Jedan od trenera koji je pratio svaku utakmicu Zadar Basketball Tournament-a je i Rajko Vidaković koji je završnicu prošle sezone proveo kao trener Zadra s kojim je ostvario sve zacrtane ciljeve stavljene pred njega. On je vruću klupu Zadra naslijedio u jednom od najtežih trenutaka u povijesti kluba, kako financijskih i organizacijskih tako i rezultatskih, a odmah nakon njegovog preuzimanja pozicije glavnog trenera klub je krenuo strelovito prema gore, ostvarivši sedam pobjeda u nizu i pritom nanijevši jedini poraz kasnijem prvaku Cedeviti i to u gostima.

Mladi zadarski trener prvo je uspio izboriti ostanak u ABA ligi pobjedom u posljednjem kolu protiv Union Olimpije na Višnjiku, a nakon toga je u A-1 ligi za prvaka osvojio treće mjesto kojim je klub osigurao nastup u ABA ligi i ove sezone, a taj cilj ostvario je već četiri kola prije kraja regularnog dijela. Razgovor s trenerom Vidakovićem vodili smo u dvorani "Krešimir Ćosić" prije početka susreta za peto mjesto na Zadar Basketball Tournamentu između Zadra i Galatasaraya.

Krenuli smo za početak pitanjem o prošloj sezoni, dobili ste priliku voditi seniorski sastav Zadra, ostvarili ste sve ciljeve koji su stavljeni pred vas, da li ste očekivali da dobijete povjerenje da i ove sezone vodite Zadar?

Lagao bih kad bi rekao da to nisam očekivao jer uprava je pred mene postavila u trenutku kada sam preuzimao klub dva cilja, jedan je bio ostanak u ligi, iako su mi na samom razgovoru naglasili da je to jako teško realizirati s obzirom u kakvom stanju smo tada bili. Nismo ovisili sami o sebi tri kola prije kraja, ovisili smo o drugim rezultatima, a momčad je bila psihološki na dnu, tako da su mi rekli da se pokuša ostati u ligi, ali ako se to i ne ostvari neće biti nikakvih zamjerki, jer gotovo nitko nije vjerovao u naš ostanak u ligi s obzirom na stanje u kojem smo se nalazili u tom trenutku. Eto na kraju smo moji suradnici i ja zajedno s igračima ipak uspjeli u tom prvotnom cilju. Kasnije smo se uspjeli kroz Hrvatsku ligu plasirati nikad lakše u ABA ligu za dogodine, četiri kola prije kraja, dok smo u polufinalu izgubili od prvaka ABA lige Cibone obje utakmice tek u samom finišu.

Zanimljivo je da je Dario Šarić tada odigrao svoje najbolje utakmice u karijeri, baš protiv nas, kad je i zabio svoj career high od 37 poena u jednoj utakmici i pucao trice 8/5 što mu je također najbolji rezultat za tri poena u seniorskoj karijeri. Svejedno još uvijek mislim da smo trebali dobiti tu seriju i igrati finale da nije bilo određenih okolnosti koje su nas tada pratile.

Postavio sam si cilj dati priliku Bašiću, to sam i napravio

Ja osobno sam postavio i treći cilj pred sebe, a to je da dam priliku Lovri Bašiću, mladom perspektivnom igraču bez obzira koliko je bila stresna situacija u tom trenutku po klub. Rekao sam pred upravom kluba da ću mu bez obzira na situaciju dati šansu jer smatram da je zaslužuje i u takvom delikatnom trenutku, a htio sam i da jedan igrač koji je budućnost zadarske košarke bude uključen u taj pritisak o budućnosti kluba jer sam znao koliko će mu to iskustvo značiti za kasniju karijeru. Tako je i bilo. Mislim da nikada neće zaboraviti svoj debi protiv Zvezde gdje je odigrao fantastično i odmah po ulazu u igru zabio dvije trice.

To je također i meni bio jedan od emotivnijih momenata u karijeri, kad se u trenutku kad sam ga na egal rezultatu u drugoj četvrtini kad nitko to nije očekivao podigao s klupe i poslao na teren. U tom trenu šest tisuća ljudi se podiglo na noge i bez prestanka pljeskalo nekoliko minuta, na što im je Lovre uzvratio s već spomenute dvije trice. Tu se vidjela jedna ogromna želja zadarske publike za vlastitim igračima.

