Ovakvi okrugli stolovi služe više za intelektualne vježbe. Zadar je hrvatska metropola heroine i podzemlja građevine, a za sadašnje stanje i budućnost Poluotoka odgovorna je gradska vlast čiji je jedini motiv i vizija provizija, pa pojava novih zgrada u gradu nabija zelene površine i izbija (prisilno preseljava Zadrane) urbane ljudske resurse. Gospodin Ante Gradiška u svojoj stalnoj kolumni "Moj osvrt" u Zadarskom listu od 29. siječnja 2008. pod naslovom "U via Zadar... itd." naveo je da je ova moja "simpatično metaforična i polurimovana rečenica ubitačno točna - postoji li, uostalom, 'iti' jedan stanovnik koje je i sam ne bi potpisao?! Perinović je naglasio i to da je njegov istup izazvao 'veliki pljesak'- 'iz priloženog' vidimo da je on bio itekako zaslužan".

Na dan promocije knjige nazvala me je ravnateljica Znanstvene knjižnice Milenka Bukvić i obavijestila da se odgađa promocija, a da kao razlog odgode naveden svoju bolest. Kad sam to odbio rekla mi je da ona od Grada prima plaću, a ja sam joj odgovorio neka da ostavku (što je ona poslije godinu dana i učinila), jer sam ja, kada sam bio u sličnoj situaciji dao ostavku kada sam bio direktor Tekstila. Naime, najveći dioničar i predsjednik Nadzornog odbora Tekstila Blaženko Lovrinov tražio je od mene da mu radnici Tekstila prodaju dionice, u suprotnom da ih smjenjujem, smanjujem plaću, maltretiram i slično što sam odbio. Podnio sam ostavku i završio na ulicu, pa mi je supruga Branka prigovorila da gdje god da se zaposlim pravim probleme. Tada (2007.) bio sam čvrsto uvjeren da je zbog mojih riječi izgovorenih na spomenutoj tribini tadašnji gradonačelnik Zadra Živko Kolega izravno dao nalog ravnateljici Znanstvene knjižnice Zadar Milenki Bukvić da zabrani (odgodi) predstavljanje moje knjige "Dan kada su sva zvona zvonila". Moje uvjerenje polazilo je od poznavanja karaktera Živka Kolege koji je 1996. zajedno s bivšim saborskim zastupnikom Zdenkom Matešićem bio član Nadzornog odbora "Hoteli Borik". Pored njih u Nadzornom odboru Borika bila su tri predstavnika Slavonske banke kod koje je Borik podizao ogromne kredite, više u svrhu (varanja a ne stvaranja) mešetarenja, a manje za investiranje u hotelske objekte. Tako je Borik za relativno male novce, prvo pao u ruke Slavonske banke da bi već oprobanom tehnikom preko Hypo banke došao u posjed austrijskog vlasnika. Do dolaska Živka Kolege i Zdenka Matešića u Upravni odbor Borika, Termokomerc Zadar, kojim sam tada rukovodio, popravljao je instalacije centralnog grijanja i tople vode u hotelskom naselju Borik. Posebna suradnja Termokomerca i Borika došla je do izražaja u tijeku Domovinskog rata, kada je ponovo smrt bila u modi jer su po gradu padale granate i trebalo je imati velike hrabrosti da se kombijem nakrcanim bocama acetilena i kisika krene u zavarivanje neke cijevi koja je propuštala u energetskom kanalu koji je spajao kotlovnicu i hotele. Tada je šef tehničke službe Borika bio vrlo iskusan i pošten ing. Bruno Grgurev. Rizik kao i odgovornost pri obavljanju zavarivanja cijevi bila je naša velika briga jer su u hotelima pored izbjeglica boravili hrvatska vojska i policija. Fakture Termokomerca Boriku bile su minimalne (moja mjesečna plaća iznosila je u protuvrijednosti tadašnjih 200 DEM), jer Borik nije imao dovoljno novaca a trebalo je nekako preživjeti. 