Uvijek su me inspirirale zrele žene u našoj Školi trčanja u Zadru. Žene koje imaju i po iznad 50 godina, neke trče i do 20 km. Hrabro. Znali su ih zaustavljati automobilima iz sažaljenja da ih povedu doma, jer što trče „ko lude". Jednom je netko u školi predložio da navečer pogledamo film o ženi koja je počela trčati skoro u 50-ima te postigla ogromne uspjehe. Došla sam do te žene, nazvala bih je čistom inspiracijom. Pozvala sam je u Zadar i pokušala sam da motivira Zadranke one koje već trče, one koje ne trče, ali i sve ostale. Jer nije bit u trčanju, trčanje je samo izraz našeg tijela, način na koji se „bori za sebe", način na koji prelazimo svoje blokade i granice, način na koji se oslobađamo stresa... Ali svi mi umjesto da krenemo tražimo tisuću i jedan razlog zašto ne krenuti. I odgađamo život za neke druge trenutke. Kada i koje? Pročitajte što je napravila ova žena..zauzmite svoje stavove i borite se za sebe i svoje živote. Trčite svoje korake u životu, jer vaše staze neće istrčati nitko drugi.

Kako je nastao film Ironwomen?

IRONWOMAN je dokumentarni film koji je nastao potpuno spontano kao kamenčić koji bacite, gurnete sa stijene a on se lagano dokotura do ravne površine. Nevena Rendeli je dobila ideju nakon mog gostovanja u njezinoj emisiji na HRT-u. Naime ona se uživo u emisiji od srca iskreno čudila mojoj promjeni, aktivnosti, izgledu..... Nakon ponovnog privatnog susreta i ćakulanja uz kavu ispričale smo se kako to samo žene znaju.... Svidjela mi se ta visoka plavuša sa puno pameti i odlučnosti , volim razgovarati sa ženama koje nemaju barijera, samo izazove. Nakon dva mjeseca Nevena me je nazvala i zamolila za sastanak kad dođem u Zagreb. Kad mi je rekla da bi voljela napraviti dokumentarac o meni nasmijala sam se i rekla idemo probati. Al to samo što je to tebi palo na pamet. Bio je to njezin prvijenac , iskreno nitko tada nije imao neke velike nade u njegovu gledanost ili popularnost. Redateljica Lana Zaninović, snimatelj Mak Vejzović, sadašnji muž Nevene i ostali bili su ekipa iz snova. Snimali su i radili i po 10 h na dan a ponekad i više, no manje nikad. Ja sam bila u svom filmu i misiji. Oni su se svi vrijedno trudili da se uklope u moj program i raspored . Ono sto nije na žalost snimljeno su njihove iskrene suze na proglašenju pobjednika ! Naime moje izvrsno treće mjesto bilo dovoljno da u Klagenfurtu osvojim kvalifikaciju za svijetsko prvenstvo, ja sam bila presretna i znala sam da sam dala sve od sebe da svoj 2. IRONMAN u razmaku od osam mjeseci. Naime, završila sa, u vremenu od11h i 19min. Znala sam da neću stati dok se ne kvalificiram, što se i desilo, samo dva mjeseca nakon u Vichyu. Normalno da to nije normalno, ali bilo je to jače od mene. Da nije šala samo ću pripomenuti da kad sam ulazila u ciljnu traku nakon 226 km dočekali su me, ja ih nazivam, "anđeli i svijetlo na kraju tunela. " Netko mi je jednom rekao da ako vidim svijetlo nikako ne ulazim pa sam se bacila svom Ivici u naručje na ulazu u tunel, odnosno „finisherskoj liniji" ! Ta „inicijacija" se ne da opisati riječima, tada ulazite u jedan viši nivo ovog postojanja , osjećate cijelog sebe duhom i tijelom, volite se... najradije bi samog sebe izljubili i zagrlili! Taj osjećaj poznaju trkači. To sam JA ! Da vam opišem malo više... Premostila sam plivanje u rijeci , 4 km, biciklom odpedalirala 180 km po vrućini i jakom vjetru te otrčala 42,2 km po vrućiniod 38 stupnjeva u središtu Francuske, s onim strašnim kamenčićima u lijevoj tenisici koji su se zabavljali punih 12 km. Ni to nije sve, raskrvarili su mi stopalo, ali nakon psovanja, plakanja, molitvi, ja i dalje nisam stala, trčala sam dalje i dalje. Najgore je bilo kad su krvavi mjehurići izbijali na površinu kroz tenisicu natopljenu vodom od volonterskog tuširanja. Tako sam 5km prije kraja prestala osjećati bol, tada sam se osjećala neuništivom, poput James Bonda ! Kao PRVA u kategoriji osvajam Slot za World Championship IRONMAN u Koni Hawaii koji me očekuje 8.10! Tako se moj san, želja, izazov i ostvarila... moja ludost! Nakon teških iscrpljujućih treninga i dva uzastopna Ironmana uspjela sam nemoguće. No slogan tog najekstremnijeg sporta je "Anything is possible!" Taman ono što pristaje za moj duh !