Očekivao sam produljenje ugovora

Eto radi svega toga očekivao sam produljenje ugovora, ali klub je na kraju sezone odlučio vratiti bivšeg trenera Antu Nazora koji je pristao doći natrag, tako da sam ja morao promijeniti funkciju u klubu. Unatoč tome što smatram da sam mogao uspješno voditi Zadra u ABA ligi, kao što sam ga vodio i u hrvatskoj ligi, mislim da je Nazor onu lanjsku sezonu također uspješno vodio klub te je zaslužio već onda ostati na klupi Zadra. Tada se to radi raznoraznih situacija nije dogodilo pa je sada ispravljena jedna nepravda i on je opet dobio priliku koju je svojim radom zaslužio tako da je to s te strane korektno. Možda jednom tako bude i sa mnom iako ti ovaj posao i posebno život ne garantiraju ništa.

Bašić je iskoristio ukazano povjerenje koje ste mu dali prošle sezone, a on je nastavio s dobrim igrama i na ovom turniru protiv renomiranih Euroligaša i igrača. Velike zasluge za to idu i vama jer ste imali hrabrosti dati priliku ovako mladom i talentiranom igraču.

Ja sam u klubu već dugo godina kao pomoćni trener i svaki dan sam gledao tog momka na treninzima. Ne možeš a da ne primijetiš da netko ima talenat i da može igrati košarku na jednoj visokoj razini. Smatrao sam da momak zaslužuje priliku. On je tu priliku iskoristio i pokazao je jednu drskost koja je u Zadru izuzetno potrebna zato što je veliki pritisak igrati u Zadru, a tko se pod tim pritiskom ne snađe i slomi se, taj jednostavno u Zadru ne može funkcionirati. Bolje mu je odmah otići u neku mirniju sredinu da se tako izrazim i da tamo gradi karijeru jer inače će se naći u potrazi za izgubljenim vremenom sto je bio slučaj s nebrojeno igrača, posebice u posljednje vrijeme.

Za igrati a posebice uspjeti u Zadru potrebno je imati izniman karakter. Lovre to ima i on je pokazao da može u ovim uvjetima izvanredno funkcionirati i njemu se jednostavno mora davati prilika iz kola u kolo. Međutim, jednom sam već izjavio a još stojim pri tome da mu se ne smije davati više nego što je zaslužio, budući da psihološki još uvijek nije sazrio za seniorsku košarku tako da ga se mora na pravilan način usmjeravati jer ako mu se da više nego što je zaslužio, njegov karakter će to zloupotrijebiti.

Ove godine preuzeli ste omladinski pogon, točnije kadete. Trebali ste postati voditelj omladinskog pogona, ali na kraju se to ipak nije desilo. Inače ste poznati kao trener koji radi iznimno puno ali i kvalitetno.

Trebao sam postati voditelj omladinskog pogona, međutim klub je smatrao da ta funkcija nije potrebna u ovom trenutku, tako da su mi dali da biram koju selekciju želim voditi. Odabrao sam selekcuju kadeta budući da su juniori izlazno godište. Želio sam ostvariti kontinuitet rada. Anti želim da što duže ostane na klupi Zadra, a ja sam htio postići da ostanem barem tri sezone sa jednom generacijom.

To sam predložio klubu, da pratim generaciju u juniore što dosada nije bila praksa, tako da ću ih voditi ove godine i sljedeće dvije u juniorima jer smatram da se samo kontinuitetom rada može utjecati sustavno na igračko znanje te sposobnosti i unapređivati ih do mjere da se razvije vrhunski, ili barem klupski igrač. Također, često mogu čuti priče da u gradu nemamo visokih momaka, što je istina s obzirom na visinu igrača u npr. splitskoj ili šibenskoj regiji, ali to nije razlog da se onda ne razvije i izbaci vrhunski playmaker ili bek šuter.

Kod nas se borimo s zastarjelim i primitivnim razmišljanjima

Što se tiče načina treninga istina je da volim dugačke treninge od po 2, 3 sata pa i više, jer smatram da se najkvalitetnije može integrativno djelovati na igrački razvoj, gdje se u jednom treningu poveže nekoliko tehnologija treninga: (npr. teškoatletska, lakoatletska, bodybuilding tehnologija, tehničko-taktička priprema, psihološka priprema, scouting, video korekcija, nutricionistika, atletska staza, masaža...).

Vani je to već normalna stvar dok se kod nas nažalost još uvijek moramo boriti s primitivnim i zastarjelim razmišljanjima tipa: teretana nije dobra za šut, nadopuna prehrani nije dobra za zdravlje i bezbroj sličnih gluposti. Svakodnevno se borim protiv takvih, krivih stereotipa o sportu, jer to je djelomično i razlog zašto smo mi na ovim prostorima gdje smo jednom bili svjetska velesila i imamo Bogom dani talenat stagnirali i propadali kroz godine u srednji razred europske košarke dok su nas neke države koje su prihvatile nove tehnologije treninga i priprema poput Grčke, Belgije, Njemačke, pa čak i skandinavske zemlje koje su prije prema nama bile liliputanci stigle i prestigle kako u klupskim tako i u reprezentativnim selekcijama.

