Ako je pisana rijec najjaca, onda bi svaki papir dobija rat, svaku bitku koja se vodi. Jer, zavrsene bitke nema.Covik u svojoj ogranicenosti misli, a nije svestan da misli jer produkt svega su neke cudne reakcije koje su dostupne razumjevanju samo pojedinih grupa ljudi. I sto na kraju ostane od svega...horoskop. Uvik se nadje neko kome odgovara a vecini ne. Nemoran dalje obajsnjavat.

Pisana rijec ima svoj znacaj,svoje misto u toku,samo to nije dovoljno.Svaki covik koji prodje porid tebe,mene...nosi svoju rijec. Jer rijeci se nemoraju uvijek stavljat na papir da bi nesto znacile. Neki put je dovoljno govorit iz srca.
Zato kada citas knjigu,trudeci se usput pripoznati situaciju ili zelju autora za nekim izjasnjavanjem vrimena u kojemu je knjiga nastala, na kraju te pogodi pitanje nekog ambicioznog nastavnika ili profesora iz hrvatskog : "Sto je pisac htio s time reci..?"


Za takav banalni izazov svim godinama koje je proveo studirajuci mozda bas knjizevnost, tim je pitanjem zasluzio nogu u guzicu. Zato, sto je to oduvijek bilo najomrazenije pitanje koje je ucenik mora to jutro svladati makar je bio pospan ili ga je bolija stumak zbog jutarnjeg stresa u autobusu na putu u skolu. Sto je pisac htio reci to ni dan danas nitko nije uspio odgonetnuti a na nagadjanjima se ne gradi svjest mladoga covjeka.

Maloprije dobijen jednu poruku od meni dragog bica u kojoj stoji : "Zivot se sastoji od cekanja, a ljudi imaju premalo strpljenja".

To me navelo na razmisljanje, zapravo koliko dugo covik mora zivit da bi sastavio par mudrih recenica sa kojima more mladima diliti pouke o zivotu ? Prekasno sam sebi postavio to pitanje, dica su vec davno na putu u odrasli svit.

Ovu mi je poruku napisala moja petnaestogodisnja kcer.
I ne samo da dica u tim godinama sanjaju i zele napisati neku kjnigu ili tekst nadajuci se da ce ih tim cinom odrasli brze primiti u u svoj zacarani krug, nego nisu svjesni koliko bolje i jednostavnije nego odrasli, udisu zrak i upijaju stvarnost.

Otkriti tajnu, upoznati mudrost, imati osjecaj za covika i sve sto je njemu slicno,znaci - citati misli. Danas to vise nije privilegija ucenih profesora i njihove garniture osvajaca nauka, to se danas povjerilo internetu i raznim softverima koji dodvode covika u sumnju da je covjek,oduzimaju mu pravo na san. Realnih snova je sve manje, oni se prezentiraju na portalima, web stranice su postale sastavni dio genetskog koda. Sanjati mogu jos samo dica ali ne predugo. Cim ih izvade iz kocetice, prestaju snovi. Zanima me sto misli jedan fetus dok se
ljulja u zadnjim valovima plodove vode, uz lagane pozive da sto prije prestane surfati okolo i izadje vanka na suho?

Na suho dnevno svitlo koje bode u jos stisnute vjedje ili netom otvorene oci.
Cuo sam od meni bliskih ljudi da bi vec odavno trebao napisati knjigu. Iskreno receno, ja vise volim pricati, glasno-sloviti. Od klasicnog pisanja brzo trnu prsti a to netriba nikome pogotovo kad covik dodje u godine.

Bez nekog posebnog koncepta svaka je knjiga "osudjena" na epitet dnevnika, prbiljeski, koje nekoga ko ih zna sve posloziti mogu uciniti poznatim i omiljenim, kao "Dnevnik jednog penzionera". A ja niti sam penzioner niti pisem dnevnik.

Zapravo to sto sam zelio staviti na papir je ono sto mi je najmrze, ono cega se pribojavam ali ne zbog sebe. Primjecujem neku nesigurnost u sebi i okolini jer onoga dana kada ljudi budu naucili citati misli, umrice slova i nestati knjige. Dica za koju smo se brinuli da idu pravim putem sve ce manje pridavati vaznost nasoj iskrenoj namjeri, jer sad ih vec gusimo sa svim onim nevaznim stvarima koje smo naslijedili. A to je, kazu, lose. To je propast za nasu malu okolinu i samo nama svojstvenu civilizacijsku crtu. Zato mi nije posve jasno kako su ljudi prid hiljadama godina bili toliko napridni i bez slova i knjiga a sve danasnje nauke temelje se na ondasnjim otkricima. Evolucija je cudna pojava.

Pod pojmom evolucije, kad se pravilno upotrijebi u kontekstu, uvijek me sustigne slika dizanja covika sa sve cetiri na samo dvi, a ove druge dvi mu sluze za nesto drzat, uvik nesto mora drzat da mu udovi nebi licili na visak evolucije, kao da su bez funkcije

I na kraju kad se konacno uspravija...postavlja se ono vazno pitanje...sa koje se strane guli banana. Mozda bi se tribalo koji put vratit opet nazad na sve cetri... ko zna, bi li nam onda bilo malo lakse...

Sa virom u dicu i vrimensku prognozu, srdacno

Alessandro Servadei