Broj nezaposlenih premašio je 350 tisuća, a rast će i dalje. Sa zagrebačkog Zavoda za zapošljavanje donosimo dvije priče o svakodnevici izgubljenih u bespuću hrvatskog tržišta rada koje nudi svega nešto više od tri tisuće poslova.
“Odem na posao i svi me gledaju zbunjeno, Joža pa kaj si došao. Pa došao sam delat’. Pa ti si dobio otkaz. To je nemoguće opisati. Izdan, izdan od sustava i od svega”, priča 45-godišnji Josip, armirač po struci, kojeg je lani nakon 20 godina u jednoj građevinskoj firmi po povratku s bolovanja čekala radna knjižica.
Na burzi je već godinu i pol pa više nema pravo na naknadu. Sa suprugom domaćicom i troje djece, od 5, 10 i 12 godina, teško živi. “Njezini starci pomažu. Da nema njih, propali bi. Spašava me i dječji doplatak kad se dobije. To spašava režije”, ističe Josip.
Josip svakodnevno u Zvonimirovoj pregledava ponudu, no posla nema. “Želim zaposlenje, ali nemoguće je. Kažem vam, više od pola Hrvatske radi na minimalcu. Privatnici prijavljuju na minimalac, radi se na crno i subote, nedjelje, svetke, petke, Božić. Ako ne dođeš, nije dobro, odmah maše s radnom knjižicom i ne može se pomoći. Nema zakona za nas”, poručuje Josip.
Josip bi umjesto vojske nezaposlenih rado vidio brojčani bum u svom kvartu – Remetincu. “Još treba, ima mjesta za još jedno četiri hotela sa pet zvjezdica da se sagrade”, kaže Josip.
Četiri mjeseca na burzi, ali od referentice ni jedna ponuda…
Slabe sreće s traženjem posla na Zavodu ima i 20-godišnja Lea, veterinarska tehničarka. Na burzi je četiri mjeseca, no od referentice nije još dobila nijednu ponudu. Zato najviše sama pregledava internet, javlja se na tamošnje oglase, raspituje se kod prijatelja.
Lea nije izbirljiva. “Konobarenje i ugostiteljstvo uglavnom. Rad u trgovini i tako. Bilo kakav. Ne treba uopće biti u struci, bilo šta, samo da se radi”, ističe Lea.
Potraga je zasad bezuspješna, pa i dalje ovisi o roditeljima. “Brat ne radi, ja ne radim, drugi brat ne radi. Eto, samo mama radi. Teško. Krpa se kraj s krajem”, priča Lea.
Većina Leinih prijatelja je u sličnoj situaciji pa su im i druženja takva, recesijska. “Ne izlazi se baš. Kave po kući, a ne po kafićima i tako. Ništa posebno”, napominje Lea.
Ova 20-godišnja Zagrepčanka jedna je u nizu onih koji sve intenzivnije razmišljaju bolju budućnost potražiti izvan Hrvatske. “Da se otvori šansa normalno. Bez razmišljanja, bilo gdje. Otići, naučiti jezik, raditi i onda se možda vratiti kada bude bolje”, poručuje Lea.
