Kad se svjetla reflektora jednom ugase, u pamćenju ostaju samo najljepše priče. U sportu je to uvijek priča o pobjednicima, onima koji su mogli više, brže i jače. A 36-godišnjoj Zadranki, rukometašici Maji Mitrović Dundović postolja kao da su bila suđena. Jednako kao i rukomet. Uz oca i majku rukometaše, kad je sport zapisan u genima, drukčije nije ni moglo biti.
Ova vrhunska sportašica i bivša reprezentativka Hrvatske, dvostruka osvajačica rukometne Lige prvakinja sa slovenskim „Krimom” i ekstravagantnim danskim „Slagelse FH”, nakon završetka sjajne igračke karijere vratila se na parkete na kojima je sve i počelo – u Zadar. Danas trenira djevojke u RK „Zadar”, na istom mjestu gdje se kao djevojčica zaljubila u rukomet. Konačno je, kaže, i u trenerskim vodama došlo vrijeme za žene.
– Istina, nema nas puno, ali stvari se polako mijenjaju i jako mi je drago zbog toga. Uvijek ću reći kako je žena bolji izbor kada je u pitanju treniranje djevojaka. One meni ne mogu prodavati ženske fore, a ja sam njima i psiholog, i mama i tata – govori Maja.
A koliko je baš uloga trenera važna u životu mladog sportaša, ona to zna iz prve ruke. Bila je rukometna zvijezda, veliki talent koji je brzo prerastao rodnu rukometnu sredinu, pa se već kao 14-godišnjakinja pridružila zagrebačkoj „Lokomotivi” koja je godinu ranije osvojila europski Kup kupova. Sve se odigralo brzo. Preko noći je postala dio vrhunske europske momčadi, a još brže i starterica čuvenih „Lokosica”.
Šok za Svjetsko prvenstvo
– Bila sam dijete, a našla sam se u elitnom društvu igračica koje su za mene bile zvijezde i vrhunac rukometa u tom trenutku – prisjeća se.
Iako praktički još dijete, u Zagrebu je živjela sama. Igrala za veliki klub i završila školu. I bez roditelja, kaže, uz sportske temelje koje joj je ugradio otac nije bilo šanse da negdje “isklizne” na krivi put. Sjajne partije za „Lokomotivu” otvorile su joj vrata nacionalne selekcije za koju je debitirala s 19 godina, a onda je stigao poziv iz slovenskog „Krima”. Bilo je vrijeme da se napravi još jedan korak – više.
„Krim” je na ljeto 2000. godine imao 5 od 17 uzastopnih naslova prvaka Slovenije i 6 nacionalnih kupova uz jedno izgubljeno finale Lige prvakinja dvije godine ranije. I njima je došlo vrijeme za najveće stvari. Redom su padali velikani – od deveterostrukog europskog prvaka „Spartak” iz Kijeva do trostrukih europskih prvakinja iz danskog „Viborga” u finalu. Ljubljana je na kraju slavila europske prvakinje i najveći uspjeh slovenskog ženskog rukometa, a Mitrović Dundović u taj je uspjeh ugradila 30 zgoditaka u 12 nastupa.
Uslijedio je odlazak u Španjolsku, u redove prvakinja „El Osito L’Eliana” iz Valencije s kojima je došla do finala najjačeg europskog klupskog natjecanja, ali ih je na putu do trona zaustavio upravo njezin bivši klub – slovenski „Krim”. Karijeru je sljedeće godine nastavila u njemačkom „Frankfurtu” gdje je proglašena najboljom igračicom, pa je tako njezina dotadašnja karijera zaokružena sa svim individualnim i kolektivnim trofejima. Nedostajao je tek – reprezentativni uspjeh.
Maja Mitrović Dundović: Sport je moj život
Slučaj je htio da baš te 2003. godine Hrvatska bude domaćin ženskog Svjetskog rukometnog prvenstva. Trebala je to biti kruna cijele njezine dotadašnje priče, ali Maji je to prvenstvo ostalo u gorkom sjećanju. Bilo je to zadnje na kojem je nastupila za reprezentaciju jer je tadašnjeg vodstvo uvelo dobnu granicu i ocijenilo kako je sve iznad 25 godina – prestaro!