1994. godine morao sam na operaciju kralježnice u Rijeci. Operirao me je dr. Eškinja. A onda jednog jutra iz Borika dobivam obavijest da je ing. Bruno Grgurev smijenjen a da je tehnički direktor Borika postao ing. Krsto Pestić. Poslije upoznavanja s Pestićem od njega dobivam kompliment da sam stručnjak, da će biti posla ali da mu trebam u buduće u ponudu ukalkulirati 20 posto provizije. Gospodin Pestić nije imao iskustva u održavanju kotlovnica i instalacija centralnog grijanja. Njegovo iskustvo svodilo se na nastavničko predavanje u školama po zadarskim otocima. Dakle, Upravni odbor Borika postavio ga je, jer je politički podoban za varanje, a ne za stručno i racionalno održavanje instalacija i kotlovnice hotelskog kompleksa. Svjestan da ću izgubiti posao, u vrijeme kada ga nije bilo previše odbijam takvu "suradnju". Pestić me poziva u kavanu Central i objašnjava da on tu prima samo plaću a da proviziju daje članovima Upravnog odbora koja pola ide u Centralu (Zagreb), a pola ostaje u Zadar, što potvrđuje danas javno poznatu činjenicu da je pored velikog Sanadera paralelno postojao veliki broj malih Sanadera. Čak smo se jednom prilikom našli sva trojica; Bruno Grgurev, Krsto Pestić i ja. Grgurev je tada rekao Pestiću da će mu se ta rabota odbiti o glavu. No, danas je svima jasno da je dovoljno imati hrpu novaca i Čedu Prodanovića pa da se glavi ništa neće dogoditi. Sve što sam prethodno napisao objavio sam prije 4 godine u svojoj knjizi "Kada je brig postao Bili". Tek danas, poslije 15 godina i vrapcima je jasan cilj ulaska Hypo banke u Hrvatsku pa tako i u Zadar, a jasno je i zašto su se oko Živka Kolege koji je danas predsjednik NO Luke Zadar, kao galebovi oko ribarskog broda okupile pravne osobe čija su poslovanja s Hypo bankom pod istragom. Prije nekoliko dana na televiziji gledam Živka Kolegu. Onako napuhan sliči mi na Benita. Najsmješnije mi je bilo vidjeti Danijela Telesmanića koji se nacrtao njemu iza leđa. Mislim se:"E moj Dida zašto smo se borili kada čuvaš leđa Živku Kolegi". Kako sam prije trideset godina magistrirao na Luci Zadar "Komparativne prednosti Luke Zadar u odnosu na ostale luke na Jadranu" sigurno bih bio stručnija osoba (kao i mnogi prerano umirovljeni ili nezaposleni zadarski inženjeri i ekonomisti) od liječnika Živka Kolege za nadzor nad investicijama u Luci ( čak se i u komunizmu nije događalo da liječnici uzimaju poslove ekonomistima i inženjerima, a da istovremeno u zadarskoj bolnici nedostaje liječnika), koje nisu male, ali nemam nikakve šanse da to postanem, jer sam i danas kao i do devedesetih godina prošlog stoljeća politički nepodoban.
Kada sam prošle godine (2010.) osobno predao jedan primjerak svoje knjige "Dica Kalelarge protiv četiri lažna mita u Zadru" Znanstvenoj knjižnici u Zadru, rečeno mi je da je veća "zasluga" Davora Arasa, nego Živka Kolege u donošenju odluke o zabrani predstavljanja moje knjige "Dan kada sva zvona zvonila" jer je on tada kao i danas predsjednik Nadzornog odbora Znanstvene knjižnice. Izgleda da mi je tada "krivu metu" (Živka Kolegu) postavila bivša ravnateljica Knjižnice Milenka Bukvić, rekavši mi da odgodim promociju knjige i da kao razlog navedem svoju bolest, jer da ona prima plaću od Grada.

