Bio je sportaš, plesao folklor, završio građevinski fakultet i gradio vojnu karijeru. A onda – teško stradao u eksploziji na vojnom vježbalištu nedaleko od Karlovca. Puna 52 dana život mu je doslovno visio o koncu. Izgubio je vid, djelomično i sluh, obje šake i nogu. No, predao se nije. U sebi je otkrio novu snagu koju nesebično želi dijeliti s drugima pa je u Zadru upisao psihologiju. Vrličanin Josip Milković je – ponos Hrvatske.
– Eto, čovjek nikad ne može predvidjeti neke stvari. Svi smo krhki i ranjivi. Čovjek u trenutku izgubi što je nekoć bio. U jednoj sekundi je nestalo sve što sam prije imao. Što sam smatrao najvažnijim a to je zdravlje, kaže Josip koji je stradao na vojnom vježbalištu Cerovac nedaleko od Karlovca, pred sam kraj temeljne časničke izobrazbe, javlja HRT.
Slijep, s teškim oštećenjem sluha bez obje šake, amputacija natkoljenice. 52 dana kome. Svaki dan je bio neizvjestan, rekli su, nisu znali hoće li me zateći živoga jer sam bio na intenzivnoj njezi u jako lošem stanju, kaže Josip. Njevoga majka Ana dodaje kako su im liječnici rekli da će Josip biti biljka, ali ona nije vjerovala u crni scenarij.
– Spasila me vjera. Vjera u život i vjera u Boga. Samo je čudo da sam to uopće preživio. Da sam dobio drugu priliku, šansu. Uz mene je stalno bila obitelj, prijatelji koji su davali snagu i svi ti divni ljudi koje sam sreo na svom putu. I onda sam i ja rastao u svemu tome i rekao – isplati se boriti. Pokušao sam neki maksimum koliko se mogu osamostalit a na žalost morao sam prihvatiti svoja ograničenja, kaže Josip.
Predaja nije dolazila u obzir, postao je student.
– Najjednostavnije je predati se i ostati u sobi, u četiri zida. To je najlakše napraviti. Naravno da nije bilo jednostavno. Kad sam prihvatio svoj križ, sebe kakav jesam, počeo sam razmišljati – dobro što sad mogu? Jednostavno sam rekao – OK, idemo sad izvuć najbolje iz ovoga šta imamo, ajmo bit korisni sebi i drugima. Pa se javila želja za psihologijom, priča Josip. Tako se odlučio vratiti – u studentske klupe. I to – zadarske.
Da nije majke, dodaje Josip – ne bi bilo izvedivo ono što je on zamislio. Uz pomoć obitelji, tehnologije i kolega koje mu maksimalno pomažu – uspio je.