Zadar je već godinama bez igrača iz omladinskog pogona koji bi bio nositelj igre seniora

Zadar već godinama nije izbacio nekog igrača iz omladinskog pogona koji bi postao nositelj igre seniorske momčadi ili ostvario još veći korak u svojoj karijeri. U Zadru je već godinama suša što se tiče proizvodnje Zadarskih igrača. Zadnja četiri igrača za koja možemo reći da igraju na vrhunskoj razini su Marko Banić, Marko Popović, Rok Stipčević i Luka Žorić. Žorić kao mladi igrač nije prepoznat u Zadru i otišao je sa 16 godina u Cibonu, tako da on nije produkt Zadarske škole košarke. Banić, Popović i Stipčević su prošli Zadarsku školu košarke, Pop nešto manje budući da je bio neko vrijeme u Ciboninoj školi, a i u SAD-u gdje je pohađao srednju školu.

Budući da s Banićem i Popovićem radim individualno kroz ljeto kada se pripremaju za sezonu, dosta pričamo o njihovom razvojnom putu i slušajući njih moj zaključak je da su iz svih tih generacija igrača uspjeli samo oni koji su bili ekstremno motivirani za rad na sebi samima, tako da se ne može reći da ih je sustav stvorio već da su stvorili sami sebe. Oni su imali tu samosvjesnost već od ranih dana svoje karijere, ali u takvom "nesustavu" da tako kažem gubimo sve one talente koji nemaju tu samosvjesnost i priliku te su ovisni o stručnom radu kojeg dosad nije bilo u toj mjeri koju zahtjeva moderna košarka.

Također limitiramo i ove koji to imaju, pa tako nikada neće doseći onu razinu uspješnosti koju su mogli da su im na vrijeme bile pružene vrhunske tehnologije treninga. Vjerujem da, Banić i Popović da su prošli jedan takav rad u svojim senzibilnim fazama razvoja pojedinih sposobnosti, kada se one najbolje razvijaju i da nisu bili prepušteni sebi samima i isključivo svojoj motivaciji, bi danas bili NBA igrači. Jedan Dino Rađa ili Arijan Komazec nisu bili ništa talentiraniji od njih, čak dapače, ali su prošli u svoje vrijeme edukaciju kod profesora Slavka Trninića i ostalih eksperata na vrhunskoj razini i mogli su igrati košarku na najvišem mogućem levelu.

Spomenuli ste profesora Trninića, vi ste njegov učenik, prošli ste njegovu trenersku školu. On vas je i uveo u trenerski posao. Kako je raditi sa jednim ovako renomiranim košarkaškim stručnjakom?

Profesor Trninić me uveo u trenerski posao 1998. godine, gdje sam mu počeo asistirati u individualnom radu s Daliborom Bagarićem kojeg smo onda pripremali za Chicago Bullse. On je prvi prepoznao nešto u meni i usmjerio me u tom pravcu. Također mi je dao uz dio svog ogromnog znanja i viziju kako voditi trenažni proces, kao i samopouzdanje koje je ključan faktor za uspjeh u bilo kojoj djelatnosti, a posebice u sportu. Uz pomoć njega sam osvjestio činjenicu koliko je bitan rad i na vlastitom karakteru, a ne samo na karakteru igrača koje treniramo.

Treneri često zahtijevaju od igrača nešto što mi sami nismo u stanju biti

Mi treneri često zahtijevamo od igrača da rade nešto ili da budu nešto što ni mi nismo u stanju biti. Recimo, beskompromisni, mentalno stabilni, uporni, pobjedničkog karaktera, uredni u obavljanju svojih obaveza, itd. Zato je potrebno sve što želimo zahtijevati od svojih igrača da sami pokušamo postići jer inače ćemo se naći u frustraciji, i mi i oni. Mi jer nećemo znati to od njih dobiti, a oni jer će osjetiti da ni mi sami nismo takvi, a tražimo to od njih. Recimo, trener koji uporno traži da mu igrači ne kasne na treninge, a sam često kasni, ili traži da mu u završnici ekipa dobro reagira i ima mentalnu stabilnost u donošenju odluka, a i sam je nervozan i ne može se smiriti. To može samo netko tko je educiran u tom dijelu, a moram to napomenuti i psihički stabilna ličnost.

