U današnjoj emisiji „Stvoreni za Nebo” ugostili smo fra Anselma Stulića, gvardijana samostana „Svetog Frane”, koji će nas uvesti u blagdan Uskrsa.
Danas slavimo najveći blagdan kršćanstva. Uskrs nam otkriva novi vječni život: smrt je pobijeđena, a čovjek je postao konačno dio vječnosti s onim koji je za nas položio život – Isusom Kristom. Mi smo se pripremali kroz protekle dane, kroz Veliki tjedan, gdje imamo nekoliko značajnih trenutaka, poput ustanove Euharistije (trajne Kristove prisutnosti među nama) na Veliki četvrtak, muke i smrti na Veliki petak te na Veliku subotu, najsvetije noći pune iščekivanja, kada nam je zasjala najveća nada, da naš Krist nije među mrtvima nego među živima. Te činjenice pobuđuju našu vjeru ne samo u raspetoga Krista, nego i u Uskrsloga Krista čemu smo mi svjedoci, a ne samo pasivni promatrači. Tako je Krist posvjedočio sve ono što dan-danas slušamo u Evanđeljima svojim mučeništvom, tj. predanjem iz ljubavi za nas, kako bi nas onda uskrsnućem uvjerio da naš život nije prolaz i nestanak, nego hodočašće ovom zemljom prema vječnom odredištu, vječnoj slavi koju nam Uskrs otkriva. Zato slavimo Uskrs osam danas te, također, sve do blagdana Pedesetnice. Uskrs je piramida naše vjere, vrhunac svega onoga čemu čovjek teži – punina sreće, uspjeha kad je smrt pobijeđena i nadjačana novim životom koji je Krist unio u ovaj svijet, kao i u svaki naš pojedinačni život po sakramentu krštenja. U svakom krštenju se doživljava Uskrs te mi osjećamo da smo nova stvorenja.
Uskrs predstavlja pobjedu svih pobjeda, znak koliko smo ljubljeni mi grešni ljudi. On je umro za naše grijehe da nas pokristovi, da i mi postanemo uskrsli ljudi. Ne samo kada pređemo prag ovoga života, nego već sad, da se ne pokolebamo jer morao proći svoje velike petke i svoje prazne velike subote pune iščekivanja. Ali, ako je naša vjera utemeljena na Uskrsu, onda i križ i određene praznine koje se pojavljuju u našemu životu neće nas pokolebati. Vjera u našeg Spasitelja je snažnija od bilo kojega križa i bilo koje praznine. No, možda se više volimo radovati površnom shvaćanju Uskrsa, a ne onom što traži naš intenzivni kršćanski život. Uskrs zahtjeva vjeru. Vjera je temelj svega. Ako nema onog žara i ljubavi kojom uzvraćamo Kristu za njegov najveći dar života, smrti i uskrsnuća, uzalud smo primili sakramente, uzalud smo primili sve spoznaje o Kristu bez prave vjere.
U tom smislu neka Uskrs bude naš najveći i obiteljski blagdan, ali prije svega, slavimo ga u svojoj duši, neka on probudi u nama snagu vjere koja je sposobna nadvladati sve opasnosti koje nam prijete i da nam da snage ostati dosljedni onome što jesmo. Isus je više puta naglašavao kako smo mi sada djeca Božja. Od Uskrsa mi smo svi ušli u vječnost, samo ta se vječnost ostvaruje hodom stepenicama zemaljskog života te prijelazom iz ove smrti u onaj novi život – Uskrsli život. Krist je nakon svoga uskrsnuća više ne umire. On je živ u Crkvi, u sakramentima, u svakome od nas koji imamo iskrenu i istinsku vjeru da je On naš „Put, Istina i Život”, naš „Učitelj”, naša „Nada” i sve ono što nama istinski treba. Slavimo zato Uskrs da probudi u nama radost vjere, da ne bude više straha koji svakodnevno osjećamo zbog svih problema koji nas pritišću i koji nas opkoljuju sa svih strana, da napokon vratimo sposobnost života s Kristom. Doživljaj te vjere trebamo prenositi jedni drugima, stoga, ako u nama ona ne živi, mi nemamo što prenositi kao kršćani. Bitno je za kršćanstvo što je Krist postao čovjekom i dao svoj život kroz najveću ljubav raspeća na križu, a još potpunije u svom Uskrsnuću od mrtvih.
Uz prigodne riječi fra Anselma, želim vam blagoslovljen i obiteljski Uskrs! Mir i dobro!