Nedavno je u organizaciji Gradska knjižnica Zadar završila deseta po redu kulturna manifestacija "Zadar čita" Ove je godine u centru pažnje bilo pismo kao sredstvo osobne, poslovne i javne komunikacije, ali i kao svojevrstan prozor u povijest. Budući da sam o klasičnom pismu s aspekta filatelije opširnije pisao u "Zadarskom listu", taj tekst sada zbog ograničenog prostora donosim samo fragmentalno.

Za one koji u poštanskoj marki vide samo dokaz o plaćenoj poštarini, treba istaknuti da je masovno komuniciranje klasičnim pismom (koje je stoljećima bilo dostupno samo bogatima i privilegiranima) započelo, zapravo, nakon poštanske reforme te otkrića i uporabe prve poštanske marke 1840. godine u Engleskoj, jednog od najkorisnijih i najpopularnijih izuma čovječanstva. Čak je i Microsoft jedan od svojih projekata nazvao "The Black Penny" aludirajući na uspjeh koji je uvođenje poštanske marke "Crni penny" imalo na cijelo čovječanstvo. Za slanje običnog pisma unutar Ujedinjenog Kraljevstva Velike Britanije i Irske (do težine pola unce (14,17475 grama) sada je trebalo izdvojiti tek jedan penny bez obzira na udaljenost dostave, a sustav je stimulirao plaćanje poštarine unaprijed od pošiljatelja.

Zbog toga se između 1839. i 1853. godine broj poslanih pisama povećao sedam puta - od 75,9 milijuna (4 pisma po stanovniku) na 410,8 milijuna godišnje (20 pisama po stanovniku), a onda je 1900. godine taj broj dosegao nevjerojatnih 65 pisama po stanovniku. Druga polovica 19. stoljeća doista je u Velikoj Britaniji bilo zlatno doba dopisivanja pismom. Sve se to događalo kada dobar dio stanovništva nije znao ni čitati ni pisati, jer do 1870. godine u Velikoj Britaniji nije bilo zakona koji je zahtijevao da djeca pohađaju školu.

Kada je svima postalo jasno da je poštanska reforma uspjela i da donosi dobar profit, primijenile su je i druge zemlje te ju je do 1880. godine uvelo više od 150 zemalja. Konačno, na svjetskom poštanskom kongresu održanom 1874. godine u Bernu (Švicarska) gomila različitih tarifa za pošiljke (čak 1200) smanjena je na jednu jedinstvenu, važeću za sve. Prepreke i granice koje su sprječavale slobodni protok i rast međunarodne pošte bile su konačno uklonjene, čime je dopisivanje dobilo na zamahu.

Brzina, jeftinoća i sigurnost tri su faktora koja su pokrenula gigantski razvoj poštanske organizacije, a poštanska marka je bila jedan od najvažnijih elemenata koji su omogućili da se ta služba pojeftini i pojednostavi. Pismo je stoljećima bilo glavni način na koji su ljudi ostajali u kontaktu, pogotovo onih koji su se kretali negdje drugdje, bilo u drugim dijelovima zemlje ili u inozemstvu. Pisma i razglednice ljude su zbližavali. Ljudi su nalazili vremena za pisanje dugačkih pisama, ali i strpljenja za čekanje pisanog odgovora. Danas nam svi pokazatelji govore da je komunikacija među ljudima klasičnim pismom u velikoj krizi.

Prema jednom izvoru svaki je Austrijanac 1929. godine poslao 23 pisma, Belgijanac 20, Nizozemac 19, Švicarac 17, Englez 12, Nijemac 11 i Talijan 4 pisma. Sedamdeset godina kasnije (1999.), prosječno je svaki stanovnik u svijetu slao 71 pismo godišnje. Dok se u razvijenim državama taj broj kretao od 300 do 450 pošiljaka godišnje po stanovniku (Norveška 547, Švedska 493, Francuska 448, Nizozemska 443, V. Britanija 336, Portugal 126, Španjolska 122, Italija 114, Grčka 54, u Srednjoj Americi on je otprilike 10, a u Južnoj Americi 15 pošiljaka). Najviše su slali Amerikanci (703 pisma). Na dnu ljestvice bili su Sudan i Angola s najmanje pisama (jedno pismo na 100 stanovnika godišnje).

