Na današnji dan prije 11 godina preminuo je Boris Maruna, hrvatski pjesnik i prevoditelj s engleskog i španjolskog jezika.
Rođen je u Podpragu u današnjoj Općini Jasenice 1940. godine. Kao pripadnik ustaških snaga, otac mu je bio politički zatvorenik u Lepoglavi, te se on s majkom i dvojicom braće, Petrom i Šimom, preslio se u Zaprešić. Zbog oca je cijela obitelj bila šikanirana, te on 1960. emigrira u Italiju, nakon čega tri desetljeća živi u emigraciji, u Italiji, Argentini, Velikoj Britaniji, SAD-u i Španjolskoj. Diplomirao je i magistrirao na sveučilištu Loyola u Los Angelesu, a u Barceloni je završio hispanistiku.
Dugo je izbivao iz Hrvatske, prvo dobrovoljno, a kasnije i zbog političkog disidentstva, repatrijacije i suočavanja s razočaravajućom zbiljom u neovisnoj Hrvatskoj.
Prve je pjesme objavio u studentskim listovima u Zagrebu, a u iseljeništvu se priključio Vinku Nikoliću te postao jedan od stalnih suradnika Hrvatske revije. Autor je kronike Otmičari izgubljena sna, koja potanko opisuje glasoviti teroristički čin hrvatskih emigranata, otmičara američkog putničkog zrakoplova 10. rujna 1976., čime se htjelo ukazati na nezavidan status Hrvata i podređen položaj Hrvatske unutar Jugoslavije. Maruna je, kao jedan od službenih prevoditelja, bio izravni svjedok sudskog procesa akterima te akcije, među kojima je najpoznatiji bio Zvonko Bušić.
Maruna se vratio 1990. godine u Hrvatsku, gdje postaje jedan od najoštrijih kritičara vlasti. Obavljao je funkciju ravnatelja Hrvatske matice iseljenika, te radio kao urednik Hrvatske revije. Do svoje smrti 14. lipnja 2007. u KB Dubrava, Maruna je obnašao dužnost veleposlanika Republike Hrvatske u Republici Čile.
Prije osam godina na ostacima njegove rodne kuće u Podpragu na južnim obroncima Velebita otkrivena je spomen-ploča u njegovu čast.
UDBAŠI
Udbašima je uvijek bilo dobro u našoj zemlji
Za njih se ne može reći da nisu znali što rade
Oni su ideološki uvijek bili
Na ispravnoj liniji
Njima je sve polazilo za rukom
Oni su najčešće dolazili iz miješanih krajeva
Po mogućnosti. Nisko čelo i
Deseterački mentalitet
Zdrav duh u zdravu tijelu
Ja ne sumnjam, u Hrvatskoj je uvijek netko dobro živio
Naravno, nikad mi
To je takva zemlja, rekao bih
Udbaška
Zemlja vedrih ljudi
A mi smo drugi pomalo utučeni
I djelujemo izgubljeno
Mi gotovo ne znamo za radost, za smijeh
Naša probava je neredovita, žuč i gorčina na licu
A udbaše možeš uvijek vidjeti kako jedu velike komade
Krmetine u Vili Rebar ili na terasi hotela
Esplanade i potom
Odbijaju dimove, srču kavu i dobacuju duhovitosti
Sa stola na stol: pokazuju urođeni
Šarm
I udbaški sinovi su zarana očitovali
Izrazitu talentiranost
I odlazili u Pariz, u Švicarsku i na Oxford
I samo krajem ljeta navraćali kućama
S plinskim upaljačima
Navikli na bolje restorane
I francuske suknje
S druge strane,
Sa mnom ni jedna viđenija žena iz zagrebačkog Ritza
Ako imalo držaše do sebe
Nije htjela leći
Pa čak ni Mađarica
Premda je meni bilo svega 17 godina
A ona se nalazila već tridesetu
Na istom radnom mjestu
Nikakvo čudo, dakle, što su udbaši uživali
Veći društveni ugled, bolji status, finije manire
Smijeh zdravih zubi što odzvanja uz krmetinu i tursku kavu
Uspoređeni s njima, mi drugi
Jedva da smo bili nešto
Naša kreditna moć je bila beznačajna
I danas, kad razmišljam o našoj zemlji, meni je jasno
Da organizacija nužno pripada udbašima
Njihova odijela uvijek pristaju
Na njihovu godišnjem odmoru nikad ne kiši
Oni širokom kretnjom izgrađenih, samopouzdanih ljudi
Rješavaju probleme koji su nas
Mučili do krvi
Oni nekako znadu da su u pravu
I ne možeš im ništa.
Oni su veseli kurvini sinovi.