Učenici četvrtih, petih i šestih razreda Osnovne škole Stanovi, polaznici izborne nastave njemačkog jezika, posjetili su zadarski azil za pse. Ta ideja rodila se na satu dok su učili lekciju o životinjama i kućnim ljubimcima. Jedan od zadataka kojeg su dobili od nastavnice Željke Zrilić bila je izrada plakata o domaćim životinjama pa tako i o njemačkim i hrvatskim pasminama pasa.
Plakati su rađeni tijekom zimskih praznika nakon kojih su učenici došli na ideju da prikupljaju pomoć za pse u azilu. Sakupili su hranu, deke, sredstva za održavanje higijene, rukavice za domaćinstvo, posude za vodu i jelo…
Tijekom nastave učenici su se upoznali s pasminama kao što su hrvatski ovčar, hrvatski tornjak, međi-mali međimurski pas, posavski oštrodlaki gonič, njemački ovčar, staronjemački ovčarski pas, njemačka doga, rotvajler itd.
Neke od tih pasmina vidjeli su u zadarsko azilu za pse na predjelu Žmirići. Azil za pse je mjesto na kojem dobri ljudi vode brigu o napuštenim psima. Hrane ih, dresiraju, igraju se s njima i traže im udomitelje.
Želite li kućnog ljubimca svakako posjetite azil ili Facebook stranicu azila na adresi: https://www.facebook.com/zadarskiazil2/
Ako niste u mogućnosti udomiti pse, onda im barem, poput ovih učenika, možete donijeti poklon.
Leona Margarita Tabak i Karla Gvardiol, 5.a
Dojmovi učenika nakon posjeta azilu
Dolaskom u azil ugledala sam dva pasa, odmah su mi ostavili dojam da su jaki, hrabri i vjerni čuvari. Tužno, ali istinito. Čim smo ušli u azil primjetila sam kombi s hranom koji je stigao iz Njemačke. Dobre tete iz azila imale su velik osmjeh na svojim licima, za nas i za goste iz Njemačke.
Činjenica da je u azilu 250 pasa dirnula me duboko u srce.
Rea, moja prijateljica, i ja stisnule smo zube da ne zaplačemo i krenule dalje. Kako smo koračale dalje osjetile smo miris, točnije smrad, sigurno loša strana azila, ali to se moglo očekivati. Obuzela nas je tuga, mnoštvo malih, razigranih štenaca, trče po kavezu, igraju se, čekajući slobodu, toplinu ljudskog doma i zagrljaja, žudeći za ljubavlju. U trenutku sam stala i zapitala se, jesu li oni to zaslužili, zašto? Što bi bilo da nema azila? Što da nema tih teta? Tisuću pitanja sam imala. Bila sam tužna i potištena! Osjećaj tuge obuzeo me gledajući sve te velike i male pse.
Osjećaj tuge pomiješao se s osjećajem zadovoljstva. Bilo mi je ipak drago jer sam osjećala da su sigurni, jer ne znam što bi bilo da 250 pasa luta našim ulicama i gradom. Iako sam bila tužna, ipak mi je bilo drago gledati sve one drage njuškice!
Karla Grgić
U petak smo Karla, moja prijateljica, i ja išle u azil. Na ulazu su se nalazila dva psa. Bila su jako umiljata. Prolazili smo kroz jedan prolaz gdje se nalazio jedan crni pas, koji je bio jako mršav. Naša učiteljica Željka Zrilić provela nas je malo i rekla nam je kako te životinje nisu ni za što krive te da se nalaze tamo zbog nas ljudi i naših grešaka. Dok sam prolazila azilom razmišljala sam kako bi bilo ljudima da ih netko izbaci iz kuće, na ulicu. Čak su došli i Njemci u azil radi onih jadnih životinja. Tete iz azila su nam rekla kako se u azilu nalazi oko 250 pasa. Kada sam vidjela te životinje bila sam jako tužna i nije mi bilo baš svejedno. Ako imate srca i ljubavi prema onim malim životinjama, koje se smrzavaju na onoj hladnoći, otiđite u azil i udomite, pružite toplinu i ljubav nekome od onih veselih i razmahanih repića.
Rea Marcelić