U zadarskoj Koncertnoj dvorani nikad do sad nije se mogao čuti takav zvuk ratnog doba kao što se nisu mogle vidjeti užasnije fotografije umiranja djece od gladi i bolesti u logorima. Film Dnevnik Diane Budisavljević odgledan je u najvećoj tišini na otvaranju Kino Zone u Kneževoj palači, a publika je iskreni pljesak čestitke uputila redateljici Dani Budisavljević koja im je dodatno približila stvaranje tog filma. Ona je, uz pomoć sačuvanog dnevnika Diane Budisavljević, Austrijanke, udane za srpskog uglednog liječnika u Zagrebu, otkrila i filmom prikazala najveću humanitarnu priču o spašavanju 10 tisuća pravoslavne djece iz logora.
Diana Budisavljević o svemu što je radila za vrijeme Drugog svjetskog rata vodila je dnevnik u kojem, kako je istaknula redateljica, nigdje nije navela motiv zbog čega to radi. Svaka zemlja bila bi ponosna na priču o takvom humanitarnom činu usred zla fašizma koje hara Europom, ustvrdila je Dana Budisavljević.
Tajna Diane Budisavljević tek je nedavno otkrivena u domaćoj javnosti. Zašto, pitali su redateljicu iz publike. Ona u poslijeratnoj Jugoslaviji nije bila poželjna kao Austrijanka, a oni su tada bili neprijateljski narod kao i zbog toga što je bila pripadnica visoke građanske klase, mišljenja je redateljica koja je sa svojim timom tri godine provjeravala i istraživala povijesnu datost i životnu misiju Diane Budisavljević. Ona je u svemu bila legalist: dozvolu da može slati pomoć u logore tražila je prvo preko ustaške vlasti (ministarstvo udružbe u NDH) pa je kao katolička vjernica molila kardinala Alojzija Stepinca da bi od Nijemaca dobila potporu da može izvesti tu djecu jer su oni znali koliko je javnost osjetljiva na stradanje djece. Ustaški režim je poslije radio propagandne filmove o tome kako su oni bili spasitelji pravoslavne djece koje su zbog toga oblačili u svoje uniforme. Bila su to, podsjetila je redateljica, kozaračka djeca.
Ona su se udomljavala, spašavala na razne načine ali mnoga su na tom putu, iscrpljena po logorima, umirala. Iako je poslijeratno jugoslavensko ministarstvo od nje uzelo arhivu o spašenoj djeci kojoj se gubi trag, dio duplikata dokumentacije, pronađene kao i foto album, pomogli su joj da dođe do svjedoka.
– Njihove priče ona je snimila 2015. godine. Radi se o ljudima u poodmakloj dobi i bilo me je strah da ne ostanem bez njih dok ne nađemo novac za snimanje filma, otkrila je redateljica dugotrajan proces snimanja filma.
Kada je četvorka: Zorka, Nada, Živko, Milorad – preživjela djece iz logora nakon 70 -ak godina izašla na pozornicu filmskog festivala u Puli, u Areni se ustalo pet tisuća ljudi koja su im odali počast.
– Taj pljesak neću nikad zaboraviti, ispričala je redateljica koja se nije nadala tolikom uspjehu filma. Očekivala sam nagradu za glumu Alme Prica i kameru Jasenka Rasola, a na kraju samo jedino oni nisu dobili Zlatnu arenu, kazala je Dana Budisavljević.
Ona je kao redateljica napravila prvi dugometražni film koji je hibrid dokumentarnog i igranog. Zbog toga Dnevnik Diane Budisavljević, prema njenim riječima, ne znaju kako uvrstiti na međunarodne festivale.
Dnevnik se prikazuje u domaćim kinima, gdje će ga gledati Zadrani koji sinoć nisu uspjeli dobiti mjesto na prvoj projekciji kino zone. Koncertna dvorana bila je prigodan ambijent za takav film. Zadarska publika samo se nasmijala kada je gošća spomenula kako su za vrijeme projekcije Dnevnika Diane Budisavljević u pulskoj Areni prodavači kokica bili ljuti jer ih nitko nije kupovao.