Hrvatski jezik postao je jednim od 24 službena jezika Europske Unije. Premda su još uvijek aktualne mnoge nedoumice oko samog pravopisa, možda je vrijeme iz temelja proučiti rukopis koji je ostavio prof. Klaić i time pridonijeti daljnjem izučavanju i uporabi standardnog hrvatskog jezika. Božidar Smiljanić, profesionalni glumac, bivši Klaićev student potrudio se pronaći i prirediti priručnik Naglasni sustav standardnoga hrvatskog jezika, prof. Klaića koji je na objavu čekao čak 50 godina. Kako je izgledao taj zanimljiv put i i potraga za rukopisom starim pola stoljeća saznajte u intervjuu.

Naglasni sustav standardnoga hrvatskog jezika uistinu je jedinstven tip jezičnog priručnika u Hrvatskoj, nema mu sličnog. Kako je zapravo nastala ideja za prikupljanjem materijala koji je prof. Klaić ostavio za sobom? Kome je on namijenjen?

Rukopis je nastao prije otprilike 50 godina. Osjećao sam neku obavezu iz pijeteta prema Klaiću. Ako je meni trebalo dvije godine da samo njegov rukopis dovedem u red, sistematiziram, posložim da bude pregledan, pa koliko je tek njemu trebalo? Klaić se time bavio jer je shvatio da je naglasni sustav temelj odakle se može dalje proučavati jezik. Bio sam njegov student četiri godine i sve što znam o jeziku znam od njega, on me svemu naučio. Moram priznati da sam kao Zagrepčanin došao na Akademiju s jednim vrlo, vrlo lošim govorom, tako da se prof. Klaić često puta skanjivao i govorio: „Dečko od kud si ti za boga miloga, ja tebe po naglascima uopće ne prepoznajem?" No, moram priznati da sam u te četiri godine uistinu mnogo naučio. Učio sam hrvatski standardni jezik skoro kao strani jezik. Na kraju godine ipak sam kod prof. Klaića diplomirao s odličnim uspjehom dijelom i zbog moje jako dobre skripte, kojoj se i sam Klaić čudio kad ju je tražio na uvid budući da je bila identična njegovoj.
Uistinu mislim da je ovaj priručnik nužan prije svega studentima, njihovim profesorima, srednjoškolskim i fakultetskim, a ponajviše glumcima, redateljima i kad je riječ o kazalištu, filmu ili televiziji. Zatim televizijskim spikerima, novinarima, reporterima, a i svima onima koji se iole ozbiljnije žele baviti hrvatskim jezikom i njegovom akcentologijom, koja je užasavajuće komplicirana. Kazalištima je to kruh nasušni.
Priručnik je prepun primjera riječi, a tako i naglasaka iz starije i novije književnosti, razgovornog jezika.

Koliko dugo je trajala priprema ovog priručnika i kako ste došli do svih tih silnih materijala?

Kad je prof. Klaić umro, jedno šest mjeseci poslije, posjetio sam njegovog sina Željka kojeg znam još kao srednjoškolca i predložio mu da mi da rukopis kako bih ga objavio, međutim Željko mi je tada rekao da je sva očeva ostavština spakirana u jednom velikom sanduku, a taj sanduk je na tavanu, on ga je zapečatio i ne misli ga više otvarati. Ja sam tada digao ruke od toga.
Međutim, prije nekih 7-8 godina direktor Radio Ludbrega zamolio me da održim njihovim novinarima i suradnicima predavanje o akcentologiji. Ja sam se našao u nebranom grožđu, nisam bio u stanju održati nikakav tečaj jer nisam imao odgovarajući predložak i onda sam počeo tražiti. Sjetio sam se svoje skripte zbog koje sam kod dr. Klaića diplomirao s odličnim. Nažalost, ja sam tu skriptu nakon diplomskog ispita posudio jednom kolegi od kojega je više nikad nisam dobio natrag. Onda sam se sjetio gđe Đurđe Škavić, koja je naslijedila prof. Klaića i dobro pretpostavio kako ona vjerojatno negdje ima traženi materijal. Bio sam u pravu, no nedostajalo je pet stranica. Ispostavilo se, međutim, da bez tih stranica nije imalo smisla ići dalje. I nakon jedno godinu i pol što sam se time bavio, nije mi preostalo nego dignuti ruke od svega. Kontaktirao sam Željka Klaića, no ni on mi nije mogao pomoći jer rukopisa nije bilo nigdje. Nakon nekih 6 mjeseci zazvonio je telefon, a s druge je strane bio Klaićev sin Željko koji mi je rekao kako je kod sestrične pronašao stranice koje su mi nedostajale , a ona je, zamislite, imala cijeli komplet. Bio je to materijal pisan na pisaćem stroju kojeg je trebalo sortirati, presložiti, napraviti red da bude uočljivo što treba biti suvislo. Konačno sam nakon uistinu teškog i mukotrpnog rada došao do kraja.