– Bio je to šok, težak udarac i katastrofa. Ne znam kako bih to uopće mogla opisati. Najgori trenutak moje karijere. Nakon mojih vrhunskih igara, netko povuče crtu i odluči da sam ja prestara? Srećom, danas je takvo što nezamislivo – govori Zadranka.
Hrvatska je tom SP-u potpuno podbacila osvojivši tek 4. mjesto u svojoj kvalifikacijskoj skupini, ali ono što je bilo previše za „stručnjake” iz reprezentativnog stožera bilo je taman za „Slagelse FH”. Taj danski klub, koji je u svega tri godine iz Treće danske lige dospio na vrh Europe, mjesto je u kojem je ispisala jednu od svojih najljepših epizoda.
A sve je počelo kada je „željezna dama” svjetskog rukometa Anja Andersen, danska reprezentativka i vlasnica zlatne olimpijske medalje iz Atlante te po mnogim izborima najbolja rukometašica svih vremena, zbog zdravstvenih problema naprasno morala prekinuti igračku karijeru. Kupila je tada mali i nepoznati klub iz Slagelsea, danskog gradića na otoku Sjællandu gdje je svojedobno živio i Hans Christian Andersen, te odlučila ispisati novu dansku bajku. Rukometne „Snjeguljice” bile su najbolje europske igračice, a među njima i Maja Mitrović Dundović. Ostalo je povijest.
Dream team iz Slagelsea zavladao je danskim i europskim rukometom, a Liga prvakinja iz 2004. posljednji je veliki trofej u Majinoj vitrini jer se nakon pobjeda u finalnim utakmicama nad „Krimom” odlučila za – ljubav.
Vratila se u Hrvatsku i sa suprugom, košarkašem Marijom Dundovićem, ubrzo dobila svog prvog sina, danas šestogodišnjeg Manuela, a nedavno je ponovno postala majka malog Maura. Iako je prestala aktivno igrati, rukomet je i dalje njezin život, pa je svoja bogata iskustva iz vrhunskih natjecanja odlučila prenijeti na mlade rukometašice. I ne samo to. Unatoč diskriminaciji ženskog sporta u Hrvatskoj i mentalitetu punom predrasuda, Maja je odlučila „pomicati granice” i ponovno uspjeti.
Prije na koču, nego u ured
– U Hrvatskoj je ženski sport diskriminiran, a to postane očito kada se „ode vani”. U Danskoj uopće nema razlike između ženskih i muških klubova. Štoviše, ženski je rukomet popularniji. Riječ je o drugom najgledanijem sportu, odmah nakon nogometa – govori Maja i opisuje okruženje u kojemu je živjela i igrala:
– Sjajno je bilo igrati. Dvorane su nam uvijek bile pune, ludilo atmosfera, a nakon svake utakmice ostajale bi satima potpisivati autograme i družiti se s navijačima. Bile smo zvijezde, a isto je u Norveškoj ili Francuskoj čija je muška reprezentacija bila najbolja na svijetu. Unatoč tome, svoju su žensku reprezentaciju tretirali kao jednako važnu.
Povratkom u Hrvatsku Maja je zatekla neku drugu priču. Opća neimaština uvjetovala je i odnos prema sportu, tako da i njezin ŽRK „Zadar” danas živi na „aparatima”.
Kako za bilo kakvu profesionalizaciju Kluba Grad jednostavno nema novca, jasno je kako ga od činjenice gašenja i potpunog nestanka ženskog rukometnog sporta nakon 40 godina postojanja, dijeli samo tanka nit. Nit koju za sada drže Maja Mitrović i još nekoliko zadarskih rukometnih entuzijasta i volontera. Koliko čvrsto?
– Prije bih lovila ribu na nekoj koči, nego napustila rukomet i radila posao u kancelariji – dodaje Maja.
Unatoč neimaštini, predrasudama, nedostatku termina u dvoranama, činjenici da „djeca danas ne znaju ni hodati a kamoli trčati”, Maja radi ono što voli i nastoji mladim djevojkama ugraditi sport kao životni stil koji gradi ličnost, radne navike i oblikuje kozmopolitski karakter. A bolji uzor od Maje ne mogu imati. Lijepa i elegantna, rukometna građanka svijeta.
