Sing Street je prvorazredno filmsko djelo koje će vas nasmijati, rasplakati i obogatiti vašu glazbenu playlistu za par odličnih pop rock pjesama.
Radnja filma se odvija 1980. u Dublinu i glavni akter priče je četrnaestogodišnji Conor koji se pokušava snaći u neredu uzrokovanom lošim obiteljskim odnosima i srednjom školom gdje su učitelji jednako opasni kao i učenici. Međutim, u Conorov život se ušeta misteriozna Ralphina i on se bezglavo zaljubljuje u nju. Da bi ju osvojio, izmisli da ima bend i da je ona idealna za njegovu glazbu i videospotove.
Film ima sve one stvari zbog kojih volimo provoditi vrijeme ispred malih ili velikih ekrana, a to je odlična karakterizacija likova i opipljiva priča ispričana na taj način da vam se danima osmijeh neće skidati s lica.
Odličnog glavnog lika Conora igra mladi irski glazbenik Ferdia Walsh – Peelo kojemu je ovo prva filmska uloga i nevjerojatno je s kojom je sigurnošću iznio film na svojim leđima.
Iako je on dobio najviše prostora u filmu, ostatak ekipe (pogotovo Jack Reynor kao Conorov stariji brat Brendan te Lucy Boynton kao misteriozna Ralphina) jednako je impresivno odradio svoj dio kroz svoje male pričice koje se odvijaju usporedno s glavnom temom.
Kod ovakvog tipa filma, gdje se kombinira poznata glazba nekog desetljeća u kojem se radnja odvija (ovdje su osamdesete u pitanju) i nanovo komponirane skladbe samo zbog filma, uvijek bude problem taj da nove pjesme padnu u drugi plan radi hitova. Ovdje to nije slučaj jer nakon što film završi, danima vam melodije ne izlaze iz glave. Jednostavne su i “catchy” te nostalgične a opet svježe.
“Sing Street” je uspješno izbjegao sve klišeje te je umjesto zašećerenih pričica i priglupe glazbe, ponudio poučnu pripovjetku o odrastanju i to sve skupa upakirao u životne situacije u kojima se naši likovi nađu i iz kojih uz pobjede ili poraze (često je i svejedno) izađu pametniji i mudriji.
Te životne (ne)prilike u filmu su vjerska uvjerenja, obrazovanje, obitelj i ekonomija – sve ono na što se oslanjamo kad nam je teško i iz čega učimo biti bolji prema sebi i drugima.
Redatelj filma je John Carney, irski filmaš kojem je ovo treći glazbeni film, nakon “Once” i “Begin Again” (odličan film s Keirom Knightley i Mark Ruffalom u glavnim ulogama). Inače je karijeru započeo kao redatelj spotova za grupu The Frames u kojoj je ujedno i svirao bas gitaru. Mislim da najviše iz tog razloga cjelina funkcionira. I kao drama i kao film o glazbi.
I za kraj, da zaključimo ovu našu priču te da vam odgovorim na pitanje koje vam je vjerojatno palo na pamet čim ste otvorili link na 057 infu.
Zašto film iz 2016. godine a ne neki novi koji trenutno igra u kinima ili je upravo došao na digitalne platforme ?
Zato što kad mi se pružila prilika da pišem za 057 info, odlučio sam se za malo drukčiji pristup a ne standardne recenzije filmova. Inače obožavam recenzije i čitam ih na dnevnoj bazi ali isto tako znam da velika većina ljudi nema tu naviku i da će tu i tamo pitati nekog za preporuku i na tome će stati. E pa sada možete na ovom portalu jednom tjedno naći dobru filmsku preporuku da vam uljepša tjedan.
Pisat ću o filmovima koji su mi se svidjeli i za koje mislim da će i vama biti “cool”, bez obzira kada je film snimljen ili objavljen. Jedini kriterij će biti taj da bude dobar.
I s tim završavamo moju prvu kolumnu.
Do iduće filmske poslastice, pozdrav.