ZADAR – Hrvatska je 2006. uvezla 52.000 tona ribe u vrijednosti 105 milijuna dolara, a istodobno je izvezla 30.000 tona ribe za 160 milijuna dolara. Glavninu uvoza čini haringa namijenjena hranjenju tuna u uzgajalištima, kao što glavninu vrijednosti izvoza čini tuna. Slijede soljeni inćuni, uzgojene bijele ribe (lubin i orada), te konzervirana riba.
No hrvatskoj pozitivnoj bilanci koju su lani u Dubrovniku uvjerljivo obranili naši predstavnici na zasjedanju ICCAT-a (Katavić, Franičević, Kučić), izborivši se za dopuštenje hrvatskim ribarima da love manje tune od 30 kilograma, čak i manje od 10 s obrazloženjem da se smještaju u kaveze na uzgoj, a većih ovdje ima malo i nimalo, zaprijetio je prošlog tjedna u turskoj Antaliji novi američko-japanski napad. Ovog su se puta mr. Vlasta Franičević i mr. Miro Kučić našli ponovo u bitki koju su na sreću poveli, ali dobili potporu cijelog Mediterana i za sad pobijedili.
Japansko-američki napad
Riječ je bila o zahtjevima o potpunoj zabrani ulova tune u Sredozemlju, odnosno Istočnom Atlantiku, ili o kresanju ionako skresanih kvota uzgoja za novih 50 posto. Što bi prevedeno u praktični život značilo smrt za dobar dio ovdašnjih ribara, sve riboprerađivače kao i katastrofu za hrvatsku bilancu u ovom morskom dijelu.
U Dubrovniku su lani usvojena pravila o zaštiti tune u okviru konferencije ICCAT-a, a potom u Japanu dogovorene smanjene kvote kao i pojačani nadzor. Uzgajivači tuna i ostali iz sektora marikulture iz Zadra tim su povodom i počastili Skupštinu Hrvatske gospodarske komore i predstavnike Ministarstva poljoprivrede, a naš je Ranato Kraljev priredio pravu feštu od tuna i ostalog morskog blaga.
Manji plasman nego lani
Hrvatska je računala da je mirna s usvojenim dugogodišnjim planom i kvotama. Moramo kazati da nas i one pogađaju. Naime, dopušteno je loviti manje tune u Hrvatskoj ali je zabranjeno prodavati ih. To znači da će manji ulovljeni primjerci čekati da dorastu do 30 kilograma, što znači manji plasman ove godine i veće troškove uzgajivačima, jer tune u kavezima treba hraniti da dosegnu željenu veličinu. Uz to sve će se to striktnim pravilima dosljedno provjeravati.
Kako je udar bio žestok pretpostavlja se da će slijediti i novi. Tvrdnje su snažne koje govore o prelovu i uništenju stoka tuna. No zašto se obrana nameće baš Mediteranu i to od Japanaca i Amerikanaca, i s nedovoljno snažnim znanstvenim pokrićem.
U razdoblju smo pred plasman tune put Japana. Lanjski rekord nemoguće je doseći ali i s očekivanim količinama stvari će biti dobre. Kazali smo kako od izvoza ribe 70 posto čine tuna i inćun.
Prema procjeni Tončija Božanića, predsjednika Ceha ribara pri HOK-u, očekuje se da će i ove godine izvoz ribe biti jednak prošlogodišnjemu, ako ne i nešto veći, s obzirom da se naš inćun i riba od koće dobro prodaju na stranom tržištu, posebice talijanskome. No teško će se dosegnuti navedeni projekt. Naime, u izlovu i plasmanu inćuna lani smo imali vrhunce, pa je dio ulovljenog zadržan, a ovogodišnji je ulov bitno manji. Pored toga slijedi i smanjeni plasman tune.