Rad na razvoju i osobinama ličnosti je danas mnogo bitniji faktor od razvoja sposobnosti i to ne može svatko nego samo učitelji koji kontroliraju i dominiraju prvo s vlastitom ličnosti, a onda i poznaju tehnologije razvoja ličnosti kod drugih.

Kakva je vaša suradnja s trenerom Nazorom?

Dobra. Bila je dobra i onda kada smo bili zajedno u seniorima, a nastavila se i sada. Čujemo se povremeno za rješavanje određenih problema. Suradnja je jako korektna i za njega mislim da je dobar trener, prije svega talentiran i uporan i da će uspjeti u košarci.

Znači da bi bilo dobro da Nazor ostane za kormilom Zadra čim duže da povežete ovu vašu suradnju iz kadeta i juniora sa seniorima?

Svakako da bi bilo dobro. Klub je dosad gotovo svake sezone mijenjao trenera pa čak nekad i dva, tri po sezoni i to nikad nije bilo dobro. Ovaj grad je jako težak za istrpjeti nečije greške. Prvo ti gleda grešku, a tek onda gleda što si dobro napravio. Bilo je tu jako kvalitetnih trenera, Zmago Sagadin, Aleš Pipan, Aco Petrović, Danijel Jusup u zadnje vrijeme, međutim kod svih bi se pokazao jedan te isti scenarij.

Kod trenera se gledaju samo mane

Nikada se ne bi gledalo koje su njihove kvalitete i koliko ih je nego bi se odmah prepoznale mane i za njih bi se uhvatilo. Na primjer, trener ne zove minutu odmora na vrijeme ili trener radi rotaciju koja možda u tom trenutku nije primjerena, i odmah se počinje govorili da on ne može voditi Zadra jer ne zove time out na vrijeme, jer ne radi dobru rotaciju, a to što je 20 drugih stvari napravio dobro, to nitko ne vidi. Na primjer, da je momčad spremna fizički, psihološki da je stabilna, da postoji kemija u ekipi, da igra ima svoj intenzitet, da se kostur napada prepoznaje i da se u njemu kažnjavaju svake greške protivnika, da obrambeni principi funkcioniraju i prilagođeni su individualnim karakteristikama igrača i bezbroj drugih stvari.

Dakle radi previsoke razine kritičnosti, posebice u stvarima koje ljudi prvo vide, a to je vođenje utakmice sve dobro što trener napravi se momentalno ruši na osnovu jedne dvije mane tog trenera. Traži se savršenstvo izvedbe. Naravno, savršenstvo ne postoji, to je jedna utopija i mi treneri kao takvi ne možemo postići kontinuitet rada koji je nužan za neke pozitivne promjene pa ostajemo primarno na faktoru sreće, tj. hoće li ekipa dobro reagirati na pojedinoj utakmici, hoće li nam biti naklonjen ždrijeb i slične stvari koje ne bi smjele direktno, pa ni indirektno ovisiti o našem statusu u klubu. Zato mislim da se jedan trener, koliko god imao mana, ako klub prepozna da posao radi dobro i da klub napreduje pa makar i malim koracima, treba ga ostaviti nekoliko sezona i stati iza njega.

Ovo je problem i u mnogim drugim sredinama, ne samo u Zadru

Ovo sve nije samo problem u Zadru, već i u mnogim drugim sredinama, a to napominjem radi toga što u postojećem sustavu nitko ne profitira. Ni treneri koji brzo dobijaju otkaze, ni klubovi jer moraju plaćati nekoliko trenera po sezoni, ni igračima jer ne mogu ući u sistem jednog trenera i sprovesti ga do kraja sezone već im se stalno nešto mijenja, a u stalnim promjenama puno je teže zadrzati nivo sportske forme. Klasični primjer je KK Partizan i njihov trener Duško Vujošević koji svake sezone ima jednu crnu rupu od pet, šest poraza za redom i seriju jako loših igara. Također gotovo redovito loše krene u sezonu, ali klub vjeruje u njega i njegov rad i ne dovodi u pitanje njegov status radi trenutnog neuspjeha, već ga ostavlja na čelu kluba.

Brojke govore za sebe, a to je da je Partizan s njim na čelu najtrofejniji klub u zadnja dva desetljeća na ovim prostorima. Netko će reći i mi bi ostavili trenera koji je tako kvalitetan da radi usprkos trenutnim rezultatima, ali ja sam uvjeren da Dule nije ništa puno kvalitetniji od nekih naših trenera koje su naši klubovi brzo potrošili, samo je dobio šansu i u toj šansi se je uspio izgraditi i steći iskustvo koje mu je kasnije pomoglo da napravi što je napravio.