Bili ste dakle jedan od mnogih Klaićevih studenata. Kakav je bio prof. Klaić kao učitelj? Sjećate li se koje anegdote vezane uz profesora Klaića?

Prekrasan, njegova predavanja bila su nevjerojatno zanimljiva tim više što mi je predavao materiju koju inače nisam znao ni poznavao niti sam je imao gdje naučiti osim od njega. Bio je vrlo odriješit, strog, ali vrlo drag i simpatičan i jako dobronamjeran što je najvažnije od svega. Ja jesam s njim imao konflikata na poslu, nakon Akademije, jer on jednostavno nekad nije shvaćao da kad je glumac pod „temperaturom" na pozornici, nemoj ga prekidati. On nije imao taj osjećaj za glumca, ne shvaćajući da time glumcu stostruko otežava posao. Tako se dogodilo da je jedanput prekinuo mene usred scene zbog jednog banalnog naglaska i onda smo se grdo posvađali. Na kraju je svađa završila tim da je profesor demonstrativno ustao, izašao iz gledališta, otišao uvrijeđen. Moram priznati da sam bio neugodan, ipak mi je to bio profesor. Bilo mi je žao što sam ga maltene otjerao s probe. Taj sam dan došao kući sav neraspoložen, nije mi bilo drago što sam tako reagirao, ali, velim, glumcu u temperaturi svašta izleti. I ja sjednem i napišem mu pismo s velikom isprikom, velikim posipavanjem pepelom, busanjem u prsa izjavama: „Mea culpa, mea culpa maxima"! i to pismo spakiram i pošaljem mu express preporučeno tako da mu stigne ujutro prije probe. Oko 10 sati ujutro dok sam sjedio u biffeu, ispijao jutarnju kavu prije pokusa, prof. Klaić je došao ranije, ravno k meni i rekao: „Čuj, dečko, to što si jučer bio bezobrazan, to ti opraštam, ali to što je mene poštar probudio u 6 sati ujutro, to ti neću oprostiti dok sam živ".

Prema vašem sudu, u kojim strukama Hrvati imaju najviše poteškoća s naglašavanjem? Koliko je vremena potrebno kako bi se pravilno usvojio naglasni sustav?

Jezik koji danas na televiziji slušamo užasavajući je i nema veze sa standardnim hrvatskim jezikom, ne svi, da se razumijemo, ali odmah prepoznam tko je školovan , a tko je toliko bahat da ne želi naučiti. Nije sramota ne znati nešto, već ne htjeti naučiti. Mladi ljudi i djeca jezik uče od televizija, što je još strašnije uče jezik iz reklama, a tamo pak najviše čujemo loš hrvatski jezik. Čuje se naglasaka od kojih mi se diže kosa. Naši redatelji prolaze kroz nastavu hrvatskog jezika na Akademiji onako usput i ništa ne nauče o hrvatskom jeziku i akcentologiji. Nekad su redatelji itekako znali jezik, ta stara garda bila je dosta potkovana, mogli ste se osloniti na njih. Tu i tamo bi se našla neka dubioza i onda bi se telefoniralo Klaiću: „Doktore, pomagajte, ne možemo se dogovoriti je li ovako ili onako?", onda bi obično Klaić rekao nešto treće. Danas redatelje bolje ni da ne pitate za neku riječ ili naglasak, jednostavno ne znaju.
Ja privatno govorim zagrebački i to namjerno, da ga ne zaboravim, budući da danas izumire polako. Ja sam učeći standardni hrvatski jezik, ponukan Klaićem, 30 godina govorio slavonskim naglasakom, dok mi to nije ušlo u koštanu srž. Onda sam shvatio da sam zaboravio govoriti zagrebački pa sam ga odlučio ponovno vratiti da ga ne zaboravim. Mislim da bi bilo šteta da taj izumirući agramerski zagrebački odumre potpuno, jer je to jedan strašno simpatičan, šašav jezik koji liči na sve samo ne na hrvatski.

