U današnjoj emisiji „Stvoreni za Nebo” naš gost, don Zvonimir Mikulić, duhovnik u Malom sjemeništu u Zadru, župnik župe Svetog Nikole u Crnom te povjerenik za Pastoral mladih Zadarske nadbiskupije, uputio je predivnu poruku i poticaj za nadolazeću godinu.
„Ako se na me ne oslonite, održat se nećete!” – snažne su riječi proroka Izaije koje su odzvanjale u vremenu Adventa, kad smo se pripremali za Božić. Bog je u stanju obuzeti nečiji život do nevjerojatnih razina. Potrebno je ne gubiti nadu. Bog ne želi da mi živimo u tuzi, depresiji, On nam želi radost. Kao što je svojstveno suncu da grije, vodi da nešto smoči, vatri da daje plamen, tako je i Bogu svojstveno da daje radost. Bog je taj koji zbilja može promijeniti nečiji život. Bog ima inicijativu. Sami ne možemo. U Novoj godini, osim dobrih želja, zdravlja, uspjeha, svega onoga što nam je na pameti, treba poželjeti svjetlo vjere. Vjera je malo svjetlo, ali dovoljno jako da obasjava put. S njom nećemo vidjeti sve, niti će nam sve biti jasno, ali vidjet ćemo dovoljno da bi mogli ići naprijed. Potrebno je imati hrabrosti, želju za Bogom i vjerovati da je On onaj koji može promijeniti život, predavati njemu svoj život, čeznuti za njim, biti strpljiv sa sobom u znanju kako se velike promijene u životu ne događaju preko noći. Trebamo biti svjesni da nas Bog nije ostavio i da je sveprisutan. Da nas ljubi, da za sve nas ima divan plan i da nam daje poticaje kojim putem poći. Ne treba se bojati budućnosti, treba malim koracima hrabro ići naprijed. Nemojmo se opterećivati i strahovati od neuspjeha, ne smijemo sebe podcjenjivati, trebamo tražiti Božju pomoć i vjerovati da će sve dobro završiti. No, nekad sebi postavljamo nerealne ciljeve, ili se želimo ostvariti u svojoj sebičnosti i ne vidimo ono što nam je uistinu potrebno. Neka u novoj godini bude više pitanja i razgovora s Bogom, više molitve: „Bože, što Ti želiš od mene?” i „Kojim putem da krenem?”. Molitva nije bezvezno brbljanje riječi, nego traženje da nam Bog progovori – i On to hoće, On to želi.
Bog je prisutan u životu svakog čovjeka, iako smo u iskustvu svoga života vidjeli samo negativne stvari i trenutke patnje. U svemu tome Bog je iskazivao svoju brigu i pažnju prema svakome, sam i preko drugih ljudi. Bog je za svakog želio da postoji, svakome je dao određenu mjeru talenata, svakog je stavio u određene okolnosti. Nekome je dano više, a nekome manje, no, nije na nama ljudima procjenjivati tko je bolje prošao, tko više ima. Ako dobro pogledamo u povijest svoga života otkrit ćemo da je bilo podosta Božje dobrote. Ne smijemo izgubiti dimenziju traženja Boga u našemu životu, da tražimo ono dobro, onu ljubav koja nam je dana, one male geste koje su nam drugi ljudi iskazivali. Trebamo biti hrabri postaviti pitanje: „Bože gdje si?”. Ako ga i ne vidite te ako mislite da nije prisutan, recite Mu to, zatražite ga da vam se objavi, tražite ga. Uvjet mira nije samo da Bog čini, nego i naše obraćenje, uviđanje moralnosti naših postupaka. Mi ljudi smo skloni staviti čep Božjoj milosti, što bi bili naši grijesi. Budimo spremni ne tražiti konstantno krivce u našemu životu za situaciju u kojoj se nalazimo.
Početak svake promjene u životu je uvidjeti gdje sam „ja” krivo postupio i da si priznam svoju krivicu. Važno je sebe preispitivati i ne dati da grijesi postanu dio našega života kao norma, da se talože u nama te izgubimo svjetlo i bistar pogled na život, niti da gledamo iz perspektive svoje tame koja se nakupila preko grijeha u nama. Treba biti spreman prihvatiti svoju krivnju, živjeti sakramentalno i ispovijedati svoje grijehe. Veliki sveci su se ispovijedali često, shvaćali su koliko im je potrebna obnova Duhom Svetim. Ne smijemo se bojati započinjati iznova. Bog zaboravlja naše grijehe i krivnje, u stanju nas je pridignuti te dati nam krila da možemo „duhovno letjeti”.
Uz poticajne riječi don Zvonimira, želimo svima uspješnu i blagoslovljenu novu godinu! Mir i dobro!