Iza njega je još jedna profesionalna sezona u, prema mnogima, najjačoj europskoj ligi. Marko Popović briljira u svojoj 35. godini života, zabavlja se, uživa, obara rekorde, osvaja navijačka srca.

U klupskoj košarci je postigao sve. Igrao je Euroligu, osvajao europske trofeje, nacionalna prvenstva i kupove. Gdje god je igrao bio je cijenjen. Podjednako su ga voljeli navijači, suigrači i struka. U zrelim igračkim godinama kao obiteljski čovjek, suprug i otac dvoje djece, živi, bolje rečeno uživa u predgrađu Madrida, Fuenlabradi. Prošle sezone predvodio je svoju momčad do doigravanja. U netom završenoj nosio je kapetansku traku i s lakoćom sa suigračima ostvario zacrtani cilj, ostanak u Ligi Endesa.

Istovremeno, Fuenlabrada je igrala Eurokup i dogurala do TOP-a 16 kao i naša Cedevita, momčad koja godinama dominira u hrvatskoj košarci. Popović je u jednom trenutku sezone zasjeo na vrh poretka najboljih strijelaca Eurokupa svih vremena i ušao u europsku košarkašku povijest.

- Uvijek je lijepo biti prvi u nečemu, ali sve što je lijepo kratko traje. Eto već me skinulo s vrha. Ono što me više veseli je da sam Eurokup osvojio dva puta, rekao je u razgovoru za portal Basketball.hr.

Trofeja u Vašoj karijeri nije nedostajalo. Koji Vam je najdraži?

- Goodyear liga 2003. godine osvojena u dresu Zadru u Ljubljani kada smo prvo okrenuli utakmicu protiv Crvene zvezde i slavili Meeksovom tricom u zadnjoj sekundi, a potom u finalu nadigrali veliki Maccabi. Bila je to jedna velika klapa, momčad u kojoj smo svi bili prijatelji. Sve ono što je prethodilo i slijedilo nakon finalne utakmice ću ostaviti za neko drugo vrijeme.

Podijelite s nama djelić atmosfere...

- Polako! Prvo ću ispričati svojoj djeci! Ha, ha, ha...

Sjajno ste se snašli u Madridu, postali idol navijača, kapetan ekipe. Rekli bismo da imate status božanstva. Kako je izvan dvorane, u svakodnevnom životu?

- Život u Madridu je iznimno sadržajan, pogotovo za sportaša. Lijepo se živi. Ovdje su sportaši cijenjeni i kvaliteta života je neusporedivo bolja nego na istoku gdje sam proveo 10 godina. I naravno klima je puno bolja što je jako bitno. Uživam povjerenje trenera, ljudi iz kluba i navijača, ali ne bih rekao da uživam status božanstva. Štoviše, čast mi je što sam kapetan jedne ekipe u kojoj su igrali velika imena kao Calderon, Prigioni, Herman, Perasović, Ayon, Biyombo, Lopez...

U Madridu su i vaši sugrađani Luka Modrić i Šime Vrsaljko. Ima li vremena za zajedničke zadarske susrete i druženja?

- Naravno. Ne znam koliko ljudi u Hrvatskoj imaju pojma o Lukinoj veličini ovdje. U to sam se uvjerio na jednoj zajedničkoj večeri. E, to je status božanstva. Isto tako viđam se sa Šimom Vrsaljkom koji nos dres Atletica. Stvarno je šteta što ga je ozljeda zaustavila u krucijalnom dijelu sezone.

Vratimo se malo na košarkaške parkete. Kažete da ne uživate status božanstva, ali kako drugačije pojasniti čast koju Vam je ukazao komentator tijekom tv prijenosa jedne utakmice u živo kada je nakon Vaše trice na tečnom hrvatskom jeziku uzviknuo Bog je stvorija čovika, a Zadar košarku?

- Nevjerojatno. Nisam ni znao za to, a kada sam pogledao snimku i sam sam bio iznenađen. Drago mi je, lijepo je, stvarno velika čast...Nažalost, Zadar je u ovom trenutku gdje je, ali unatoč tomu ovdje još uvijek svi pričaju o Pinu Gjergji, Kreši Ćosiću, Stojku Vrankoviću, Arijanu Komazecu i svim onim danima i godinama ponosa i slave. Godi srcu sve to skupa.

Još jedna sezona je iza Vas. Vidi li se kraj?

- Force ima, a i motivacije. Šteka dva puta dnevno trenirati, ali kad se uhvati ritam i to nije teško. Igrat ću dokle god mi je zadovoljstvo natjecati se i dok postoji ona dječačka strast i zadarski inat u meni.

Još dok je saldo Vaših trofeja bio na nuli i kada ste tek kretali u ozbiljne košarkaške vode u jednom intervjuu ste mi otkrili kako čuvate tenisice sa značajnih utakmica i natjecanja. Jeste li nakon svih tih kanti ostali vjerni tenisicama?

- Jesam! Skupljam ih i dalje i to samo od bitnih utakmica u kojima su se osvajali trofeji. Znači ima ih.

Ima li mjesta u tom muzeju tenisica i za trofej s nadolazećeg Eurobasketa?

- Ha, ha, dragi ste mi, ali nećete me navući u tu priču. Još se nisam ni raspakirao nakon dolaska u Zadar iz Madrida. Prvo o čemu razmišljam je rashladiti se u morskim dubinama i posvetiti se svom hobiju, podvodnom ribolovu.

Zaslužio je. Sigurni smo da će vruća tema zvana reprezentacija brzo doći na dnevni red jer Hrvatska konačno ima generaciju koja bi nakon 22 godine posta mogla osvojiti odličje na velikim natjecanjima. Popovićevo iskustvo puno bi značilo mladim, iznimno talentiranim nositeljima igre. S druge strane u zrelim igračkim godinama Popoviću se otvara prilika da reprezentativnim uspjehom zaokruži svoju blistavu košarkašku priču.