Glumac ste postali već sa 16 godina i to u filmu „Sinji galeb". Kako se to dogodilo i jeste li oduvijek htjeli glumiti?

U velikoj je mjeri tomu kumovala moja majka još kad su mi bile tri godine. Jednom prilikom me odvela u HNK Zagreb gdje je bila pjevačica u opernom zboru, jer im je trebalo jedno dijete za statiranje u operi, koje je trebalo samo spavati dok ga mater, prema scenariju, ne zakolje na pozornici. Zadnja generalna proba pred premijeru, dirigent je bio Milan Sachs, vrlo stroga osoba. Prvo su me obukli u dječju spavaćicu, a ja mrzim spavaćice iz dna duše, onda su me i napudrali, pa su me odveli na pozornicu pokraj jedne curice i majka mi je rekla da tu spavam i ništa ne radim. Krenuo čin, svira muzika, diže se zastor, a ja sam uvijek bio znatiželjan, vrag me odnio. Sklopljene oči najprije, ali čujem ja, nešto se tu meni iza glave događa, tu netko prilazi i sad to nešto što je prišlo, počne revati iz petnih žila, ja otvorim jedno oko, zaškiljim na drugo, a ono pok. Vilma Nožinić s ogromnom nožinom iznad mene, a zbor pjeva: "Kolji ga, zakolji ga." Gotovo. Ja sam skočio, a mama je bila s druge strane pozornice. Iz kreveta sam pojurio k'o da me vile gone i viknuo: "Mama, mama, idemo doma, tu se budu klali". Sachs se ljuti, viče nešto i ja pogledam i vidim jednu glavu koja viri iz poda i viknem: "Majko, bježimo doma, tu je jedan čovjek koji ima samo glavu". Bio je to šaptač, i to Vlaho Paljetak. Poslije toga mama me tri godine nije mogla ni blizu kazališta dovesti. Zapravo, moja glumačka karijera je kamo sreće mogla tad i završiti. No kako su majke obično uporne kad nešto ufitilje u glavu, onda to mora biti prije ili kasnije. Bilo je to 1942. g. Točno 3 godine nakon te prve katastrofe, opet me je majka jedva nagovorila da statiram u Schubertovoj opereti „Tri djevojčice" jer je ponovno trebalo djece statista. Treći pokušaj da me se privoli glumi bio je dok je mama surađivala s tadašnjim Pionirskim kazalištem. Jedan dan me povela sa sobom kako bi se malo podružio sa svojim vršnjacima i ja sam tada htio-ne htio po prvi put dobio ulogu u kojoj je trebalo izgovoriti čak dvije rečenice. Omirisao mastiks, omirisao šminku i ostao otrovan. Možda i ne bih da se nije nakon dvije godine pojavio Krešo Golik koji je skupljao dečke glumce za Sinji galeb i tako probrao i mene.

Glumili ste u mnogim poznatim filmovima (Bitka na Neretvi,Četverored, Gospa...), serijama (Velo misto, Jelenko, Kuda idu divlje svinje zatim Larin izbor, Ponos Ratkajevih ... ) Koja je od tih silnih uloga vama ostala najdraža i zašto?

Ono što sam uistinu samom sebi upisao u dobro većim je dijelom snimljeno na televiziji, tamo sam imao doista lijepih uloga. „Putovanje u vučjak" bila je posljednja serija koju sam radio za zagrebačku televiziju, kao veću ulogu. S filma je to „Under Cover", američka produkcija, set od nekih 10 ili 15 epizoda. Svaka je imala zatvorenu cjelinu i ja sam u prvoj epizodi imao jednu od glavnih uloga i to mi je ostalo u vrlo ugodnom sjećanju. Prije svega zbog kolega glumaca koje sam tada upoznao, zbog redatelja i zbog producenta, koji su svi redom bili prekrasne osobe. „Kapelski kresovi", dakako, koji su mi bili poseban izazov, jer tada nisam uopće znao talijanski. Pitao me Hetrrich kad me zvao bih li ja prihvatio ulogu: "Znaš li ti talijanski?", rekao sam da znam talijanski, kako ne, kao na Ponte rossu: „Buon giorno, che parla Croato?" Pa i nedavno sam imao snimanje u Belgiji na francuskom jeziku koji uopće ne govorim i ukrajinskom koji još manje govorim, ali sve se može. Ako hoćete biti glumcem, morate sve znati, znati se prilagoditi svemu.