Kako ste počeli s trčanjem? Jeste li se ranije bavili s nečim?

Sve do svoje 47. godine jedini sport za koji sam bila spremna bio je shooping i putovanja. Bila sam potpuni anti-sportaš koji do tada vjerovali ili ne nije imao tenisice za trčanje u ormaru, koji je do tada pretrčao možda koji isprekidani kilometrić na onim uvijek započetim proljetnim rekreacijama za bolju liniju. No kako to u našim životima zna biti, Nikad ne reci Nikad. Na jednoj večeri na proslavi Vincekova, u prekrasnoj Krauthakerovoj vinskoj kleti, tamo oko ponoći pada „pijana oklada" da ću 2011. g, sredinom rujna, otrčati Marathon Du Medoc, najljepši vinski maraton na svijetu. Moj prvi maraton u Medocu bio je inicijacija koja je promijenila moj dosadašnji life-style.

Kako bi mogli zajedno motivirati žene koje se ne usude krenuti na neku od aktivnosti, iako bi to za njih bilo jako dobro?

Sve je jednostavno sa trčanjem. Tri puta tjedno treninzi, tenisice, hlačice majica i normalno ono najbitnije -v aša volja za otići ili natjerati se na trening. Nevjerovatno kako vam se ukaže svima poznat 101 razlog da baš danas nemate vremena.. No sutra "idete 100% " i tako dani prolaze. Nismo svi isti, netko ide bez razmišljanja, a većina uvijek ima razlog zašto baš sad ne. Mislim da su ove škole trčanja odlična motivacija. Vidim da je puno trkača redovito krenulo trčati baš od kada su se počele formirati te škole, pa odmah i male utrke, lijepo je to druženje i razbijanje svakodnevnice, a dobrobiti o zdravlju još i veće.

Što je to za one koji ne znaju Triatlon? Kako ste ga vi zavoljeli?

Triatlon je nešto više. To je životni stil, tu su odricanja i ulozi puno veći, bez podrške je jako teško. Moja obitelj nije vjerovala da ću početi trenirati triatlon! Tada sam napunila 50 godina, djeci je bilo zanimljivo, partner me je donekle i „gurnuo" u taj sport, a mama koja živi s nama je bila izvan sebe od iznenađenja i brige , kud ću na cestu sa tim biciklom, naravno što će ljudi reći, nije li već dovoljno svega itd. Znalo se da sam u godinu i pola istrčala 10 svijetskih maratona i 18 polumaratona, lokalne novine su već tada znale napisati kakav članak, bila sam na HTV-u i pričala o svemu. to je za obitelj već bio vrh. Razumijem ih, jer prije mog prvog maratona nitko me nije vidio bez frizurice, štikli, šminke i svih ostalih modnih dodataka. A sada triatlon? Mislim da je dosta njih pomislilo da sam „malo makla". Kad sam si zacrtala taj cilj, potpuno sam se predala i posvetila tome da uspijem odraditi puni IRONMAN ! U triatlonu ima samo manjka vremena i to par dana. Uz moj privatni posao uvijek fali koja srijeda i četvrtak. Djeca su već odrasla. Maksin- kćer od 27 godina koja je u Beču na diplomatskoj akademiji, zatim Petra, diplomirani ekonomist od 24 godine i najmlađi Damjan od 16 godina, učenik trećeg razreda Gimnazije. Petra je već maratonka. Jako smo povezani i stalno smo u kontaktu.