Isto tako doznao sam da je za sve kriva bila moja svjedodžba čiji je otisak u navedenoj knjizi prije predstavljanja iste primijetio Davor Aras. U svjedodžbi pored ostalog stoji potpis učiteljice Aras Perice, pa je Davor Aras morao progutati još jedan falsifikat. Prvi falsifikat je nastao kada me je 1991. godine predsjednik Komisije za preimenovanje ulica u Zadru Radovan Dunatov telefonom nazvao da mu kao "pametan" čovjek pomognem jer je Vojna, sestra Davora Arasa navalila da jedna ulica na Stanovima nosi ime njezine majke Rine Aras, naglasivši, da ista ne ispunjava ni minimalne kriterije da joj se posveti neka ulica. Odgovorio sam mu da se drži zadanog kriterija pa da ne će pogriješiti, što on to nije učinio, nego je kao u agrarnoj reformi jednoj ulici na Stanovima dodijeljeno ime Rina Aras. Tako je ova ulica oduzeta Stanarcima (precima starih Varošana) kojima po prirodi stvari i Božjoj pravdi pripada da bi bila dodijeljena majci jednog nacionalnog ridikula. Drugi falsifikat je samo ime Rine Aras, jer se Davorova majka, kao učiteljica službeno potpisivala s Aras Perica što se vidi iz moje svjedodžbe. U Knjižnici mi je dalje rečeno, da dok je Davor Aras predsjednik Nadzornog odbora nemam nikakve šanse za buduće predstavljanje svoje knjige ili izložbe. Zamislite, ja koji sam u doba komunizma imao muda do poda, rođen na Kalelargi iznad prodavaonice PEKO, pohađao Zabavište, osmogodišnju školu Petra Preradovića i Pomorsku školu u Zadru, koji cijeli život stanujem na Poluotoku, znam sve sentimentalne adrese i legende na Poluotoku, moji su preci preko 7 stoljeća ugrađeni u demografski fundament hrvatskog Zadra, ni danas nemam šansu da u bilo kojoj javnoj ustanovi na Poluotoku promoviram svoje knjige. Odbili su me Matica Hrvatska, Loža, Arsenal, kao što sam prethodno naveo i Znanstvena knjižnica, a da zapravo nitko u potpisu odbijenice, kao i Davor Aras nije rođen u Zadru, što je vrlo indikativno kada smo svjedoci da Poluotok svakim danom sve više gubi život i dušu. Tako sam zbog upravljanja stranaca Zadrom i sam postao stranac u vlastitom gradu. Izgleda da su Zadar na prevaru sasvim preuzeli niži oblici života na evolucijskom prijelazu iz Udbaša u HDZ, to jest da se komunizam produžio samo pod drugim imenom. Inače, ne bi Ante Lozo ( brat Rajka koji je 1991. granatom usmrćen ispred zgrade Županije na Voštarnici) prije dvije godine na Narodnom trgu u Zadru govorio kako je UDBA ponovo na vlasti.

Kako nisam bio član Saveza komunista, ni Udbaš, ni doušnik UDBE, dakle ni prije kao ni danas nisam politički u trendu ne znam kako da reagiram. Davor Aras je u djetinjstvu kao sin komunista ( do 1971.Davor nije išao u crkvu, njegove sestre Jasna i Vojna ponekad. Jasna je majka malokalibarskog pravnika Edvina Šimunova koji nije sposoban ni Liburniju voditi kako treba, a moralno politički je podoban za vođenje nekoliko paralelnih stečaja ili neosnovane likvidacije poduzeća, kao npr. Zadarske tiskare) imao sve ono što ja nisam. Davorovi roditelji imali su kućnu pomoćnicu, Davor je normalno studirao, imao je, za razliku od mene dosta slobodnog vremena, bio je nogometni sudac, pisao za beogradske Sportske Novosti sve dok mu se krajem šezdesetih godina iz Beograda nisu zahvalili, da bi tek onda iz komunističke fotelje ( ili kako kaže jedan moj kolega, po lijevoj strani) uletio u Hrvatsko proljeće. Devedesetih godina Davor je, kao i Petar Šale i ostale provjereno zadarske budale, podupro zadarsku Vladu koja je zadnjih dvadeset godina kriminalnom reprodukcijom uništila dobar dio zadarskog gospodarstva i na desetke tisuća Zadrana, a neka mi Tornado ne zamjeri, uništila i kultni KK Zadar (čiji financijski pad je počeo kada su, zbog bolesne ambicije Uprave Kluba i provizije angažirani afroamerički košarkaši i nije bio rijedak slučaj da bi oni napunili prvu postavu na štetu Dice Kalelarge).

