Dick Harmon, kolumnist Deseret Newsa, dnevnika u američkoj državi Utah, u kojoj je Krešimir Ćosić igrao na sveučilištu Brigham Young i u kojoj mu se promijenio život, piše serijal tekstova o našem košarkaškom velikanu. U posljednjem, petom nastavku serijala, priču zaključuje tekstom o njegovom vjerskom opredjeljenju te problemima koje je zbog toga imao u Jugoslaviji. Kolumnu u integralnom obliku možete pročitati na linku.

Sportske zvijezde prodaju sve, od cipela do automobila, brijaćih aparata do satova. Mega svjetska zvijezda 1970-ih i 80-ih, Krešimir Ćosić mogao se obogatiti, ali je umjesto toga odlučio propovijedati svoju vjeru u Hrvatskoj i istovremeno lupati loptom.

I nije bilo lako.

Komunistička partija u bivšoj Jugoslaviji radila je Ćosiću dosta problema zbog njegovih uvjerenja i Crkve Isusa Krista svetaca posljednjih dana, a često su ga upozoravali i prijetili. Komunisti su bili oprezni prema pokretu u nastajanju koji je vodio jedan od vodećih sportaša.

Nakon što je napustio BYU i odbio NBA, Ćosić je vršio pritisak na bivšeg suigrača iz BYU-a Douga Richarda da napusti St. Louis Spirits te da igra u njegovom timu u Zadru. Richards je smatrao da je lud i opirao se sve dok Ćosić nije otkrio svoju pravu motivaciju.

"Treba mi netko drugi tko će biti svećenik ovdje", rekao je Ćosić.

Richards je otišao u Zadar. Igrao je u dvoranama ispunjenim dimom u kojima se jedva moglo vidjeti suprotni koš s drugog kraja terena. U to vrijeme, naravno, nije znao da će Ćosić preminuti 20 godina kasnije u dobi od 46 godina u Marylandu kao zamjenik hrvatskog ambasadora u Sjedinjenim Državama.

Richards također nije znao da će se više puta vraćati u Hrvatsku - kao prije nekoliko godina - kako bi pomogao misionarskim naporima, proslavio Ćosićev život, razgovarao s bivšim suigračima, organizirao turnire u zemlji koja još uvijek voli Ćosića i prolazi pored spomenika, ulice i arene nazvana po njegovom suigraču. Richards je obišao podružnice crkve kojoj je Ćosić pomogao da postavi temelje.

Ćosićeva slava nastavila se u godinama nakon igranja na Brigham Youngu. Vodio je reprezentaciju Jugoslavije do naslova Eurobasketa 1975. i 1977., titule FIBA-ovog svjetskog prvenstva 1978., srebrne medalju na Svjetskom prvenstvu 1974., olimpijskog srebra u Montrealu 1976. i zlata 1980. u Moskvi. Kao prvi Europljanin draftiran u NBA ligi otvorio je put Draženu Petroviću, Arvydasu Sabonisu, Vladi Divcu i Toniju Kukoču.

Kao i Richardsa, Ćosić je nagovorio svog bivšeg trenera Glenna Pottera da dođe u Hrvatsku "kako bi pomogao trenirati bekove", ali i da mu pomogne dovesti vjeru u rodnu zemlju. Jednog dana, dok je šetao Zadrom s Ćosićem, netko je dotrčao i iscrpljenim glasom Ćosiću počeo uzbuđeno govoriti na hrvatskom. Kad je prijatelj otišao, Potter je pitao Ćosića što mu je rekao.

"Rekao je da je upravo došao sa sastanka odbora Komunističke partije, a član odbora rekao mu je da me upozori da će me, ako ne prestanem prozivati ​​i propovijedati, smjestiti u mentalnu ustanovu."

"Zvuči ozbiljno", rekao je Potter.

Smijući se, Ćosić je odgovorio: „Ne bi se usudili. Ja sam najpopularniji sportaš u cijeloj Jugoslaviji i ljudi ne bi podnijeli da me se smjesti u mentalnu ustanovu. "

Jedan od Ćosićevih prvih obraćenika bio je životni prijatelj Mišo Ostarčević, koji ga je slijedio do BYU-a i kasnije pomagao u misionarskom radu. Ćosić i Ostarčević krstili su Ostarčevićevu suprugu Ankicu u Jadranskom moru u privatnosti osamljene plaže u 14 sati. Mišo i Ankica sada žive u St. Georgeu u državi Utah.

Potter je shvatio koliki je pritisak bio na Ćosiću: „Krešimir je sam, jedini mormon među 12 milijuna ljudi. Pritisak koji je vršen na njega je nevjerojatan. "

Ćosić se oženio francuskom profesoricom, ljubav svog života Ljerkom Kobašić. Imali su troje djece, Anu, Ivu i sina Krešimira Petra. Ana je kasnije pohađala BYU gdje je igrala košarku. Sin mu se rodio kad je otišao u Washington, D.C. kao diplomat, prije 25 godina.
Prestao je igrati košarku 1985. godine, ali trenirao je reprezentaciju Jugoslavije, a sljedeće godine njegova momčad osvojila je brončanu medalju na Svjetskom prvenstvu u košarci.

Preminuo je prerano, 25. svibnja 1995., nakon što se borio s rakom. Tijekom svog života postigao je zapažene sportske, religijske i diplomatske uspjehe. Za generaciju BYU-ovih navijača koji sjede u odjelu ROC-a Marriott Centra i gledaju povučeni dres br. 11, on je simbol igrača kojeg nitko od njih nikad nije vidio, jer je umro prije nego je većina njih rođeno.

Ćosić je bio elitni košarkaški talent i um, strašno nadaren čovjek koji je na kraju svoj život proveo zalažući se za ljubav prema Bogu i svojoj domovini.

Bio je samo jedan Krešimir Ćosić.

Nikad neće biti drugog, zaključuje Harmon.