Kakav je vaš režim prehrane, spavanja, treninga?

Treniram svaki dan osim ponedjeljk , dižem se rano, u 22 h idem spavati. Hranim se dosta disciplinirano, vitamine i ostale suplemente uzimam redovito. Mama kuha pa tu imam zaista sreću jer kuha izvrsno i kvalitetno. Meso volim, no već neko vrijeme ga polagano izbacujem iz prehrane, jednostavno kad ga jedem osjećam da to nebi trebala. Sport vas nauči slušati svoje unutarnje ja, izoštri vam osjetila, intuiciju. Treniram sama, povremeno vozim sa trenerom i ponekim triatloncem, no to je jako teško iskombinirati zbog udaljenosti Poreča i Pule. No tako moji treninzi uključuju mene i Dju sa kojom se nekako sve bolje slažem. Tako sam postala samoj sebi, najbolja prijateljica.

Kad ste tako pozitivni, recite našim Zadranima nešto pozitivno za kraj...

Svaka promjena u životu desi se "slučajno" tako i moja. No uvijek sam bila radoznala i nemirna, ponekad tvrdoglava ko magarac, kako kaže moja mama. Uglavnom svaki izazov me oživljava a ova totalna promjena u 50-oj moje je ponovno rođenje ! Nije lagan put i nije komotan kao prije ali je ludo zanimljiv, upoznajem nove ljude, potpuno mijenjam način života. Ja sam jedna novorođena Đu! Divno je mijenjati se, kušavati život, otvarati ladice, njuškati. Nitko me nije uvjerio da prestanem vjerovati u dobro, uvijek sam voljela ljude. Nitko me nije uvjerio da se manje smijem, da se ne veselim tuđem uspjehu, da pomognem, nitko me ne može uvjeriti da sam ljepša ako sam ozbiljna, pokušajte ispred ogledala, testirajte. Život je prekratak da bismo samo čitali tuđa mišljenja i gledali tuđe izazove. Uvijek kažem, zašto ga i shvaćati ozbiljno kad se nitko iz njega nije živ izvukao! Nisam se ničemu nadala od ovog što se desilo u ove dvije godine. Tako može biti i vama ako krenete danas. Prošle 2015g. bila sam na službenoj AWA ranking listi na trećem mjestu od zamislite- 3768 triatlonki u mojoj grupi od 50-54 godine, žena koje su završile IRONMAN utrke i da imam zlatno obilježje kao najbolja u 1% žena , to nisam niti sanjal, .jer ljudi... Anything is possible !

Hvala Đurđici na odvojenom vremenu. Kad drugi put vidite one „luđake" iz škole trčanja, skinite stereotipe i obucite i vi trenerku i patike. Pametniji su puno prije nas govorili da je u zdravom tijelu zdrav duh. Žene... ne kukajte. Nekada niste smjele čitati, danas evo imate prava. Ali uzalud sve to, ako život ne stavimo u svoje ruke. Svoje staze treba otrčati, svoje zadaće treba riješiti. Ne kao pasivci, gunđala i promatrači. Nego... akcijom. Korak po korak, kamenčić po kamenčić, kilometar po kilometar.