Jedan od najpoznatijih hrvatskih sportskih novinara, ali i svojevrsni simbol Rijeke. Jedna od prvih asocijacija kad se spomene grad na Rječini, i ne samo u sportskom smislu. Orlando Rivetti, kolumnist Novog lista, živa legenda sportskih zbivanja što su Hrvatskom i svijetom protutnjala proteklih skoro pa pola stoljeća. A kad je već tako – Izvršni odbor Hrvatskog zbora sportskih novinara na svojoj je sjednici održanoj zadnjih dana siječnja na prijedlog Komisije koju čine vedete hrvatskog sportskog novinarstva – Milka Babović, Iva Perdec, Robert Valai, Darko Draženović i Marin Šarec – donio odluku po kojoj nagradu za životno djelo dobiva upravo Orlando Rivetti. Nagrada će mu biti uručena na prigodnoj svečanosti sutra, 27. veljače u sjedištu Hrvatskog novinarskog društva u Zagrebu.
S Rivettijem smo razgovarali u NL klubu, neposredno nakon što je Davor Sever s jednakim povodom obavio televizijski dio istog posla za Sportsku TV. A izvor preciznih podataka bio je »rokovnik« prenapučen brojkama i slovima u kojem se jedino Rivetti može snaći.
Nije li pomalo prerano da bi se dobilo nagradu za životno djelo. Pa lani ste u studenome proslavili tek 60. rođendan?
– Da i ja sam tako komentirao jer ono što slijedi za takvom nagradom ni malo ne sluti na dobro. Nedavno sam tako bio rastužen čuvši vijest da je umro poznati glumac Zlatko Crnković. A urezalo mi se u sjećanje i to da je tri mjeseca prije smrti dobio – nagradu za životno djelo. Na stranu crne slutnje, uistinu i djeluje prerano da čovjek sa 60 navršenih godina života dobije nagradu za životno djelo. Ali, kad prolistam album svojih sjećanja, nailazim i na podatak da sam svoj prvi tekst napisao prije – 44 godine.
Počeo u Liceu
Skoro pola stoljeća u novinarstvu?
– Počeo sam pisati još u Liceu, riječkoj talijanskoj gimnaziji, a prvi tekst mi je bio o školskom sportu. Ima tu i jedna zanimljivost. Glavni »krivac« da se počnem baviti novinarstvom je dr. Aldo Sirotich, liječnik ali i košarkaški sudac. On me nagovorio da počnem pisati. Kasnije, devedesetih godina sam kao urednik rubrike »sport« u Novom listu zaposlio njegovog sina Kristiana koji je danas meni – šef. S obzirom da u vrijeme moje mladosti nije bilo droge, zahvaljujući i Aldu postao sam – ovisan o novinarstvu. Do dana današnjeg nisam se oslobodio te ovisnosti a posljedica je »karcinom« na tekućem računu s »metastazama« na svim mojim kreditnim karticama.
Koliko ste redakcija promijenili u životu?
– Ne mnogo. La Voce del popolo, Novi list, Jutarnji list i Sport plus. Iako sam u Jutarnjem bio iznimno cijenjen, prisilni odlazak iz Novog lista, 10. travnja 2000. godine mi je jedan od najgorih trenutaka u karijeri. Čim su čuli za što me snašlo, nazvali su iz Jutarnjeg, a vrijeme između odlaska iz Novog lista i početka rada u Jutarnjem listu, 1. srpnja, jedini mi je pravi godišnji odmor u životu. U Novi list, odnosno Sport plus sam se vratio 2010. godine.