Već dvije godine rođeni Zadranin Roko Mandić (1986.) radi u Hrvatskom mačevalačkom savezu kao trener. Poput mnogog zadarskog dječaka i Roko je svojedobno igrao košarku u KK-u Zadar (treneri su mu bili Petar Popović, Rudolf Tičina, Roko Giergia...), a nakon srednje škole odlučio je na Sveučilištu u Splitu studirati kineziologiju.

-Kod prof. dr. sc. Slavka Trninića u Splitu sam imao košarku i puno naučio - kaže Roko.

No, Roko je povezao kineziologiju i fizioterapiju, te osim magisterija na prvom, na drugom studiju stekao status bakalaureata.

- Zanimalo me i područje fizioterapije pa sam to povezao. I tako...

Prije dvije godine Roko je vidio da Hrvatski mačevalački savez traži diplomiranoga kineziologa koji bi radio kao mačevalački trener.

-Odlučio sam se prijaviti na taj natječaj. Malo sam se iznenadio kad su me izabrali, ali rado sam prihvatio. Još dok sam u Splitu studirao kineziologiju pratio sam mačevanje i vjerojatno me i to potaklo da se javim.

U Zadru organiziranoga i registriranog mačevanja nema.

- Ne. U Hrvatskoj djeluje 13 klubova koji su članovi saveza, a u Zagrebu djeluje i gradski savez. Ukupno, u Hrvatskoj ima oko 150 registriranih natjecatelja u svim dobnim kategorijama i trima disciplinama, floretu, maču i u sablji. Na OI 2012. u Londonu nastupio je floretist Bojan Jovanović, a imamo sad i kandidata za OI u Tokiju 2020. Međunarodna federacija ima 111 članica.

Još od prvih modernih olimpijskih igara u Ateni 1896. mačevanje je olimpijski sport.

- Mačevanje je u svijetu i rašireno i popularno, a u pojedinim državama i relativno masovno. Nije riječ o profesionalnom sportu nego o amaterskom.

Naravno da je Roko odmah ušao u sustav educiranja. Bio je 2017. u Budimpešti nekoliko mjeseci, te nedavno i u SAD.

- Da, u Coloradu i u New Yorku. Trebam dostići određeni stupanj kvalifikacije mačevalačkoga trenera. Intenzivno radim na tomu.

Za mačevanje će mnogi reći da je elitni sport.

- Ima natruha, ali nije baš tako. Poznam puno tzv. običnih ljudi koji se bave mačevanjem.

A oprema... Koliko stoji?

- Uzmimo primjer početnika koji za oko 500 eura može nabaviti kompletnu opremu. Naravno da ima i znatno skuplje opreme kakvu rabe vrhunski mačevaoci.

Koja je razlika između floreta i mača?

- U floretu se broje bodovi na području tijela od pojasa do ramena, a u maču na cijelom tijelu uključujući i masku. Zato im se i razlikuju štitnici za šake.

Pravila u mačevanju uključuju da jedan od dvojice natjecatelja pobijedi kad dostigne određeni broj uboda, odnosno ako ih je ostvario više u zadanom vremenu.

- Pravila imaju i drugih odrednica, ali načelno je tako. Borba traje određeno vrijeme, elektronička sprava registrira poene i tko je bolji, taj je pobjednik.

Što biste vi preporučili zainteresiranima, kad se mogu uključiti u mačevanje?

- Moje je stajalište da bi optimalna dob bila oko osme godine.

Mačevanje je vještina koja u dobroj mjeri jača čovjeka i mentalno i fizički.

- To se prožima, naravno. Riječ je o individualnom sportu pa snaži samopouzdanje. Nadalje, zahtijeva dostignuće visoke razine koncentracije i moć fokusiranja na borbu, na sve njezine elemente.

Razvija kombinatoriku jer natjecatelj stalno treba pomno razmišljati i donositi brojne odluke. Dakako da tijelo treba fizički biti pripremljeno. Mačevanje je aerobno, nužan je ispravan rad nogu, traže se eksplozivnost i fleksibilnost, a treba biti sposoban održavati pravilnu posturu. U nekim segmentima dodiruju se mačevanje i klasični boks, a ne kažu uzalud mnogi da je mačevanje zapravo - motorički šah!

Zanimljiv je jedan detalj koji je Roko nedavno uočio u SAD.

- Na treninzima i okupljanjima u jednom klubu vidio sam mnogo američkih vojnih veterana. Dakle i onih koji imaju oko 80 godina. Pitao sam zašto ih ima toliko na mačevanju. Odgovor je bio jednostavan - mačevanje je dio njihove terapije. Uočeno je da mnogima koji imaju PTSP upravo mačevanje sjajno dođe kao terapija.

 

Mačevanje u Zadru


Prema istraživanju Romana Meštrovića prvi javni mačevalački nastup u Zadru zbio se 1879. u palači Manzin. Između dvaju svjetskih ratova, te nakon što je Zadar Rapallskim ugovorom potpao pod Italiju, mačevanje je bilo sastavni dio programa društva Societa Ginnastica Zara. Mačevanjem su se uglavnom bavili članovi tzv. višega staleža, te vojni časnici, a školu mačevanja vodio je Bruno de Denaro.

Među zadarskim mačevaocima isticali su se Vittorio Verban, Pietro, Nicolo i Giorgio Luxardo, Vittorio Salghetti-Drioli, Bruno Vezilj, Ivan Ljubišić i drugi. Godine 1935. prvaci provincije Marche bili su Mate Unić u floretu, Eugenio Dario Rustia u sablji i Aldo Kovačev u maču. Unić (talijanizirano prezime: Unich) se natjecao u Italiji i nakon Drugoga svjetskoga rata. Godine 1938. u sastavu reprezentacije Zadra natjecali su se Feruccio Predolin, Aldo Kovačev i Oddone Talpo i bili su regionalni pobjednici u konkurenciji klubova G.U.F.-a. Među ženama kao vrsna natjecateljica isticala se Ana Maria Uršić. Ona je 1940. u Firenzi sudjelovala u završnici talijanskoga prvenstva u disciplini floreta.

Nakon Drugoga svjetskoga rata u Zadru mačevanje nije zaživjelo.