Istodobno se u zemljama srednje i istočne Europe pisalo znatno manje. Prosječan broj pisama po stanovniku iznosio je na primjer u Sloveniji 197, Malti 125, Mađarskoj 107, Slovačkoj 80,42, Češkoj Republici 74,68, itd. Hrvatska je s prosječno 64 pisma po stanovniku bila na osmom mjestu. Iza nas su ostali Poljska, 40, Ruska Federacija, 28 i Rumunja, 12,7 pisama. U Makedoniji je broj pisama iznosio 10, a u BIH 1,50 pismo. Najlošije su Albanija i Gruzija s manje od jednog pisma po stanovniku. Prema podatcima Svjetske poštanske unije korisnici poštanskih usluga diljem svijeta poslali su 2003. godine 68 pismovnih pošiljaka po glavi stanovnika.

Međutim, sve ove podatke treba uzeti s velikom rezervom jer je u novije doba poredak drugačiji nego prije 90 godina. Većina današnjih pismovnih pošiljaka zapravo se sastoji od računi za komunalne i druge usluge te reklamne pošte. Što se tiče klasičnog dopisivanja između rodbine, zaljubljenih i dobrih prijatelja, jedino točni podatci mogli bi biti oni iz 1929. godine te djelomično oni od prije 1990. godine kada se internet već polako umiješao u privatnu sferu. Koliko se ljudi u Hrvatskoj danas međusobno dopisuju klasičnim pismom teško je reći. Pravih istraživanja nema, a Hrvatska pošta danas pošiljke ne razdvaja na službenu i privatnu korespondenciju.

U svakom slučaju broj pismonosnih pošiljaka smanjuje se u svim zemljama već više od deset godina, a glavni je razlog sve učestalije korištenje elektroničkih komunikacija. Digitalna tehnologija i elektronička pošta zamijenili su slanje i primanje klasičnih pisanja. Količina adresiranih pisama smanjila se u nordijskim zemljama u prosjeku za 30%, a u Zapadnoj Europi 20%. Pisma su gotovo isključivo rezervirana za blagdane, darove i smrt. Danas u razvijenim industrijskim zemljama 86 posto pošiljaka u unutarnjem prometu ostvaruju tvrtke i ustanove, a samo 14 posto privatne osobe s tendencijom da se taj odnos povećava u korist prvih. Prosječno se u svijetu danas pošalju svega 44 pismonosne pošiljke što dovoljno govori da klasično dopisivanje među ljudima više nije u modi.

Iako je moderna tehnologija više nego dobro prihvaćena, pismo kao tradicionalni medij nije nestao. Prema pisanju časopisa Hrvatske pošte neka istraživanja su pokazala kako ljudi vole primati poštu na oba načina i ne žele birati između obične pošte i elektroničke pošte jer smatraju kako i jedna i duga vrsta komunikacije imaju različita obilježja koja ih čine pogodnima za različite namjene. Prilikom istraživanja tržišta Britanska poštanska tvrtka Royal Mail je uspoređujući elektroničku poštu i pismo spoznao kako se elektronička pošta smatra brzim neformalnim sredstvom i prednost joj je što odgovaranje ne traži puno truda.

Neka su istraživanja pokazala da je veliki broj ljudi sklono komunicirati klasičnim pismom ne samo jer je ono povjerljivo i što primatelja čini vrjednijim, nego i zato što vole komunikaciju koju mogu „dodirnuti i osjetiti".

Svi podatci upućuju na zaključak da se nekadašnja navika dopisivanja dobrim starim pismom neće više nikada vratiti. No kao što je već netko rekao, klasično pismo je opipljivo, osobno, ima miris papira, možda parfema ili otisak usana, ima i određenu sentimentalnost koja nadilazi sve ostale dostupne oblike komunikacije. I zbog toga će opstati.