Šime Fantela (32) jedan je od hrvatskih sportskih velikana 21. stoljeća. Takvim ga čini onih 15 medalja osvojenih s Igorom Marenićem (klasa 470). Ova najnovija kolajna, svjetsko zlato, čini ga pak vrlo posebnim. Poput Ivice i Janice Kostelić, braće Sinkovića i Sandre Perković.

Šime i Mihovil Fantela SP u jedrenju Zlatna braća Fantela: Iskoristili smo priliku kakva se ne propušta Tek nešto više od godinu dana nakon što je zaplovio u novoj klasi(49er), i to zajedno s mlađim bratom Mihovilom (28) koji je dotad jedrio na olimpijskoj dasci, Šime je postao svjetski prvak u vrlo brzom i tehnički zahtjevnom dvojcu. A takvo što mogu postići samo oni s oznakom posebnosti.

Štoviše, cijela priča o Fantelama vrlo je posebna jer je riječ o još jednoj storiji o upornosti i nepokolebljivosti obične hrvatske obitelji. Od samih početaka Šimi i Mihovilu trener je njihov otac Edo (60) koji je sretan što je ovo sada postala potpuno obiteljska priča. - Još 2004., kad je ova klasa postala olimpijska, htio sam da njih dvojica jedre zajedno, no tada su bili premladi pa razumijem zašto nacionalni savez na čelu s Fižulićem nije dao potporu toj ideji. No sada smo i formalno obiteljski projekt jer su oba moja sina u istom brodu. Ipak, i moj Šime i Igor Marenić kao tandem bili su obiteljski projekt. Premda ima svoje roditelje, Igor je zbog zajedničkih treninga s 15 godina postao član naše obitelji. Praktički kao da je naš posvojeni sin. A čini se da u hrvatskom sportu u pojedinačnim sportovima najbolje uspjehe postižu obiteljski projekti. - Da, ali ako imaju podršku sustava, a nju su imali i Kostelići i Vlašići. No imali su oni i majke koje su u takvim pričama temeljna stvar. Bez majke u kući koja trpi takav način života nema ni Kostelića, Vlašića, Fantela... Od 1997. do danas ja sam sa svojom suprugom Katijom bio dva dana na godišnjem odmoru, a ona je to prihvatila. Evo, i za ovo Svjetsko prvenstvo trošio sam posljednje dane godišnjeg odmora, a kada bismo se spremali za olimpijske igre, cijelu bih prethodnu godinu uzeo neplaćeni dopust pa sam tako izgubio dvije godine radnog staža. No hvala mojim poslodavcima što mi to omogućuju.

Kakvo su iznenađenje napravili Hrvati najbolje svjedoče ove riječi. Edo je zaposlen u gradskog upravi Zadra gdje vodi Odjel komunalnog redarstva. - Trener sam u sportu već 42 godine. Prvo sam radio u vaterpolu, a posljednjih 20 godina u jedrenju. Diplomirani sam agronom i jedno vrijeme radio sam u povrtlarskoj proizvodnji, a potom i 15-tak godina u komercijali u poduzeću Zadranka. Prije 22 godine zaposlio sam se u gradskoj upravi, a 1998. počeo sam raditi i kao jedriličarski trener. No nikad kao profesionalni trener u sportu. Zašto? - Vi možete raditi za 5000 kuna i biti ovisni o odlukama predsjednika i izvršnog odbora, bilo kluba ili saveza, a da ne možete napraviti rezultat. Ja na to nisam pristao pa sam zato svojedobno i napustio klub Uskok i osnovao novi klub Sveti Krševan. Znate, ovo je sport u kojem ste povezani s inozemstvom i često morate donositi brze odluke, a ja nisam htio čekati da mi ih moraju odobravati predsjednici kluba ili neki od čelnika. Jedan od vrlo važnih elemenata ovog uspjeha jest i to što sam ja odlučivao i što te odluke meni nitko nije morao odobravati. Slično je vjerojatno bilo i s Kostelićima i Vlašićima.

 Fantela stariji ističe kako mu nije teško priznati da uvijek postoji netko tko od njega zna više. - Ja sam zapravo više menadžer, onako kako je to recimo Alex Ferguson radio u Manchester Unitedu. Dobar sam organizator, što je u ovom sportu jako važno jer je jedrenje logistički jako zahtjevan sport. Osim s opremom i putovanjima, morate znati i sa sponzorima, novcem, trenerima... Uostalom, svjesni da smo novi u ovoj klasi, angažirali smo bivšeg francuskog olimpijca Stephanea Christidisa, jednog krasnog čovjeka i s velikim tehničkim znanjem koji će, vjerujem, s nama biti do Tokija. A za taj dio priče našao se sponzor.

- Imamo tri izvora prihoda. Jedan je Grad Zadar, drugi država preko HOO-a, a treći je naš sponzor Dogus grupa, odnosno D-Marin. Ja pripadam ljudima koji su ambiciozni i "ludi", no u ovom sportu bez financijske potpore ne možete. Zahvaljujući njima imamo dovoljno novca da možemo ulagati u sebe, angažirati stručno znanje. Jer mi u ovoj klasi nemamo dovoljno iskusnih ljudi, a za mukotrpno skupljanje iskustava na vlastitoj koži nemamo dovoljno vremena. Zapravo, da nemamo Dogus grupu iza sebe, ne vjerujem da bi se ovo dogodilo. Mučili bismo se oko opreme, a jedrenje je skup sport. Ne trebaju nam grijane dvorane, topli bazeni, specijalne staze, ali nam treba dobra oprema, jedra, jarboli i sve to treba testirati, a to košta.

