ZADAR – Osam godina nakon što je izvedena jedna od najnagrađivanijih predstava Moj sin samo malo sporije hoda, izvrstan dramski tekst Ivora Martinića, na zadarsku kazališnu scenu postavio je zadarski kazalištarac Vinko Radovčić
Vrlo smjelo u odnosu na produkciju Zagrebačkog kazališta mladih, redatelja Janusz Kica i plejadu glumaca predvođenu Ksenijom Marinković koji su dobili nagrade za uloge za koje su amateri iz udruge Drama plus pobrali frenetični pljesak i publiku na nogama.
Zaslužili su to Sanda Pinter, Domagoj Ikić, Luka Knez, Josip Rain, Božo Vukojević, Iva Prgić, Mia Bujan, Ema Pestić, Matej Frakin, Ivan Vidović i Luka Nešović. Neki od njih prvi put na sceni, drugima je ovo treći nastup u produkciji Drame plus, a svima sudjelovanje u predstavi od sat i pol vremena. Osim slabe čujnosti, zadarska izvedba tog slojevitog dramskog teksta, nije imali niti jednu veću zamjerku publike kao ni profesionalnih glumaca iz zadarskog miljea.
Niti u jednom trenutku Moj sin samo maklo sporije hoda nije prešao u prazan hod. Redatelj Vinko Radovčić bacio je težište na 70-godišnjakinju bolesnu od Alzheimera koja je odaslala sve poruke jednog života koji prolazi u iščekivanju da se nešto dogodi. To je otišlo u zaborav bolesti u kojoj njezino sjećanje postoji samo u odnosu na izmišljotine i iluzije o uzbudljivom življenju. Ulogu stare Ane majstorski je odigrao mladi Domagoj Ikić – visok mladić koji je vjerno i nadasve tragikomično skinuo ženu s Alzheimerom.
Jednako i uvjerljiv bio je i Luka Knez, sin u invalidnim kolicima koji slavi 25. rođendan. On i Sanda Pinter, koja glumi njegovu majku i teško se nosi s bolešću sina kao i zanemarivanjem supruga, iskazali su svu emotivnost stanja u kojem su oboje zarobljeni.
U zaokruženoj cjelini međusobnih odnosa, na pozornici se odlično snašla Iva Pregić u ulozi zaljubljene i energične djevojke našeg doba. Najstariji glumac u predstavi Josip Rain pokazao je najveću fizičku pokretljivost u svom debitantskom nastupu. Svoju prvu ulogu jako je solidno odigrala Mia Bujan koja je u publici imala veliku podršku svojih gimnazijalaca. Uz nju je prvi nastup imala i kuja Toya.
Svi oni jako su puno radili i Vinko Radovčić je iskoristio njihov potencijal kao i namještaj iz stana svoje bake u kojem se predstava spremala. Začinio je to sa sjajnim izborom pjesama iz vremena 60-tih godina koje su kao i kostimi bili prikladan okvir svevremenskog u kojem se događa obiteljska drama i složenost međusobnih odnosa koje će razotkriti ona koja progovara preko Alzheimera.
Scenografija, kostimografija i ružičasta boja predstava činili su da ona kod publike ne ostavlja crni trag već radost života zbog čega bi Moj sin samo malo sporije hoda, trebao još igrati.