Davor je podupro i mladog komunista Josu Škara koji je čak postao ministar socijalne skrbi da bi sebi priskrbio vlasništvo na hotelskom kompleksu skijališta "Velebno". Na moje iznenađenje, devedesetih godina na političku zadarsku scenu nastupili su: miljenica građevinskog podzemlja Nives Kozulić, (koja nije ni moralno ni stručno podobna da danas vodi legalizaciju divlje sagrađenih objekata, jer ju je u zadnjih 30 godina, zbog vlastitog interesa zajedno sa svojim inkasatorom Ante Grašom i sama poticala), Šime Prtenjača i kompromitirani Ive Livljanić (stari Zadrani sjetiti će se njihove nesposobnosti u organiziranju obrane Zadra. Livljanić je čak preko Radio Zadra pozivao Talijane u pomoć. Mi u kriznom štabu MZ Stanovi, kao i ostali krizni štabovi po mjesnim zajednicama bili smo spremniji, odgovorniji i organiziraniji od njih dvojice) kojima je prvi cilj bio kompromitirati direktore nekih velikih zadarskih poduzeća, što je jedan od razloga da se zadarsko gospodarstvo i obrtništvo našlo pred provalijom. Naime, devedesetih godina je u Zadru kao i u cijeloj Hrvatskoj radi varanja a ne stvaranja izokrenuta realna ekonomija. Veliki dio onih koji su stvarali danas jedva proživljavaju, a oni koji nisu stvarali,a varali, kao na primjer Davor Aras, gledajući s ekonomskog aspekta svojom neopravdanom visokom mirovinom ( dva i pol puta većom od moje), imaju previše pa izravno koče izlazak Hrvatske iz ekonomske krize.

Upravo držim u ruci cirkularno pismo koje je prije dvadeset godina razaslao svim poduzećima u Hrvatskoj SAMOSTALNI SINDIKAT RADNIKA U GRAĐEVINARSTVU I INDUSTRIJI GRAĐEVNOG MATERIJALA HRVATSKE - UPRAVNI ODBOR, Zagreb, Krešimirov trg 2/IV, telefon 413-457; Zagreb, 09. 07. 1991. Naslov materijala glasi: PRETVORBA DRUŠTVENIH PODUZEĆA I ZADACI SINDIKATA
"Zakonom o pretvorbi društvenih poduzeća (NN 19/91.) uređuje se vlasnička pretvorba poduzeća koja se sada nalaze u društvenom vlasništvu u društva kapitala (dionička društva ili društva s ograničenom odgovornošću). Cilj je pretvorbe (nije to bila pretvorba nego uništavanje narodne imovine op.a.) da poduzeće dobije vlasnika, to jest da se poduzeća s društvenim kapitalom pretvore u poduzeća kojima je određen vlasnik (...) Zakon se primjenjuje na sva poduzeća sa sjedištem u Republici Hrvatskoj, a poduzeća su dužna obaviti pretvorbu najkasnije (u tijeku najžešćeg granatiranja Zadra op.a.) do 30. lipnja 1992. godine. Ako do navedenog datuma ne bude izvršena pretvorba odluku o pretvorbi donijeti će Agencija Republike Hrvatske za restrukturiranje i razvoj".

Negdje početkom siječnja 1992. u Termokomerc banula su trojica, a primijetio sam da jedan od njih drži u ruci neki papir. "Gospodine direktore Perinoviću ovo vam je Rješenje da smo nas trojica izabrani u Upravni odbor Termokomerca". Pitam ih kakve su im kvalifikacije. Jedan je odgovorio da je konobar, drugi portir, a treći staklar. Pokazujem im formular Bilance stanja i Bilance uspjeha poduzeća, a oni mi odgovaraju da se oni u to ne razumiju, i da imaju pravo na naknadu za svoj nadzor u Termokomercu. Ljutito sam im odgovorio: "Možete ići u pičku materinu vi i oni koji su vas poslali (ispričavam se čitatelju na vjerodostojnosti odgovora op.a)". Kada su otišli rekao sam šefici računovodstva Neveni Zubak da se požurimo izraditi Elaborat o pretvorbi poduzeća "kako ove majmune više ne bih gledao". Sami smo izradili Elaborat o pretvorbi i predali ga Miljenku Kovačeviću koji je u ime Agencije Republike Hrvatske za restrukturiranje i razvoj pokrivao zadarsko područje. Nevena mi je tada govorila, da se šuška po Gradu da bi se priznao Elaborat i počelo s pretvorbom poduzeća potrebno je Kovačeviću dati oko tisuću DEM na crno, inače ništa od pretvorbe. Ovaj primjer najbolje pokazuje kako je Država prisiljavala poduzeća da posluju na crno. Tako mlada a već se prokurvala.