Što se sada promjenilo u omladinskom pogonu, koliko radite sa kadetima?

Evo radimo toliko da su se roditelji već počeli žaliti da se puno radi, uz smijeh će Rajko. Eto prije nije valjalo jer se premalo radilo a sad ne valja jer se radi previše. Malo se šalim, ali hoću reć da nama uvijek nešto ne valja. ali eto, radimo dva puta dnevno po dva sata, nekad i dva i pola. Sada kada je počela škola morati ćemo vrijeme treninga malo rezati, a i to je jedan od razloga što danas više nema takvih extra zvijezda. Čak i ove koje su danas prisutne vidimo da se razlikuju od onih prije 20-ak godina jer ne dominiraju toliko individualno koliko dominiraju timovi.

Dobar primjer je i ovaj turnir na kojem se moglo vidjeti veliki broj vrhunskih igrača, ali jako malo individualne dominacije na parketu. Npr. da netko zabije 30 ili 40 koševa, ili da zabije 8 poena u nizu i da prisili protivnika da mijenja na njemu igrače i vrste obrana, da ga se udvaja ili čak utraja kao nekad igrače koje se nije moglo drugačije zaustaviti. Toni Kukoč i Rađa su trenirali po osam do deset sati dnevno. Danas je to jednostavno nemoguće. Škola je postala mnogo bitnija nego je bila onda, djeca su opterećena. Prije su imali četiri do pet sati škole dnevno, danas sedam ili čak osam, plus predmete u drugoj smjeni, pa van nastavne aktivnosti itd. Svaki profesor misli da je njegov predmet najbitniji i prisiljava djecu da provode ogroman postotak vremena za knjigom.

Nemam ništa protiv škola, ali se s njom i pretjeruje

Da netko ne bi mislio da imam nešto protiv škole, mislim da je škola danas nakon obitelji najbitnija sredina za odgoj djeteta, ali isto tako mislim da se s njom i pretjeruje. Djecu danas uče svemu, ali ne i kako preživjeti i snaći se u današnjem svijetu, a pogotovo kako postati čovjek. Na kraju dobijemo mladu osobu koja nakon školovanja ima gomilu nepotrebnog znanja, a ne zna osnove života.

Također, prije je dijete imalo jako malo sadržaja pa mu je trening bio sve. Svi se mi, koji pamtimo doba bez mobitela sjećamo sa kojim smo nestrpljenjem čekali trening. To je bio sveti čin, ući u dvoranu. Danas u dobu visoke tehnologije djeca dođu pod prisilom roditelja na trening i jedva čekaju da završi da bi mogli ići doma buljiti u ekran, a kada nešto radiš bez strasti onda to više nije to. Malo sam otišao u širinu, ali htio sam pokušati objasniti zašto danas više nema takvih igrača kao ranije i reći da su se tehnologije treninga u sportu razvile na visokoj razini, ali djeca više nemaju toliko vremena niti želje baviti se sportom tako da sve opet dođe na isto, ako ne i gore.

Zadar Basketball Tournament, što ste vidjeli u igri Zadra protiv ovako snažnih momčadi, a što kod Cedevite?

Vidio sam da od četiri euroligaške ekipe i Darussafake koja je praktički peta, s euroligaškim igračima, Zadar ima najveću energiju i najveću agresivnost u obrani. Posebice u pritisku na linije dodavanja i obrambenim rotacijama. Pritisak na loptu bi još mogao biti malo bolji, ali vjerujem da će struka i to uskoro podignuti na visoku razinu. Također zagrađivanje i faza otvaranja kontranapada je vrlo dobra i u tim segmentima Zadar je stvarao puno problema svojim euroligaškim protivnicima.

Znači da su Ante i njegovi suradnici uspjeli nadoknaditi manjak kvalitete sa jednim napornim košarkaškim drillom i treningom. Ako ekipa ima taj radni dio igre na visokoj razini, samim time može igrati protiv svih ravnopravno. Za nešto više potrebna je ipak kvaliteta. Nevjerojatno mi je bilo vidjeti jednu ekipu kao što je Galatasaray sa tako izrazito niskom razinom pritiska u obrani i željom za nadmetanjem s obzirom na kojem levelu igraju.