Iskušali ste sve: film, televiziju, kazališne daske. Gdje glumac doživljava najveće emocije pri glumi?

Evo uskoro će mi 60 godina da sam profesionalno u glumačkim vodama. Držim da je glumački posao, ne na filmu i televiziji, već u kazalištu, jedno od najtežih zanimanja na svijetu. Jer u kazalištu glumac biva nešto gore od prostitutke, ona prodaje svoje tijelo, a glumac na pozornici prodaje i dušu i tijelo. Biti glumac u kazalištu znači 24 sata na dan živjeti u stresu, u jakom stresu. Stresni su pokusi, stresne su predstave, a i ono vrijeme između. Jer glumac nema onu privilegiju da u 17 sati kad mu istekne radno vrijeme zaključa svoju ladicu i ode kući. Glumac radi neprestano ako želi biti glumac. On mora neprestano razmišljati o svojoj ulozi, jer dok god radiš ulogu ona ti je opsesija, ona je nešto što te pritišće cijeli dan čak i u snu. Vjerujte mi, najstrašniji san koji glumac može sanjati jest da vas je netko izbacio na pozornicu usred predstave, a da vam uopće nije rekao koja je predstava i što vi trebate na toj pozornici napraviti . Ja sam se jedno pet-šest puta u životu probudio u takvom znoju, takvoj panici i to mi je bila najstrašnija moru koju sam doživio. Moram priznati da sam sebi skidam kapu što sam 60 godina izdržao u tom poslu. Sad već ima oko 10 godina kako nisam zaigrao na pozornici. Zdravlje ne dopušta, nemam više te hrabrosti da riskiram i dođem na pozornicu pa da mi usred predstave pozli, jer ne mogu publiku s pozornice zamoliti da mi da pet minuta kako bih došao k sebi, što na filmu i televiziji mogu. Na pozornici što god se dogodilo predstava ide dalje.

Budući da ste u glumačkom poslu već dulji niz godina, kako biste ocjenili glumce i njihovo naglašavanje u filmovima i serijama nekad i danas?

Uistinu, do 1990. godine svi mi koji smo se na interpretativnom planu bavili jezikom nosili smo taj hrvatski jezik kao malo vode na dlanu, čuvali smo ga, nismo si dopuštali nikakve ekscesne momente. Međutim, od 1992. g. kad smo konačno dobili državu, slobodu i Hrvatsku, zaboravili smo na hrvatski jezik. Jer se danas čuje riječi, oblika kakvi su bili nezamislivi ranije. Danas ćete vrlo često ćuti i u Hrvatskom Saboru izraz „obrušiti se", a zašto kad imamo lijepu hrvatsku riječ „oboriti se" ili „polučili smo", ma što ste polučli za boga miloga, valjda ste postigli nešto, ako niste postigli, nemojte ni polučivati. Jest da se u hrvatskom jeziku nalazi bezbroj turcizama koji su se tijekom vijekova do te mjere udomaćili u hrvatskom jeziku da ih više i ne prepoznajemo kao tuđicu, koja se eto ulijepila u naš standardni govor. Danas kad biste nekome kazali: „stavi to u špag" ne bi znao kamo da to stavi, jer nitko danas ne bi znao da je to zapravo džep. Hrvatska riječ za džep je špag i zadržala se jedino u dubravačkom govoru. Ima tih riječi koje smo kroz vijekove prihvatili kao vlastite, a nisu naše. Danas kad bi trebali o hrvatskom jeziku najviše misliti, nažalost najmanje mislimo i upravo ga polučujemo s raznim polučivanjem.

Bavite se glumom, akcentologijom hrvatskog jezika, pišete. Koji je vaš idući projekt, na čemu trenutno radite?

U posljednjih godinu dana snimio sam šest filmova i nekoliko sinkronizacija crtića. Jako sam volio raditi na radio stanici. Radio sam 30 godina na Radio Zagrebu od jutra do sutra, samo što bih sa snimanja pobjegao na probu u teatar, pa natrag na radio. Načitao sam se na tom Radio Zagrebu čitav vagon tekstova, što novela, što dramskih, eseja, radio drama, školskih drama, ali danas nije tolika produkcija kao što je bila i eto bavim se akcentologijom. Ljubav mi je pisanje i time se u posljednje vrijeme intezivnije bavim, a akcentologija, ona je dio mog zvanja.

 

Priručnik je dostupan i na stranici izdavačke kuće Nova knjiga Rast