Moji roditelji imali su osmero djece i jednu plaću. Ja sam već kao dječak pedesetih godina prošlog stoljeća svakodnevno visio na vratu (zajedno sa školskim prijateljima Milanom Sutlovićem i Stipom Nekićem) bivšem vrataru NK Zadar Vijeku Piliću koji je bio zaposlen na komercijalnim poslovima u Luci Zadar kako bi zaradio neki dinar na ukrcaju ili iskrcaju tereta, dok je Davor Aras, koji nije rođen u Zadru, s dvije sestre i oba zaposlena roditelja uživao sve privilegije sina komunista. Pa ipak čudno je to kada se izokrenu i vremena i ljudske naravi pa na jednom i u prošlosti postaje bolje biti. Pola moje generacije prije pedeset i više godina je iz ekonomskih ili političkih razloga napustila Zadar i otišla u svijet trbuhom za kruhom. Ponekad se sa sjetom prisjetim ispraćaja na kolodvoru, rivi, ili mulu, njihova lica ispunjena tugom, očajem i sjetom, uz tek dignutu ruku za pozdrav i smiješak na licu koji je mogao štošta značiti. Danas može proći i mjesec dana da na Kalelargi ne sretnem nikoga iz svoje generacije. Ako na nekoga nabasam pozdrav je, dobro je dok se vidimo. Navedeno je jedan od razloga što sam napisao knjigu "Dica Kalelarge" u namjeri da se jedan dio moje generacije koji boravi u Zadru ali ne izlazi iz kuće jer nema za kavu, kao i onaj razasut po svijetu, da se bar u prikazanim slikama u knjizi sjeti našeg djetinjstva na Kalelargi, a onda naiđem na one koji nisu dica Kalelarge da mi zabranjuju promociju našeg zajedničkog albuma kao što je knjiga "Dica Kalelarge". Pitam se što mi je činiti? Strpljivo čekati (ako u međuvremenu i sam ne odapnem) da Davor Aras, kao u slučaju zadarskog nadbiskupa Ivana Prenđe kada je zabranio Društvu Stanaraca proslavu 650.-te obljetnice Zadarskog mira, da ga Bog digne ili se žaliti Radovanu Dunatovu što je iluzorno. On već dvadeset godina obnaša dužnost pročelnika za prosvjetu i kulturu grada Zadra samo iz razloga što je opis njegovog radnog mjesta takav kao da ga je on sam napisao. Velika plaća, malo posla, još manja odgovornost uz pokoji gutljaj rakije.

Vratimo se junaku ove priče Davoru Arasu. Ovaj sedamdeset sedmogodišnji (77) predsjednik NO Znanstvene knjižnice ni poslije više od pola stoljeća nije promijenio svoj mentalni sklop. Biti doživotan predsjednik institucije koja nosi pridjev "Znanstvena", za Davora Arasa moglo bi se reći da je od komunizma samo gora njegova protukomunistička retorika. Razlika između onog "totalitarizma" i današnje "demokracije" je u tome što se onda zabranjivao angažman usmjeren izvan Partije, a za uzvrat se osiguravala socijalna i pravna zaštita, dok se danas samo načelno podržava navedeni angažman, a uskraćuje se navedena zaštita. Danas, tobože možete reći što god hoćete, ali time često riskirate, karijeru, posao, budućnost, ili kao u mojem primjeru promociju knjige u javnim ustanovama.