Repeša radi jako dobar posao u Cedeviti

Što se tiče Cedevite, mislim da Jasmin Repeša tamo radi jako dobar posao. Mi smo svi prekritični prema našim trenerima i klubovima, a on je evo pobjedio dva jako dobra euroligaša, ušao u finale turnira gdje je namučio do samog kraja izrazito motivirani Fenerbahče. Možda igra nije najljepša, možda fali ljepote u toj igri na koju su naši ljudi navikli, ali danas te nitko ne pita kako si igrao već jesi li dobio ili nisi. Isto te tako ne pitaju koliko si zabio, da li je to utakmica na 100 koševa ili na 50 nego se pamte dva boda.

Sport je danas gladijatorstvo i preživljavaju oni koji pobjeđuju. S te strane mislim da Cedevita radi dobar posao. Također daje priliku mladim igračima, evo uvijek je u petorci Lovro Mazalin, Marko Arapović ili Karlo Žganec. Radi se na razvoju mladih igrača plus što rezultat ne pati i ja tu onda ne vidim prostora za neku veliku kritiku.

Vjerojatno ste pratili igre naše reprezentacije na Svjetskom prvenstvu, gdje je tu po vama bio problem?

To je već jedna druga stvar. Reprezentacija je nešto sasvim drugo nego klub. Nisu se odredili nositelji igre i nije im se dalo povjerenje, a kad nositelji igre nemaju povjerenje onda nemaju samopouzdanje, već kad doživljavamo sve igrače gotovo pa jednako onda u bitnim utakmicama, ključnim utakmicama se neće nitko istaknuti, nitko neće povući ekipu prema pobjedi. Povijest je pokazala da naslove osvajaju pojedinci, veliki igrači, i tim velikim igračima treba dati otvorene ruke, samopouzdanje i onda će oni to vratiti, a ne da ih tretiramo sve jednako. Ne mogu svi biti jednaki, netko je bolji netko je slabiji i tako treba raspodijeliti minutažu i ovlasti u igri.

Nisu rotacije bile problem već način na koji su se radile

Drugo, svi bruje o Repešinim rotacijama. Mislim da nisu bile rotacije same po sebi problem, već na koji način su se one radile. Za mene je zadržavanje energije igre tek drugi princip izmjene koji ne smije biti pretpostavljen prvom principu, a to je kemija. Ako je igrač u dobrom ritmu onda ga se treba ostaviti u igri pa makar igra i pala energetski, jer u košarci dva plus dva nikada nije četiri. Ili je pet ili je tri. Laički rečeno to znači da ne možemo mi pretpostaviti da ćemo igrača koji je vezao nekoliko šuteva sjesti na klupu jer više ne zadržava intenzitet kretanja po terenu, da se malo odmori pa ćemo ga vratiti i on će nastaviti zabijati.

Mi samim tim postupkom ne uzimamo u obzir njegovu psihu. Igrači su ljudi od krvi i mesa pa se i oni iznerviraju kad ih se vadi iz igre, a dobro igraju. I nakon povratka u igru premda su i fizički odmorniji nego prije, mentalno više nisu na jednakoj razini i igraju lošije. Mislim da je to bio jedan od problema, ali ne i jedini. Ja gledam isključivo probleme sa svoje trenerske strane i to je moj stav, a da je bilo i drugih razloga neuspjeha, vjerojatno je.

Vratimo se na Zadar, palo je dosta zanimanje za košarkom. Da li je tu problem u pomankanju financijskih sredstava, klub ne može dovesti neko jače ime, svake sezone se bori za ostanak u ligi i da li to ima veze sa lošim odlukama uprave kluba?

Mislim da ima od svega toga pomalo, ne bi se složio da su to glavni uzroci, ali sigurno da ima i toga. Mislim da Zadar već neko vrijeme nažalost nije grad košarke. Izgubio je taj povlašteni status kojeg je imao za vrijeme bivše države pa i u ratnom i postratnom periodu. Da li je na to utjecala kriza u društvu ili političari koji su sa svojim ponašanjem osiromašili ionako siromašno pučanstvo koje je izgubilo interes za sport, to je sada pitanje za neku malo dužu analizu, ali činjenica da je još u starom Rimu bilo geslo "kruha i igara" da bi narod bio zadovoljan, dok je danas ostalo samo ono "kruha". Narod se više ne zanima za igre, što je i ovaj turnir potkrijepio.

Na utakmicu vrhunskih Euroligaša i top ekipa Fenerbahce-Darussafaka dođe 500 ljudi, na utakmicu Zadra i Fenerbahcea dođe niti tri tisuće ljudi u dvoranu, toliko je ljudi nekada bilo u Jazinama na Gradinama iz Pule, a sada na praktično najboljoj momčadi Europe ne može se skupiti tri tisuće ljudi u dvorani. Nekada su ljudi u Zadru govorili da žele vrhunsku košarku u svome gradu, a sad se pokazalo da ni to više nije dovoljno da ih se motivira na dolazak u dvoranu. Ja bi bio najsretniji da se to vrijeme jednoga dana vrati.