Kad se svjetla reflektora jednom ugase, u pamćenju ostaju samo najljepše priče. U sportu je to uvijek priča o pobjednicima, onima koji su mogli više, brže i jače. A 36-godišnjoj Zadranki, rukometašici Maji Mitrović Dundović postolja kao da su bila suđena. Jednako kao i rukomet. Uz oca i majku rukometaše, kad je sport zapisan u genima, drukčije nije ni moglo biti.
Ova vrhunska sportašica i bivša reprezentativka Hrvatske, dvostruka osvajačica rukometne Lige prvakinja sa slovenskim „Krimom” i ekstravagantnim danskim „Slagelse FH”, nakon završetka sjajne igračke karijere vratila se na parkete na kojima je sve i počelo – u Zadar. Danas trenira djevojke u RK „Zadar”, na istom mjestu gdje se kao djevojčica zaljubila u rukomet. Konačno je, kaže, i u trenerskim vodama došlo vrijeme za žene.
– Istina, nema nas puno, ali stvari se polako mijenjaju i jako mi je drago zbog toga. Uvijek ću reći kako je žena bolji izbor kada je u pitanju treniranje djevojaka. One meni ne mogu prodavati ženske fore, a ja sam njima i psiholog, i mama i tata – govori Maja.
A koliko je baš uloga trenera važna u životu mladog sportaša, ona to zna iz prve ruke. Bila je rukometna zvijezda, veliki talent koji je brzo prerastao rodnu rukometnu sredinu, pa se već kao 14-godišnjakinja pridružila zagrebačkoj „Lokomotivi” koja je godinu ranije osvojila europski Kup kupova. Sve se odigralo brzo. Preko noći je postala dio vrhunske europske momčadi, a još brže i starterica čuvenih „Lokosica”.
Šok za Svjetsko prvenstvo
– Bila sam dijete, a našla sam se u elitnom društvu igračica koje su za mene bile zvijezde i vrhunac rukometa u tom trenutku – prisjeća se.
Iako praktički još dijete, u Zagrebu je živjela sama. Igrala za veliki klub i završila školu. I bez roditelja, kaže, uz sportske temelje koje joj je ugradio otac nije bilo šanse da negdje “isklizne” na krivi put. Sjajne partije za „Lokomotivu” otvorile su joj vrata nacionalne selekcije za koju je debitirala s 19 godina, a onda je stigao poziv iz slovenskog „Krima”. Bilo je vrijeme da se napravi još jedan korak – više.
„Krim” je na ljeto 2000. godine imao 5 od 17 uzastopnih naslova prvaka Slovenije i 6 nacionalnih kupova uz jedno izgubljeno finale Lige prvakinja dvije godine ranije. I njima je došlo vrijeme za najveće stvari. Redom su padali velikani – od deveterostrukog europskog prvaka „Spartak” iz Kijeva do trostrukih europskih prvakinja iz danskog „Viborga” u finalu. Ljubljana je na kraju slavila europske prvakinje i najveći uspjeh slovenskog ženskog rukometa, a Mitrović Dundović u taj je uspjeh ugradila 30 zgoditaka u 12 nastupa.
Uslijedio je odlazak u Španjolsku, u redove prvakinja „El Osito L’Eliana” iz Valencije s kojima je došla do finala najjačeg europskog klupskog natjecanja, ali ih je na putu do trona zaustavio upravo njezin bivši klub – slovenski „Krim”. Karijeru je sljedeće godine nastavila u njemačkom „Frankfurtu” gdje je proglašena najboljom igračicom, pa je tako njezina dotadašnja karijera zaokružena sa svim individualnim i kolektivnim trofejima. Nedostajao je tek – reprezentativni uspjeh.
Maja Mitrović Dundović: Sport je moj život
Slučaj je htio da baš te 2003. godine Hrvatska bude domaćin ženskog Svjetskog rukometnog prvenstva. Trebala je to biti kruna cijele njezine dotadašnje priče, ali Maji je to prvenstvo ostalo u gorkom sjećanju. Bilo je to zadnje na kojem je nastupila za reprezentaciju jer je tadašnjeg vodstvo uvelo dobnu granicu i ocijenilo kako je sve iznad 25 godina – prestaro!
