Problemi KK Zadar dublji su i složeniji od jednostavne analize prema kojoj je Henrik Širko trebao izvesti loptu i dati je Jamesu Florenceu, a ne obrnuto. Razapinjati mladog momka koji je u Zadar došao ostvariti svoje dječačke snove je nepošteno. Igrači su zadnji u koje treba uprijeti prst.
Nije korektno niti svaljivati sve na leđa trenera jer momčad koju ima na raspolaganju nastala je kao posljedica niza loših poteza koji se povlače u klubu godinama. Ante Nazor je napravio veliku pogrešku na početku natjecanja kada je hrabro izjavio da igrački kadar kojim raspolaže ima kvalitetu za sredinu ljestvice čime je sam sebi stavio ogroman teret na leđa. Nije to učinio nitko drugi.
Izabrati sportskog direktora Branka Skroču za Pedra koji treba visiti značilo bi zaigrati po volji onih koji upravljaju klubom. Istina je da Skroče kao arhitekt, ne samo ove već i svih momčadi Zadra posljednjih pet sezona, snosi ogromnu odgovorenost za rezultat, ali i stanje u mlađim kategorijama. No, njega je netko postavio na tu funkciju i ostavio ga da je i dalje obavlja iako je podrška većine izostala.
Riba smrdi od glave. Glavni problem zadarske košarke je činjenica da Grad Zadar više ne može održavati klub na aparatima. Veliki je to uteg, a prijelomni trenutak se ne događa. Bez strateškog partnera klub ne može dalje.
Vratimo se na utakmicu u Szolnokiju. Mogla je ta zadnja lopta Širka i ući. Mogao je Zadar i slaviti, ali posve je jasno kako pobjeda ne bi riješila nagomilane probleme. Zadru je potreban kontinuitet dobrih rezultata ne bi se košarka na velika vrata vratila u grad, a navijači na tribine.
Uistinu bi bila šteta da se, dok još nije kasno, ne iskoristi poklon bon Slavka Linića nazvan predstečajna nagodba. Klub treba postaviti na zdrave noge, a ovaj grad to ne može sam.