Sigurno da tu ima utjecaj loših odluka kluba iz prošlih godina jer ljudi se poistovjećuju sa klubom za kojeg navijaju, a ako taj klub godinama ne radi kako treba, vuče loše poteze kroz povijest, ako se vuku repovi po sudovima, ako raznorazne informacije izlaze u javnost ljudi se više ne mogu poistovjetiti sa tim klubom tako da mislim da je to čak i važnija stavka od ove da nema vrhunskih igrača u klubu. Novaca je u klubu prije bilo, trošilo se na zvijezde pa je opet zanimanje opadalo. Ljudi žele čistu sredinu, žele klub koji je reprezentativan i moralan i onda se sa tim klubom mogu poistovjetiti i za njega navijati.

Ljudi se podsvjesno okreću protiv svog kluba

Ovako dolazimo do toga da se ljudi podsvjesno okreću protiv svoga kluba i dolaze u dvoranu navijati protiv njega. Klasičan primjer mi je NK Dinamo. Koliko god oni uspješno poslovali njihovi navijači se ne mogu poistovjetiti sa tim klubom. Eto protiv Darussafake kada je igrao Zadar u igru ulazi jedan domaći mladi igrač kojemu je to bio debi pred domaćom publikom za Zadar i momak promaši dvije trice, a ljudi mu počnu zviždati i vrijeđati ga. Nekada u Jazinama u ono vrijeme bi dobio pljesak da ga se ohrabri i treću tricu bi gotovo sigurno zabio, a ovako treću nije dobacio ni do koša. Momak je izgubio samopouzdanje, nije lako kada ti mnogo ljudi zviždi i vrijeđa te u vlastitom gradu, tako da mislim da je to jedan krivi put.

Uvukla se jedna frustracija u narod za koju, istina, nije on kriv, ali isto tako mislim da ljudi moraju raditi na sebi i moraju raditi na tome da izbace tu frustraciju, i da zadrže optimizam u bolje sutra. Naravno dođu i oni navijači koji dođu uživati u košarci i dati svojim igračima podršku i kada ih ne ide. Pritom naglašavam jedino kada se igrač ne bori, navijač mu treba zviždati, a u svim ostalim situacijama kada ga neide, a pokazuje želju mislim da tu ne bi trebalo zviždati, a pogotovo vrijeđati nekoga zato što ta vrijeđanja stvaraju jednu negativnu atmosferu u dvorani i jako je teško igrati. A da ne govorim da je vulgarno i barbarski nekoga vrijeđati.

Mnogi su u Zadru imali katastrofalne sezone zbog vrijeđanja navijača, a kasnije bi u drugim sredinama proigrali

Tu je bilo primjera da bi mnogi, mnogi igrači koji su dolazili iz vrhunskih klubova imali katastrofalne sezone i nakon Zadra bi opet imali vrhunske sezone. Znači to nam je jedan pokazatelj koliko je teško ovdje igrati i uspjeti. Tko ovdje uspije u ovom podneblju taj mora biti stvarno ekstra klasa. Ili i sam pomalo lud, uz osmijeh govori Rajko.

Kako vidite budućnost kluba, hoće li ići na bolje sada kada je prošla predstečajna nagodba ili je to samo produživanje agonije?

Predstečajna nagodba je stvorila uvjete da klub svoje dugove koji su se nagomilali napokon riješi. Iako to i nije bio baš najpravedniji sustav, jer bivšim igračima, trenerima, radnicima u klubu, dobavljačima i svima koji su svoj novac pošteno zaradili nije korektno da se veliki dio njihovog novca oduzme zato što je netko prije loše poslovao, ali to je bio jedini način da se klub spasi, da barem nešto ljudi dobiju jer druga opcija je bila ništa. Možemo slobodno reći da je predstečajna nagodba bila nužno zlo. Međutim sada kada je ona završila, stvorili su se uvjeti da se klub proda i mislim da bi grad koji je trenutni vlasnik morao smoći hrabrosti da se odreče upravljanja klubom budući da je došlo takvo vrijeme da je sport na marginama.