Davor Aras se preko mojih leđa obračunava s vlastitom prošlošću i nije svjestan, da ako ja ne mogu riješiti problem promocije svojih knjiga da će mi u tome pomoći čitatelji, i to oni najpoželjniji učlanjeni u gradske knjižnice, i kako trenutno stvari stoje, a možda je tako uvijek i bilo, ti ljudi su najvjerodostojniji procjenitelji knjiga. Oni, ustvari nemaju razloga lagati, jer knjige ne čitaju ni iz kojih drugih razloga nego zbog knjiga samih. A da se moje knjige daleko čitaju dokaz je telefonski poziv kojeg sam u svibnju ove godine dobio iz Ministarstva financija. Javljeno mi je da su pročitali moju knjigu "Zašto Poluotok gubi život i dušu" i da su iznenađeni mojom hrabrošću što sam napisao, pored ostalog i slijedeće: " (...)Nije mi vrag dao mira pa sam istog dana otišao u zgradu Financijske policije u Zadru koja se nalazi u Ulici Stjepana Radića 11. Zgrada ima dva ulaza. Kroz jugozapadni ulaz može se ući u urede za vojne obveznike. Ovaj ulaz nema vratara iz osiguranja. Drugi ulaz, koji se nalazi na sjeveroistočnoj strani zgrade ima vratara i tu se ulazi u urede Financijske policije. Na ulazu vratar provjerava, kako zaposlenike tako i ostale građane pri ulazu u zgradu. Načelnik Financijske policije u Zadru je teatralni i u medijima sveprisutni Radoslav Bobanović koji uglavnom izlazi kroz onaj jugozapadni ulaz gdje nema vratara. Vjerojatno mu je namjera da zaposlenici u Financijskoj policiji, vratar iz osiguranja, kao i stranke vjeruju da je on u zgradi, dok Rade na primjer prikuplja donacije za organizaciju konjičkih utrka na hipodromu u Polači. Količinu skupljenog novca prate neki lokalni listovi koji pokazuju palac dolje načelniku Financijske policije Radoslavu Bobanoviću sve dok ne prikupi potreban novac. Kada ga prikupi dovoljno, onda tiskovine Bobanoviću pokazuju palac gore. Premda je, najblaže rečeno(da ne kažem da se radi o reketu) Bobanović u sukobu interesa, Državno odvjetništvo ne reagira. Upravo u ruci držim lokalnu dnevnu novinu Vox od 22. siječnja 2011. i na stranici 16 čitam: 'RADE PRIPREMA TRKE - Rade je najsretniji kad jaše. Tu je svoj na svome. Na hipodromu može pokazati one svoje sirove strasti i sav ponos ravnokotarske krvi kad zajaše i pogodi u sridu. Tako smo i na Danu Grada Biograda već čuli da priprema konjičke trke, traži sponzore i čini sve (ovo 'sve' treba shvatiti doslovno op.a.) kako bi se trke, unatoč toj nesretnoj recesiji održale. Bravo, Rade, jaši i dalje(...)" Da sam i ja, kao Rade "pogodio u sridu" dokaz je, da je prije dva mjeseca Rade Bobanović otišao iz Financijske policije,a prijateljima koji su me upozoravali da ću zbog svojih tekstova nastradati odgovorio sam Galileski:"Eppure si muove" ( ipak se kreće). Ima toga još. Naime, i zadnjem zadarskom debilu je jasno zašto je prije više od dvije godine vlasnik Lignuma Ivica Jurjević uplatio 150.000 kuna za izbornu kampanju Zvonimira Vrančića. Nije spomenuti iznos Jurjević uplatio, zato što je Vrančić "lep kao greh", kako su Nadanu Vidoševiću tepale Beograđanke, nego zato što je Vrančić kvaran kao grijeh. Kada je Vrančić postao gradonačelnik Zadra vratio je uslugu Jurjeviću (o čemu je pisao i Zadarski list) na način da mu je jeftinije prodao gradski teren, nego što ga je Grad kupio, a razlika u cijeni bila je višestruko veća nego Jurjevićeva investicija u Vrančićevu izbornu kampanju. Ova kupoprodaja gradskog terena nije bila Vrančićevo domaćinsko gospodarenje gradskom imovinom, nego odraz njegovog komunističkog odgoja, što je razlog dominacije divljeg kapitalizma u nas koji je najgora inačica mješavine komunizma i kapitalizma. Zato, da odgovorim na naslov ovog uratka, Davor Aras ne bi smio biti predsjednik NO Znanstvene knjižnice, jer mi zabranjuje promociju mojih knjiga, koje su, što je očito, potrebne za podizanje višeg stupnja društvene i političke higijene u Zadru.
P.s. Ispričavam se čitatelju što ovaj tekst nije lektoriran. To košta, a moja mirovina je mala.
mr.sc. Ferdinand Perinović