I uz tri izvora prihoda, najjače izvorište njihove snage jest obitelj, a roditelji u ovoj priči podnose jako mnogo. Otac kao "alfa i omega" projekta, a majka kao osoba koja je izuzetan potporanj svoj trojici njenih muškaraca. I baš zato tata Edo i kod svojih sinova zagovara obiteljske vrijednosti. - I Mihovil i ja oženili smo se lani. To se radi u godini poslije olimpijade pa su tako činili i Sinkovići. U tom smislu moraš biti proračunat, a tako će vjerojatno trebati planirati i potomstvo - ističe Šime koji ne skriva sreću što je u paru s mlađim bratom: - Ja sam dosad bio jednom olimpijski pobjednik, dvaput svjetski i triput europski prvak, a moj brat takvo zadovoljstvo nije imao prilike iskusiti. I zato mi je jako drago što je i on sada svjetski prvak.

Miho još jučer kao da nije mogao vjerovati da je odjednom i on svjetski prvak. - O našem uparivanju razmišljalo se i prije, no ovaj put to je bila Šimina ideja. Kada je on to prezentirao obitelji, svi zajedno dogovorili smo se da idemo u to. Složila se s time i majka koja je naša najveća potpora, a podržala nas je i starija sestra Marija, ekonomistica.

A mlađi brat ugledao se na starijeg ne samo po ženidbi nego i po završavanju fakulteta. - Šime je završio ekonomiju, a ja sam diplomirao na agronomiji. Obojica smo studirali u Zagrebu. Kako je krenulo, mali su izgledi da ću se ja jednog dana baviti strukom, no nikad se ne zna. A na školovanju ustrajali su roditelji - majka farmaceut i tata diplomirani agronom. - Insistirao sam na tome jer se od jedrenja u Hrvatskoj ne može živjeti. Da smo Englezi, bili bismo bogati ljudi, no nismo. Zato sam im govorio da ne smiju zanemariti školu, ali ni djevojke, da moraju imati i taj dio života. Oni nikad nisu morali niti brati masline niti miješati maltu niti bilo što drugo raditi. Omogućili smo im da im jedine obveze budu jedrenje i učenje, a mi smo se brinuli o svemu ostalom. Sretna je okolnost u tome što nama u jedrenju sezona završava do polovice rujna, pa bi se  mogli usredotočiti na fakultet sve do 1. veljače. Budući da sam i sâm studirao, znam ako 90 dana učite, da ćete dati godinu - ističe tata Edo.

S obzirom na to da im je mama farmaceutkinja, brine li se ona o dodacima prehrani za svoje sinove? - Ne, ja nisam veliki ljubitelj suplemenata pa mi uzimamo ono što nam odredi nutricionistkinja HOO-a gospođa Vurdelja. Moj zet, sestrin suprug, liječnik je i brine se o njihovu zdravstvenom stanju, a imamo čak i kućne majstore koji nam pomažu, fizioterapeuta koji je dragovoljno radio. I ti ljudi dio su naših uspjeha, no dvije stvari ipak su krucijalne. Jedno je to što Šime i Igor, a sada Šime i Miho, nikad nisu rekli "danas nam se ne ide na trening", a drugo je to što se u ovih 20 godina, koliko putujem s njima, nikad nije dogodilo da me supruga Katija nije dočekala nasmiješena. To što u Dogus grupi imaju jaka sponzora ne znači da se Fantele razbacuju novcem. Štoviše, još uvijek nemaju stalnog fizioterapeuta, pa Dado Burčul s njima ide samo na najveća natjecanja, a nemaju ni vozača. A u bogatijim reprezentacijama gumenjak i brod voze posebno plaćeni vozači, ne čine to treneri i sami sportaši. A naši su jedriličari po tome pravi cestovni maratonci.

- Kada smo u Europi, mi obično idemo kući kombijem, pa se ovo može nazvati i nagradnim letom iz Danske. Počeli smo nastupati zajedno sa 16, a s 18 počeli smo i voziti pa Igor Marenić i ja za sobom imamo na tisuće kilometara. Da bismo to mogli, morali smo položiti za B plus, a to je kombi s prikolicom - kaže Šime i ističe kako su trenerski gumenjak i njihov brod kući dovezli tata Edo i fizioterapeut Dado. - Taj brod, koji su oni vozili kući, s opremom stoji 30 tisuća eura. Ako želiš biti kompetitivan, moraš imati najbolji brod s novom opremom jer inače nisi brz kao top ekipe.

 

Tata Fantela ima čak i dozvolu za vožnju kamiona. - Položio sam za vozača kamiona s prikolicom, za vozača šlepera. Najdulje što sam vozio u jednom danu bilo je 17 sati, a najduža ruta koju sam vozio bila je ona iz 2005. svladana u četiri dana na relaciji Gibraltar - Milano - Kopar - Tallinn. S Mediteranskih igara u Almeriji produžili smo u Gibraltar kako bismo ukrcali brod u kontejner za San Francisko, u kojem se te godine održavalo neko veliko natjecanje. Potom sam išao u Milano preuzeti novi brod, u Kopar po nova jedra, a zatim sam vozio u Estoniju, gdje su me čekali Šime i Igor kojima je počinjalo Juniorsko prvenstvo Europe. Sam sam vozio 2000 kilometara i stigao ujutro u osam sati na dan starta regate na kojoj su postali juniorski prvaci Europe.