i kip, pronađen u podmorju kod Lošinja, bio je 2010. godine izložen u Muzeju antičkog stakla, nakon čega je svoj stalni dom pronašao u muzeju koji mu je posvećen u Malom Lošinju.
Apoksiomen se sinoć u Zadar vratio u obliku umjetničke instalacije, odnosno devetmetarskog kipa Ante Rašića, gigantiziranog i neomaniristički komponiranog, optočenog sa šest stotina mobilnih zrcala. Osim autora izložbu je okupljenim povjesničarima umjetnosti, arhitektima i ljubiteljima umjetnosti predstavio direktor Turističke zajednice Grada Zadra Ante Rados.
Prostor u Svetom Donatu za posjetitelje nudi dvije osnovne vizure-prizemnu i drugu nadvišenu, galerijsku ophodnju s povišenog motrišta ali sada u savršenom, jednostavnom prostoru, idealnog, kružnog oblika, koji omogućava ophodnju i maksimalnu koncentraciju na skulpturu smještenu u samom središtu unutrašnjeg prstena rotonde, čineći tako prostorni vrhunac u kojem se sve silnice isprepleću, spajaju i istodobno odašilju, mnogobrojnim zrcaljenjima u svim smjerovima prostora. Apoksiomen na taj način postaje lumino objekt u kojem odrazi svjetla, posjetitelja i samog prostora igraju nestvarnu iluzionističku igru kojoj se pridružuje specifična dinamika bazilikalnog osvjetljenja.
Mogućnost ogleda iz dvije vizure otvara nova iščitavanja Apoksiomena. Ako posjetitelj obilazi skulpturu primjetit će da i ona s njim sudjeluje u kontinuiranom pokretu, čime je i na taj način još jednom potvrđena njena interaktivnost… Bezbrojna ogledala dodaju i akumuliraju neočekivane svjetlosne impulse, te koliko je Apoksiomen statički dominantan u prostoru, on je ujedno iluzionistički i izvan njega.
Rad Ante Rašića Hrvatski Apoksiomen možemo svrstati u prošireno polje umjetničkog djelovanja, između konceptualnog, site specific i ambijentalnog rada u proširenom smislu za koji je vrlo važna video i foto dokumentacija kao sastavni dio produžene percepcije i recepcije rada. Referenca na antičku skulpturu koju gigantizira do devet metara visine svjedoči o sveprisutnoj suvremenoj inspiraciji antikom kao kanonom poimanja ljepote ljudskog tijela i svega što paradigmatski pripada antičkoj klasičnoj skulpturi, koja mu je bila polazna točka i ideja da upravo tim klasičnim primjerom spoji nespojivo, a to je duh antike, vremena historicizma, predromanike, neoromanike i današnje postmoderne….