Inače u svakom kriznom razdoblju, umjetnost i sport su prvi koji se režu. To je nešto što se smatra da nije nužno za preživljavanje. Pošto je povijest najbolji prediktor budućnosti i budućeg ponašanja mi moramo predviditi takvu situaciju i moramo reagirati na vrijeme u tom pravcu. Ako klub želi raditi onom metodom "dok ide ovako, ide", onda to neće dugoročno proći i neće proći dugo vremena, a klub će se vratiti opet na one dugove koje je imao od prije. To će značiti stečaj kluba.

Niste jedino vi trener u obitelji, to je i vaš brat Šime. Trenerski posao vam je očito u krvi?

Rajko se na ovo pitanje opet nasmijao i rekao: Ni ne znate koliko ste u pravu. Mi Vidakovići smo najbrojnija trenerska obitelj u Zadru, a vjerojatno i u Hrvatskoj, ako ne i šire. Naš stric Davor Vidaković, ravnatelj medicinske škole je bio trener u školi košarke Zadar, njegov sin Domagoj, bivši prvotimac Zadra i poznati košarkaš sada završava višu trenersku školu i bio je trener u nekoliko klubova u Zadru. Njegova sestra Donata Vidaković je profesorica na Zadarskom sveučilištu i ujedno trenerica sveučilišne košarkaške ekipe. Rođak Loris Vidaković prof. u gimnaziji je bio također trener u školi košarke Zadar, a njegova supruga Maja Vidaković je bila jedna od najboljih košarkašica bivše države i trenerica u ženskoj školi košarke Zadar.

Šime moj brat je trener sa jednakim stažom u košarci kao i ja. Zajedno smo počeli raditi sa prof. Trninićem u Ciboni s tim da je on jako brzo postao glavni trener juniora Cibone s kojima je ostvario uspjehe i osvajao medalje na prvenstvima države. Iz tih selekcija je izašlo nekoliko vrhunskih pa čak i NBA igrača kao Damir Markota, Zoran Planinić, Dalibor Bagarić, zatim Žorić, Krešimir Lončar... Kasnije prelazi kao pomoćni trener Draženu Anzuloviću u KK Zagreb u seniorskoj ekipi u ABA ligi, a usporedno je vodio i kadete KK Zagreb i s njima osvajao medalje na Prvenstvima Hrvatske. U klubu je također bio zadužen i za individualni rad sa cijelom plejadom kasnijih vrhunskih igrača kao što su Ante Tomić, Kruno Simon, Marko Tomas i drugi.

Želja mi je da Šime i ja radimo zajedno u Zadru

Nažalost bez obzira na svoj izniman C.V. nikada nije dobio priliku u svom vlastitom gradu, unatoč tome što je godinama bio na dispoziciji, da se potvrdi kao uspješan trener, iz dobro znanih razloga što se uvijek nekako probiju i dobijaju šansu podobni, a ne školovani ljudi s energijom i voljom. Zato je bio primoran ići trbuhom za kruhom u druge sredine, te je tako lani dobio i posao prvoligaškog trenera u KK Jolly, iako samo na kratko vrijeme jer unatoč dobrom radu i rezultatima opet radi ranije navedenih razloga koji su nažalost prisutni u cijelom našem sportu, smijenjen je nakon prvog poraza. Koliko je to bio pametan potez istoimenog kluba pokazao je ovogodišnji pripremni period gdje su micanjem nekoliko kvalitetnih trenera i ljudi iz stožera izgubili apsolutno sve utakmice i to prosječno i sa po 30 razlike.

Sada je trenutno trener u KK Trogir, gdje mu je uprava ukazala povjerenje i postavila ga sa ciljem da razvije jednu mladu perspektivu generaciju. Jednoga dana želja mi je da radimo zajedno u našem gradu i klubu i potrudit ću se da se to i ostvari.

Za kraj ovog opširnog intervjua, Rajko je izrazio želju zahvaliti se suradnicima.

Posebno bi se zahvalio svom kolegi i prijatelju Dinku Mandiću koji je pristao u iznimno teškoj situaciji biti uz mene kao pomoćni trener u mojoj prvoj sezoni na klupi Zadra, gdje smo zajedno izvukli klub iz teške situacije. Također bi htio spomenuti i sadašnja dva pomoćnika u kadetima, dva fantastična momka, a to su Marin Pulja i Frane Šare koji su friški kineziolozi. Nedavno su oboje završili Kineziološki fakultet i sad su na početku svog trenerskog puta, a meni je dopala ta čast da mogu podučavati i uvesti u tajne ovoga lijepog posla dva takva velika entuzijasta i pozitivca, zaključio je za kraj mladi Zadarski trener koji je izuzetno zahvalan sugovornik iz kojeg ne moraš izvlačiti rečenice već detaljno i konkretno daje odgovore i analize.