U četvrtak 2. travnja, u Zadru nastupa Edin Karamazov, jedan od najboljih svjetskih svirača lutnje. Svjetsku je pozornost privukao albumom “Songs From the Labyrinth” koji je 2006. godine snimio sa Stingom te koji je u samo tri mjeseca prodan u čak 3 milijuna primjeraka. Na njemu Karamazov na lutnji prati Stinga koji pjeva skladbe engleskog kompozitora Johna Dowlanda, iz 16. i 17. stoljeća.
Snimio je preko sedamdeset nosača zvuka. Dobitnik je prestižne nagrade Edison (2002.), nominiran za nagradu Grammy (2001.), primio je Brit Award (2007.) i nekoliko drugih priznanja. Njegov solistički album Come, Heavy sleep po mišljenju stručne kritike postavio je nove standarde sviranja lutnje.
Za vas kažu da ste jedan od najvećih majstora lutnje.
-Mislim da nisam najveći, samo sam 183 centimetra visok. U glazbi nema najvećeg ni najmanjeg… Glazba je umjetnost i tu smo mi ljudi svi u biti jako mali. Istina da sam jako poznat i da sviram svuda, međutim ne mislim za sebe da sam neki najveći.
-Lutnja je instrument koji nije naročito poznat. Zašto? Zato što ih je jako teško praviti i naći. Inače to je instrument s dugom tradicijom, nekoć su je zvali kraljicom instrumenata. Tamo negdje od 14. stoljeća pa do prvih Mozartovih opera, lutanja je bila sveprisutna i popularna. Kažu da su se u 17. stoljeću, krovovi Praga mogli pokriti lutnjama. U vrijeme kada je nestao, izgubio se jer više nije mogao parirati drugim instrumentima koji su bili jednostavniji i praktičniji.
-Problem je što je lutnja jako teška za sviranje, za održavanje, jako ju se teško radi, u današnje vrijeme je jako skupa. Tako da tog instrumenta jednostavno nema.
Kako se rodila ljubav između vas i lutnje?
-Prvo sam vidio lutnju na slikama, i tu mi se svidjela njena ljepota. Kad sam je početkom 90-ih prvi put čuo na radiju, to je bilo u hotelu u Njemačkoj, oduševio sam se. Odmah sam sutradan sjeo na vlak i otišao u Koln gdje je živio taj čovjek kojeg sam čuo na radiju. Tamo sam ga upoznao i tako je sve počelo.
Kako je počela vaša suradnja sa Stingom? Što je novo na tom planu?
-Svirati sa Stingom… što to znači? Evo već tri godine sviramo neprestano. Snimili smo tu ploču. Naravno, i prije Stinga sam ja svirao i obišao svijet nekoliko puta. Međutim, ovo sa Stingom je nešto drugo naravno.
-Sviramo i dalje. Baš sam došao iz Italije gdje smo snimili nešto novo, ploču koja izlazi za Božić, koja je u biti njegova, ne kao ova prva koju smo snimili koja je zajednička. Sviramo, družimo se, učimo jedno od drugog. To je jedno jako kreativno prijateljstvo.
Koliko su se stvari u vašem životu promijenile od albuma Songs from the Labyrinth?
-Nije se ništa promijenilo, u smislu da sam se ja promijenio. Neke druge stvari su drugačije. Suradnja sa Stingom, po prirodi stvari, mora nešto novo donijeti. Mi učimo jedan od drugoga, to ja najvažnije od svega. Ja sam njemu donio nešto novo, što ranije nije imao. S druge strane, ja od njega učim stvari koje su meni nove i strane i do kojih ranije nisam mogao doći.
-To je jako bitno, kad imaš nekoga s kim možeš zajedno živjeti a istovremeno se ide u nekom smjeru. Nije da gledamo jedan u drugoga, već gledamo u istom smjeru naprijed. Lijepo je imati takvog suradnika.
-Ono što se promijenilo je da se za mene više zna. Kad sviram sam novoj publici, bilo u Krakowu bilo u Buenos Ariesu, ljudi znaju za mene… što je divno.
Dobitnik ste brojnih priznanja. Osim nominacije za Grammy, dobitnik ste nagrade Brit award, Edison, i brojnih drugih. Ima li neka nagrada posebno mjesto u vašoj karijeri?
-Lijepo je dobiti priznanje. Recimo prošle godine sam dobio nagradu Goffredo Petrassi za glazbenika godine u Italiji, i bilo mi je jako drago. Čovjeku je uvijek drago kad ga priznaju i kada prate njegov rad.
U Zadru mirno i posebno
U Zadru Edin Karamazov nastupa sa Gudačkim kvartetom zagrebačke filharmonije s programom koji izvode prvi put.. Kako sam kaže, izvode „kompozicije nekakvih dalekih čudaka”.
-Tu je Alan Hovhaness, američki glazbenik škotsko armenskog podrijetla. Jako poznat i čudan, senzibilan lik. Svirat ćemo njegove molitve. Zatim tu je Estonac Erkki-Sven Tüür koji je jako danas poznat u svijetu i jedan od vodećih novih kompozitora. Završit ćemo s Terryem Rileyem koji je otac minimalizma u Americi. Nakon mirnog i posebnog prvog dijela, drugi će biti klasični. Mozart i Bash u mojoj rekonstrukciji, najavio je Karamazov.