– Bio je to šok, težak udarac i katastrofa. Ne znam kako bih to uopće mogla opisati. Najgori trenutak moje karijere. Nakon mojih vrhunskih igara, netko povuče crtu i odluči da sam ja prestara? Srećom, danas je takvo što nezamislivo – govori Zadranka.
Hrvatska je tom SP-u potpuno podbacila osvojivši tek 4. mjesto u svojoj kvalifikacijskoj skupini, ali ono što je bilo previše za „stručnjake” iz reprezentativnog stožera bilo je taman za „Slagelse FH”. Taj danski klub, koji je u svega tri godine iz Treće danske lige dospio na vrh Europe, mjesto je u kojem je ispisala jednu od svojih najljepših epizoda.
A sve je počelo kada je „željezna dama” svjetskog rukometa Anja Andersen, danska reprezentativka i vlasnica zlatne olimpijske medalje iz Atlante te po mnogim izborima najbolja rukometašica svih vremena, zbog zdravstvenih problema naprasno morala prekinuti igračku karijeru. Kupila je tada mali i nepoznati klub iz Slagelsea, danskog gradića na otoku Sjællandu gdje je svojedobno živio i Hans Christian Andersen, te odlučila ispisati novu dansku bajku. Rukometne „Snjeguljice” bile su najbolje europske igračice, a među njima i Maja Mitrović Dundović. Ostalo je povijest.
Dream team iz Slagelsea zavladao je danskim i europskim rukometom, a Liga prvakinja iz 2004. posljednji je veliki trofej u Majinoj vitrini jer se nakon pobjeda u finalnim utakmicama nad „Krimom” odlučila za – ljubav.
Vratila se u Hrvatsku i sa suprugom, košarkašem Marijom Dundovićem, ubrzo dobila svog prvog sina, danas šestogodišnjeg Manuela, a nedavno je ponovno postala majka malog Maura. Iako je prestala aktivno igrati, rukomet je i dalje njezin život, pa je svoja bogata iskustva iz vrhunskih natjecanja odlučila prenijeti na mlade rukometašice. I ne samo to. Unatoč diskriminaciji ženskog sporta u Hrvatskoj i mentalitetu punom predrasuda, Maja je odlučila „pomicati granice” i ponovno uspjeti.
Prije na koču, nego u ured
– U Hrvatskoj je ženski sport diskriminiran, a to postane očito kada se „ode vani”. U Danskoj uopće nema razlike između ženskih i muških klubova. Štoviše, ženski je rukomet popularniji. Riječ je o drugom najgledanijem sportu, odmah nakon nogometa – govori Maja i opisuje okruženje u kojemu je živjela i igrala:
– Sjajno je bilo igrati. Dvorane su nam uvijek bile pune, ludilo atmosfera, a nakon svake utakmice ostajale bi satima potpisivati autograme i družiti se s navijačima. Bile smo zvijezde, a isto je u Norveškoj ili Francuskoj čija je muška reprezentacija bila najbolja na svijetu. Unatoč tome, svoju su žensku reprezentaciju tretirali kao jednako važnu.
Povratkom u Hrvatsku Maja je zatekla neku drugu priču. Opća neimaština uvjetovala je i odnos prema sportu, tako da i njezin ŽRK „Zadar” danas živi na „aparatima”.
Kako za bilo kakvu profesionalizaciju Kluba Grad jednostavno nema novca, jasno je kako ga od činjenice gašenja i potpunog nestanka ženskog rukometnog sporta nakon 40 godina postojanja, dijeli samo tanka nit. Nit koju za sada drže Maja Mitrović i još nekoliko zadarskih rukometnih entuzijasta i volontera. Koliko čvrsto?
– Prije bih lovila ribu na nekoj koči, nego napustila rukomet i radila posao u kancelariji – dodaje Maja.
Unatoč neimaštini, predrasudama, nedostatku termina u dvoranama, činjenici da „djeca danas ne znaju ni hodati a kamoli trčati”, Maja radi ono što voli i nastoji mladim djevojkama ugraditi sport kao životni stil koji gradi ličnost, radne navike i oblikuje kozmopolitski karakter. A bolji uzor od Maje ne mogu imati. Lijepa i elegantna, rukometna građanka svijeta.