Traume nadležnih oko inćuna
Drugo što muči stratege je što stranci na inćunu zarađuju na nama, a čega smo u Zadarskoj županiji svjedoci (i najveći sudionici). No izaći iz situacije da se ovdje inćun lovi i obavlja niža faza obrade te ostavlja manje novca, a da se vrhnje kupi dalje nas, odnosno u Italiji, nije jednostavno ni lako. Uostalom do potresa je zbog iste težnje lani došlo kod određivanja premija za ribe. Ostaje nam stoga situacija da se svježi inćuni koje Talijani otkupljuju po cijeni od 0,80 do 1,40 eura u Italiji prodaju u ribarnicama i po 12 eura za kilogram. Konačno oko 40.000 tona haringe koje uvozimo radi izvoza 4.000 tona tuna smanjuje se povećanjem sitne plave ribe koje ulove sve brojnije i bolje opremljenije flote domaćih plivaričara.
Hrvatski uzgajivači tuna kupuju haringu po 1,70 kuna za kilogram, dok domaćim ribarima miješanu ribu – srdelu i inćun plaćaju više. Hrvatska najviše ribe uvozi iz Španjolske i Francuske – riječ je o kvalitetnoj bijeloj ribi – zatim iz Italije, Norveške i Falklandskih Otoka, a uglavnom je to smrznuta i sušena riba, od liganja do bakalara i oslića.
Rast izvoza
Hrvatski izvoz ribe porastao je u zadnje tri godine za više od 50 milijuna dolara te je to jedna od svijetlih točaka domaće proizvodnje hrane. Ulov ribe narastao je sa 17.300 tona u 2001. na 38.000 tona u 2006., a računa se da izvan te statistike ostane još nekoliko tisuća tona.
Iako se puno govori o povećanju uzgoja ribe, prošle godine naša uzgajališta proizvela su 3.500 tona lubina i orada, što je samo 1.000 tona više nego prije sedam godina. Usporedbe radi, Turska i Grčka svaka godišnje uzgoje po 60.000 tona ribe. Godišnje uzgojimo još i 3.500 dagnji te 800.000 komada kamenica, što je više nego skroman rezultat. Povećan je jedino uzgoj tuna – prošle godine 6700 tona, što je dvaput više nego 2005. ali ćemo taj rezultat teško ponoviti.
U Hrvatskoj je u nekoliko godina znatno smanjena proizvodnja ribljih konzervi – 2003. godine 11.700 tona, a sada pola od toga – jer osim tržišta bivše Jugoslavije i bivših zemalja SSSR-a, Europa ne traži konzerviranu ribu. U Hrvatskoj je zato poraslo soljenje ribe s 3400 tona 2001. godine na više od 10.000 tona lani. Soljenje inćuna kod nas pokrenuli su Talijani, kojima je to zbog jeftine radne snage isplativije, a najveći dio te soljene ribe plasira se u EU.
Naši ribari priznaju da su nas Talijani naučili najprije cijeniti, a potom i soliti te konfekcionirati inćune. Kao paradoks za one koji ne poznaju cijelu problematiku, navedimo i paradoks da uvozimo i znatne količine konzervi tune, uglavnom iz Tajlanda te Njemačke i Argentine. Objašnjenje je ekonomsko: tuna iz našeg mora bluefin ili plavorepa na svjetskom tržištu je dva puta skuplja od tune žutih peraja, koja nam stiže u konzervama iz Tajlanda.
Položaj Zadra
I naravno – gdje je u svemu tome Zadar?
Vlasta Franičević i Miro Kučić ovdje su prošlog tjedna upoznali uzgajivače s bitkom za tune. Tradicija je to koja ima pokriće. U Zadru je otpočet uzgoj brancina (lubina) u kavezima u moru u svijetu i najviše uzgoja (jako nedovoljnog) događa se ovdje. Ovdje je i Kali Tuna prva u Europi otpočela s uzgojem tuna (plavorepih) i dalje ih se najviše uzgoji ovdje kroz četiri tvrtke od šest u zemlji. Kolijevka hrvatskog ribarstva i dalje se drži, a podaci o tome da je u Zadarskoj županiji kao rijetko gdje na svijetu
Japan prvi izvozni partner i da s njim imamo pozitivnu trgovinsku bilancu počiva na tome. Konačno, ovdje su predvođeni Ostreom i najveći prerađivači inćuna u zemlji, a i dvije od preživjelih tvornica sardina, kao i najribarskije mjesto u državi Kali, što je preuzelo stoljetni primat Komiže i iznimno značajan dio ovdašnje ribarske flote.
